Na posudbi

Baka: Bijela ruža

Ono kad je Blaž Slišković prešao iz Veleža u Hajduk

Stadion Pod Bijelim brijegom nikad nije bio pretjerano akustičan, pa možda zato buka djeluje pomalo nadrealna, nestvarno zaglušujuća. Blaž Slišković, u bijelome dresu s brojem osam, polako i nevoljko, ali očito ljutito hoda prema svlačionici. Rani je rujan 1985.; nekoliko trenutaka ranije sudac Eduard Šoštarič iz Maribora mu je pokazao žuti karton. I to nakon što je patlidžan kojim su ga gađali sa Stajanja — kako istočnu tribinu zovu u Mostaru — navodno vratio u publiku. Bio mu je to drugi žuti, prvi je dobio također zbog protesta na suđenje za koje Splićani tvrde da je bilo katastrofalno. Dok Baka hoda, negdje u pozadini čuje se smijeh, pravo pravcato cerekanje, baš onako kako zvuči naslađivanje tuđom mukom.

Glasovi se ne mogu razaznati, previše ih je i miješaju se, tek kratko svi zajednički skandiraju “napolje, napolje”. Ali nije teško zaključiti da zvižduke prate najgore moguće uvrede, da se spominje obitelj, majka i tko zna što sve još. Baka je ljut, lice mu je crveno, izgleda kao da će eksplodirati. To je njegov grad, njegov teren, njegov stadion, ljudi koji ga odlično poznaju, njegovi prijatelji, ali nikoga od njih nije briga. Diže visoko srednji prst, kao univerzalnu poruku što misli o njima i što oni misle o njemu. Ljubav i mržnja, jednako raspoređeni, jednako potrebni.

Ali linija između ljubavi i mržnje je tanka, pogotovo kad obožavaš, s cigaretom u jednoj i čašom u drugoj ruci, plesati po njoj.

A priča Bake Sliškovića trebala je biti tako tipična i normalna za mostarske ulice i njene legende. Rođen je u sportskoj obitelji u kojoj je nogomet imao ogromnu ulogu. Njegov djed Blaško bio je jedan od mecena Zrinjskog prije Drugog svjetskog rata, ali i generalno prijatelj nogometa i siromašnih gradskih klubova. Otac Vlado za Velež je odigrao 184 prvenstvene utakmice prije nego što je zaslužio ulogu saveznog suca. Baka je obožavao loptu, ali je vrijeme provodio na bazenu trenirajući plivanje, ili igrajući ping pong. Odradio je samo dva nogometna treninga prije nego što je prvi put zaigrao za Veležove pionire na turniru u Borovu, gdje je bio daleko najbolji igrač. Ipak, izbjegavao je Bijeli brijeg, jer nije podnosnio da mu tamo dječaci dobacuju da je tatin sin i da ga je zato Zejnil Selimotić stavio na teren.

“Mi posadimo bijelu ružu i njegujemo je godinama, onda je netko ubere bez pitanja”

Nekako su ga Zeko i Vlado nagovorili da ipak trenira, a on je postao jedan od najtalentiranijih mladih igrača u Jugoslaviji. Bio je najbolji igrač Kvarnerske rivijere kada ga je Sulejman Rebac, koji je igrao i za Velež i za Hajduk, priključio prvoj momčadi i dao mu priliku za prvenstveni debi na njegov 17. rođendan, 30. maja 1976. Mostarci su se automatski zaljubili u Sliškovića — vrhunski tehničar, dribler i igrač profinjenog centaršuta, moderna polušpica koja je u stanju i zabijati i namještati drugima da zabijaju. Miljan Miljanić će, kada je ovaj već bio standardni reprezentativac, zaključiti kako ga samo jedan igrač na svijetu podsjeća na Diega Armanda Maradonu. Baka.

Slišković se ubrzo u Veležu prometuo u jednog od ključnih, ali i najvoljenijih igrača svoje generacije ne samo u klubu, nego i u čitavoj zemlji. Nije bilo onih koji ga nisu voljeli, ali bilo je onih koji su upozoravali da takav talent ne bi smio riskirati vlastiti potencijal nedisciplinom, nesportskim životom, pićem i cigaretama, ponekad i slabim zalaganjem na utakmicama.

