Prije otprilike godinu dana policajci su pokucali na vrata Roberta Jamesa Kueflera. White Bear Lake je maleno mjesto na obali istoimenog jezera na zapadu Minnesote s jedva 20-ak tisuća duša – i 10 profesionalnih hokejaša – i ondje se svi barem površno poznaju. I zato svi jesu znali da je ovaj povučeni 59-godišnjak vuk samotnjak i da u društvu susjeda uživa otprilike koliko i u održavanju osobne higijene. Ipak, kada ovaj radnik na održavanju danima nije izašao iz kuće iz koje se širio nesnosni smrad i čiji je travnjak zarastao u korov, prva susjeda onako po naški nije mogla odoljeti i okrenula je 911.
Kada su nakon sablasne tišine koja ih je dočekala odlučili provaliti vrata, pronašli su i ostatak obitelji Kuefler. Robert James je živio s 94-godišnjom majkom Evelyn i bratom blizancem Richardom; prethodnog Božića rođacima su poslali zajedničku čestitku u kojoj je Robert objasnio da su oboje jako bolesni i kako nisu u stanju razgovarati na telefon ili primati posjete. Ispostavilo se da su bili malčice bolesniji nego što je rekao – majka je preminula u kolovozu 2015., i to nekoliko mjeseci nakon što ga je zauvijek napustio bolesni buraz. Richard je počivao u podrumu, gdje je bio mumificiran, dok se Evelyn u dnevnom boravku raspala do te mjere da je Robert James dane provodio – doručkovao, odlazio na posao, večerao i gledao Wild i Vikingse – s njenim kosturom.
“Nisam luđak kakvim me ljudi predstavljaju”, objasnio je prije dvadesetak dana u razgovoru za AP. “Ja sam njih volio. Bio sam traumatiziran. Što biste vi uradili na mom mjestu?”
Otprilike u isto to vrijeme – oprostite na digresiji, vratit ću se bizarnom gospodinu Kuefleru – rodio se Telesport. Ideja koju su predstavili iz Telegrama sama po sebi zvučala je savršeno i nije ju trebalo pretjerano prodavati, ali objašnjenje o projektu koji je u isto vrijeme dijete ljubavi i otpora uklopilo se u ono o čemu sam u to vrijeme dugo razmišljao i zbog čega sam i želio pisati Posudbu.
Trebalo je to biti mjesto na kojemu bih predstavljao bosanskohercegovački i sport generalno upravo kroz simbiozu te dvije stvari. Mjesto na kojemu bih pričao i komentirao zanimljive – i što češće pozitivne – priče manje poznate hrvatskoj i regionalnoj javnosti uz dozu kritike i subjektivni, ali argumentirani stav; dvije stvari prijeko potrebne da bi objektivno sportsko novinarstvo uopće funkcioniralo. Jer, da se ne lažemo, ono što se danas kod nas predstavlja kao pozitivno sportsko novinarstvo i što mnoge kolege rade ustvari nije ništa drugo nego puko navijaštvo. Od novinara se ne očekuje da budu to, novinari, da postavljaju pitanja i traže odgovore, nego navijači s laptopima, (lokal)patrioti koji će napuhavati atmosferu i šutjeti za veće i važnije dobro. Koje u praksi uopće nije veće i važnije dobro, nego je potpuno suprotno tomu.
Ljubav i otpor; ili kako je naš urednik opisao, prilika za jedno i drugo u isto vrijeme. Da ukradem do kraja, “ljubavi prema sportu u svim njegovim aspektima te želje da se ta ljubav prenese pisanjem; otpora prema okruženju u kojoj je ta ljubav zarobljena, pokorena, prema društveno-medijskom okolišu koji truje duh i uništava esenciju kako samog sporta, tako i doživljaja istog”.
Ali kada je Bosna i Hercegovina i njen sport u pitanju, jedno je u ovih godinu dana gotovo poništilo drugo. Potreba za otporom pretvorila se u svakodnevnu borbu s vjetrenjačama koja ostavlja dojam da uspijeva ubiti ljubav prema sportu i pisanju o njemu, a mene pretvara u negativca koji samo traži mane i piše o ružnim stvarima.
A ja to stvarno ne želim, ali nemam apsolutno nikakvog izbora. Uostalom, pogledajte sami. Ne trebam uopće podvlačiti crtu pod čitavu godinu i činjenicu da za 52 tjedna jedva da sam napisao pozitivnih tekstova dovoljno za prste jedne ruke – dovoljno je pregledati naslove u medijima u proteklih nekoliko dana.