On je bio mlad, pun samopouzdanja, i sa zvjezdanim statusom — svoju tadašnju ljubav Svetlanu Kitić, najbolju jugoslavensku rukometašicu, htio je oženiti u olimpijskom selu u Moskvi. Moderni nogomet, govorili su, ne trpi igrače koji stoje, čekaju, ne rade pritisak i nisu agresivni. I takav je bio najbolji igrač lige; i takav, navodno i pripit, je Dinamu utrpao četiri gola u pobjedi od 9-2. Savršeni boem imao je posebno mjesto među Rođenima; naprosto je bio jedan od njih, raje s ulice.

Ali bilo je jasno da će klub poput Veleža teško zadržati jednog takvog igrača. U to je vrijeme vrijedilo pravilo po kojem se nije moglo u inozemstvo prije kalendarske godine prije 28 godina života, pa su Baku salijetali veći i bogatiji Dinamo, Zvezda i Hajduk.

Iako se generalno 1980-e smatraju zlatnim za taj klub, za Velež to nikako nije bio lagan period. Prije svega zbog njegove financijske situacije, odnosno činjenice da je i dalje dolazio iz jedne od najmanjih regija i najmanjih gradova u ligi. Klub je u novo desetljeće zakoračio s već postojećim dugom od više od tri milijuna dinara, koji je kasnijom revizijom knjigovodstva porastao na čak 13 milijuna. Kroz idućih se godinu dana klupski dug doslovno uduplao, pa je Velež financijsku situaciju popravljao kreditima, ali i silnim uštedama — na primjer, samo na manjem broju karantena i štedljivijijim putovanjima Velež je uštedio šest milijuna novih dinara.

Još u ljeto 1979. — Baki je tada bilo punih 20 godina, imao je 87 prvoligaških nastupa uz 20 golova — prvi put se pojavila informacija da Hajduk želi Sliškovića. Tomislav Ivić vidio ga je kao idealno pojačanje za šampionsku momčad, a kada je s reprezentacijom koja je nastupala na Mediteranskim igrama zaigrao egzibiciju protiv Hajduka domaći su mu navijači skandirali da dođe u Split. Imao je u tom trenutku važeći ugovor s Veležom, ali Slišković nikada nije skrivao da želi više i bolje. Dvije godine kasnije bio je standardni reprezentativac kada je pod trenerskom palicom Miloša Milutinovića sudjelovao u prvom osvajanju velikog trofeja u Veležovoj povijesti i nije bilo kluba koji ga nije želio u svojim redovima.

U Mostaru su vjerovali u njegov lokalpatriotizam i, sami će to priznati kasnije, podcijenili njegove igračke i pregovaračke kvalitete. Slišković je navodno tražio pet milijuna novih dinara u kešu i posredovanje u otvaranju kafića ili slastičarnice u podrumu obiteljske kuće, Velež je to odbijao platiti.

Baka ne može otići, Baka ne smije otići, Baka neće otići, tješili su se navijači Rođenih. Ali Slišković se našao uvrijeđenim i povrijeđenim; osjetio je da ga ne cijene dovoljno. Uostalom, par godina ranije Vahid Halilhodžić je dobio što je tražio, zašto on ne bi? Velež je kup osvojio u svibnju, a u posljednjih pet kola njega nije bilo u timu, uz izliku da je ozlijeđen. Još u travnju je najavio da će “vjerojatno na Poljud”, a onda je samo dan nakon završetka prvenstva “tiho i bez pompe” na tadašnjoj Titovoj obali stavio potpis na četverogodišnji ugovor sa Hajdukom.

“Slušajte”, rekao je za Slobodnu Dalmaciju: “Ne moram ni govoriti koliko volim Mostar i Velež i njegove navijače. Volim i volit ću ga. Tu sam, napokon, rođen, odrastao, počeo igrati nogomet. Međutim, priznajem, ovog trenutka gledao sam isključivo sebe, svoju afirmaciju”.