Nogometna reprezentacija BiH propustila je, i to zahvaljujući diletantskim porazima poput onog protiv Cipra, još jedno veliko natjecanje. Iz top 20 reprezentacija svijeta srozali smo se do 40. mjesta, a past ćemo i niže. Trenutno tražimo novog izbornika i to na principu slučajnog odabira iz šešira u kojemu je jedan kandidat – kriterij je da on sam vjeruje da je dobar trener i da je dovoljno podoban i pogodan. Domaće prvenstvo ove je sezone lošije nego što je bilo prošle, a lani je bilo grozno; suđenje je katastrofalno, a infrastruktura smiješna. Savez je ustrojen prema nacionalnoj podjeli.
Jedina konstanta, osim strmoglavog pada, jeste to što za njega ne odgovara nitko – ljudi u Nogometnom savezu žive u paralelnom univerzumu u kojemu je ta organizacija izuzetno uspješna i to zahvaljujući njima. Predsjednik Saveza Elvedin Begić, koji je u nogomet ušao kao predsjednik FK Butmir, ljetos je “zaledio” svoju funkciju, što god to značilo. Možda ju je u međuvremenu i odledio, tko zna.
U nogometu, dakako, kao ni u društvu, ne postoji bilo kakav sustav ili strategija na osnovu koje planiramo vlastitu budućnost i on je prepušten samo sudbini.
Sportsko društvo u Bosni i Hercegovini se jednostavno pustilo niz rijeku koja se u međuvremenu pretvorila u kanalizaciju
Rukometna reprezentacija prošlog je tjedna stradala u Estoniji. Kao i nogometna, jednom se plasirala na veliko natjecanje, ali prije i poslije toga jednako luta. A i kako ne bi; Rukometni savez BiH tek je ljetos dobio svoje legalne strukture, jer ove prije nisu bile propisno registrirane. Tako barem o prijašnjim kažu ovi sadašnji. Dakako, Savez je ustrojen prema nacionalnoj podjeli.
Ali prije par dana i tri mjeseca nakon svečanog ponovnog osnivanja Rukometnog saveza – u 2017.! – gensek Šejla Tančica odlučila je otići. A nije ni jedina. Četiri radnika administracije, među kojima je i bivši vratar reprezentacije Enid Tahirović, stupili su u štrajk i to nakon što 17 mjeseci nisu dobili plaću. I muška i ženska liga imaju neparni broj klubova, a ženski su nedavno samoinicijativno nakratko suspendirali prvenstvo do “ispunjavanja određenih zahtjeva od strane RSBiH”. Seniorska ženska reprezentacija, ako se ne varam, ne postoji od 2008. godine. Ne postoji, ne okuplja se, ne igra utakmice. Predsjednik Saveza Amir Zahirović – guglao sam, ali nemam pojma gdje se i kada bavio rukometom – maestralno je dokučio kako treba smanjiti administraciju i tako je, eto, utakmicu u Estoniji organizirao jedan čovjek.
Dakle, ni u rukometu, kao ni u društvu, ne postoji bilo kakav sustav ili strategija na osnovu koje planiramo vlastitu budućnost i on je prepušten samo sudbini.
Košarkaška je reprezentacija, znate već, propustila Eurobasket. Bilo je to tek drugo Europsko prvenstvo na kojemu BiH nije igrala od 1997. S novim izbornikom, Duškom Vujoševićem, ove je godine barem uhvatila drugi krug kvalifikacija za SP, i to uz dva poraza od Švedske. Ženska reprezentacija nije se plasirala na Eurobasket od 1999., a u kvalifikacijama za 2013. i 2015. nije ni sudjelovala. Ali naravno da to nije dno. Naime, prije nekoliko tjedana su tri operativca KSBiH – Sejo Bukva, Mevludin Delibašić i Mirsad Džonlagić – predali ostavke, a od 2016. u tehničkom mandatu radio je i generalni tajnik Dubravko Barbarić, koji sada više ni tako ne radi. Savez je, rekoh li ja, ustrojen prema nacionalnoj podjeli.
KK Bosna navodno je nedavno spašena krize i gašenja; jučer je ponovno suspendirana radi dugova. Ni drugi klubovi nisu u boljoj situaciji; poneko privatnim parama napravi i rezultat, a iz klubova iskoči i pokoji talentirani momak ili čitava generacija, ali više kao iznimka koja potvrđuje pravilo. Predsjednik Saveza Aleksandar Fulurija – bivši direktor Doma zdravlja u Novom Goraždu i Višegradu i član uprave KK Varda – dao je ostavku prošlog proljeća. Nisam siguran da su mu našli zamjenu.
Znate, ni u košarci, kao ni u društvu, ne postoji bilo kakav sustav ili strategija na osnovu koje planiramo vlastitu budućnost i ona je prepuštena samo sudbini.
Odbojka? Bolje da ni ne pokušavam. Muška reprezentacija na CEV listi je 38. od 47 zemalja; djevojke su nešto bolje pa su 31. od 48. Odbojkaški savez nije ni prijavio seniore za kvalifikacije za Europsko prvenstvo igrano ove godine u Bugarskoj i Italiji. Imaju, vele, dva razloga – prvi je nedostatak kvalitete, a drugi nedostatak financija. Isto objašnjenje imaju i za nastupajuće kvalifikacije za EP 2019. To u praksi znači da muška reprezentacija nije odigrala kompetitivnu utakmicu od svibnja 2014., a sigurno i neće do kraja 2019. Cure su prošle pretkvalifikacije, ali su onda u šest utakmica u skupini s Belgijom, Španjolskom i Francuskom dobile tek jedan set. Naravno da je i ovaj Savez ustrojen prema nacionalnoj podjeli.
Reprezentativne selekcije gotovo i ne postoje, pa sportaši sreću idu tražiti u zemlje okruženja i ondje prave rezultate, a da za čitavu ovu situaciju nitko ne odgovara. Predsjednik Saveza je Alija Fatić, kojeg Google najčešće povezuje s optužnicom zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlasti u Odbojkaškom savezu Federacije BiH.
U odbojci, kao ni u društvu, ne postoji bilo kakav sustav ili strategija na osnovu koje planiramo vlastitu budućnost i ona je prepuštena samo sudbini.
Situacija u individualnim pa i bazičnim sportovima još je lošija. Zanemarite sada povremene uspjehe sportaša poput Damira Džumhura ili Amela Tuke kojima je putovnica jedina dodirna točka s bosanskohercegovačkim sportom. Bosna i Hercegovina jedina je zemlja nastala iz bivše Jugoslavije koja još uvijek nema olimpijsku medalju. Samo se sportaši iz još pet europskih zemalja – Albanije, Andore, Malte, Monaka i San Marina – nikada nisu našli na pobjedničkom postolju.
Pred olimpijsku 2008. radio sam novogodišnji intervju s tadašnjim predsjednikom OKBiH Marijanom Kvesićem. Bivši Veležov igrač tada mi je objasnio, a ja naivno stavio u naslov, kako je plan Komiteta u London 2012. povesti minimalno 50 sportaša i kako će se sve drugo smatrati neuspjehom. U Riju 2016. BiH je oborila vlastiti rekord – imala je 11 sportaša. Na Zimskim igrama naredne godine u Pyeongchangu trebalo bi sudjelovati deset Bosanaca i Hercegovaca. Naravno, većina njih s pozivnicama. Kvesić je i danas predsjednik OKBiH, doduše u rotaciji sa svojim bošnjačkim i srpskim pandanom. Jer, pogađate, ni tamo, kao ni u drugim savezima, nitko ne snosi nikakvu odgovornost. Školski i masovni sport u nekakvom ozbiljnom obliku ne postoje; tjelesni odgoj većinom se svodi na nastavnika koji djeci baci loptu da se igraju. I Olimpijski komitet organiziran je na principu nacionalne podjele, a njegova strategija razvoja jednaka je onoj koju ima društvo i država, odnosno savezi koji su članovi OK. Nikakva. Drži vodu dok majstori odu.
Dakle, nije nikakva genijalnost ni oštroumnost zaključiti da je sport u BiH u ovom trenutku otprilike u stanju u kakvom su hladnog rujanskog jutra u kući u White Bear Lakeu policajci zatekli mamu Evelyn i buraza Richarda.
Međutim, ono što mu dođe kao opetovani udarac ispod pojasa je to što se gotovo svi ostali kolektivno ponašaju kao Robert James Kuefler. Potpuno odvojeni od stvarnosti; potpuno indolentni i nezainteresirani ignoriraju smrad na koji su se nosnice naviknule i pomiču kosti leša na kauču, udobno se zavaljuju u smrdljive tjelesne tekućine koje ispušta i doručkuju, idu na posao, večeraju i pretvaraju se da žive normalan, svakodnevni život u kojemu nogomet, rukomet, košarka, odbojka ili bilo koji sport u Bosni i Hercegovini zaista i još uvijek i ozbiljno postoji.
Za razliku od Hrvatske, koja se barem donekle polazirala, prepoznala da postoji dobro i loše i došla u situaciju da možete izabrati stranu i boriti se za ono u što vjerujete, sportsko društvo u Bosni i Hercegovini se jednostavno pustilo niz rijeku koja se u međuvremenu pretvorila u kanalizaciju.
Javnost – čije mnijenje dakako kreiraju prije svega novinari – brčka se i veselo igra picigin, pretvarajući se da se zabavlja u fekalijama u kojima ne samo da se kupa nego ih i obilato i svakodnevno objeduje. Bosansko stanje uma danas je takvo da je sasvim normalno da nešto što se zove simpozij sporta i što bi u teoriji trebalo biti pozitivna priča koja će se pohrvati s problemima, na čijem čelu je usto ugledni sportski novinar koji se u međuvremenu, doduše, pretvorio u političkog savjetnika (kojeg plaćaju građani) i koji je okupio impresivna imena iz sporta onoga što danas nazivamo regijom, nagradu za najboljeg menadžera te regije uruči Zdravku Mamiću.
Ne udostojivši se navesti kriterije po kojima se nagrada dodjeljuje, pa ni i imena onih koji odlučuju i u čije ime to rade, oni koji bi u teoriji trebali biti cijenjeni sportski novinari i sportski radnici – a ustvari su, valja naglasiti još jednom, parama građana financirani politički savjetnici koji utječu na stanje sporta u BiH – direktno su i svjesno povezali čitav jedan sportski događaj, čitav jedan grad i čitavu jednu zemlju s čovjekom koji je na optuženičkoj klupi za milijunske pronevjere i prevare. Na stranu vjeruju li da je kriv ili nije, mogli su barem znati da su nagradu za najboljeg menadžera dali čovjeku koji se odrekao svih izvršnih funkcija u sportu i koji u 2017. službeno uopće nije radio kao sportski radnik.
Jasno, sramotna nagrada Mamiću tog simpozija – koji je ove godine između ostalog imao i debatu na temu govora mržnje u sportu, o čemu njihov laureat itekako ima što reći, pogotovo kolegama novinarima – samo je jedan maleni, ali savršen primjer ignorantskog odnosa koji oni koji bi trebali raditi na ozdravljenju sporta u BiH, i koji bi trebali biti glas razuma, imaju prema svemu što nas okružuje. Nije samo da se ti i takvi pretvaraju da je sve u redu dok žive pored raspadnute lešine; oni iskreno poput Roberta Jamesa Kueflera vjeruju da ne rade ništa loše i naprotiv, da pomažu tako što nijemo promatraju kako esencija sporta umire i trune.
Ili, da parafraziram Cervantesova Don Quixotea: hvala onome tko je izmislio san, jer ovakvi dok spavaju ne vide i ne čuju ništa oko sebe; ne poznaju ni strah, ni nadu, ni probleme, ni sreću.
Danas, zahvaljujući tome i takvima i svi oni optuženici i osuđenici i sportski analfabeti koji vode saveze i klubove mogu svaku večer mirno spavati i živjeti na račun sporta kojeg desetljećima uništavaju. Jer i javnost spava – nije ni preplašena, niti se nada, niti prepoznaje probleme ili sreću. Ne postoji borba, ne postoji front, ne postoji prva crta. Za sada. Postoji samo mala grupica pojedinaca koji djeluju kao gerila, kao maleni pokret otpora, i napadaju tamo gdje i kada mogu.
I ma koliko to nekada djelovalo kao borba s vjetrenjačama, kao borba bez smisla i šanse za pobjedom nad velikim i moćnim neprijateljem, i ma koliko nas spinali i pretvarali u negativce, nema odustajanja. Nema predaje, jer ta esencija sporta se i dalje voli i zbog nje će nekada – u neka bolja i ljepša vremena – sport i oživjeti. I jednog dana pričati ćemo i pisati i lijepe priče.
Ljubav i otpor.