U Mostaru su sazvali hitnu press konferenciju, pisali saopćenja, Hajduk optužili za nemoralne ponude, za nedostatak suradnje, za ponavljanje slučajeva s Borom Primorcem i Vladimirom Ćutukom, Baku za svojevrsnu izdaju. Žalili su se na činjenicu da je za reprezentaciju igrao već 16. lipnja, iako je njima tvrdio da je ozlijeđen. Na Sliškovićevu primjeru, tvrdili su, za nogometnu javnost se postavlja niz vrlo značajnih pitanja o aspektu razvoja mladih i talentiranih igrača, te pokazuje “nesamoupravno ponašanje u našem nogometu”.

“Mi posadimo bijelu ružu i njegujemo je godinama, i onda dođe netko i ubere je bez pitanja”, govorio je Veležov tajnik Andrija Vučković.

Iz Hajduka su odgovarali da im je Slišković potrebna i isplativa investicija. Vidjeli su ga kao najboljeg jugoslavenskog igrača koji će momčadi dati dodatnu širinu. Ne krše nikakva pravila, Veležu su spremni isplatiti odštetu na osnovu godina igranja i nastupa za reprezentaciju, ugovor sa samim Sliškovićem je transparentan, sve je po pravilima. Mostar je morao prihvatiti, i tugovao je, doslovno plakao, a Split slavio — dvije godine su ondje pokušavali i konačno privoljeli Baku u Hajduk.

Ali stvari su bile daleko od gotovih.

Otprilike u isto vrijeme jugoslovenski je nogomet zatresla nova afera. Slovenaski Sekretarijat za unutrašnje poslove i Služba društvenog knjigovodstva upali su u prostorije triju drugoligaša — Maribora, velenjskog Rudara i ljubljanske Svobode — i zatekli ‘duple knjige’, s očitim financijskim malverzacijama i crnim fondovima za namještanje utakmica i za igrače. Otvorilo je to Pandorinu kutiju; čitava zemlja je najednom pričala o onome što je svakako bila javna tajna, a to su plaće ispod stola za nogometaše. Sliškovićev prelazak tako se najednom pretvorio u savršen primjer koji treba istražiti i sve češće u medijima počeo dobivati status afere.

Kuloarske priče probile su se se do naslovnica, pa se spekuliralo o pravoj vrijednosti transfera — negdje je pisalo da je Hajduk dao milijardu starih dinara, negdje da se u crnoj torbi nalazilo 500, a negdje 800 tisuća maraka. Spominjao se trosobni stan u Splitu, zemljište u Baškoj Vodi, novac za otvaranje kafića na bratovo ime u Mostaru…

Predsjednik predsjedništva NSJ Milan Brajević dao je ostavku, klubovi su podigli visoki zid prema medijima, igrači su izbjegavali pričati na tu temu, a najavljivale su se nove policijske akcije u prvoligaškim klubovima. Sliškovićev transfer završio je i kao zastupničko pitanje postavljeno u Saboru. I iako su svi znali kako stoje stvari u domaćem nogometu, iako je njegov prelazak iz Veleža u Hajduk bio sasvim normalan za igrača tog renomea i za to vrijeme, u Mostaru je stvorena slika o razmaženom otuđeniku koji je u Split otišao isključivo radi novca.

Nema sumnje da je to velikim dijelom i bila Sliškovićeva motivacija, ali je isto tako bila i činjenica da je Velež bio klub koji se nije redovno borio za trofeje, koji je upravo bio ostao bez najboljeg igrača, Halilhodžića, te pred kojim je bila nova smjena generacija. Baka je osjećao da može mnogo više od toga i Hajduk je bio savršena prilika. Ali iako Splićani jesu u to vrijeme bili mnogo uspješniji od Veleža i iako jesu bili u vrhu, nije bilo trofeja i frustracija je rasla. Nije pomagalo ni to što Hajduk na pet gostovanja u Mostaru nije uspio upisati pobjedu.

Ono u rujnu 1985. bilo je posljednje Bakino u Mostaru, prije nego što je Split zamijenio Marseilleom. Slišković je tog dana igrao jednu od najboljih utakmica sezone; potpuno je dominirao terenom i još zabio golčinu kada je nanizao nekoliko Veležovih igrača i rutinski poslao loptu u gol. Gotovo sve je bilo savršeno, gotovo sve. Ali prvo mu je sudac poništio jedan gol, pa je ušao u jednu svađu s njim, onda i s tribinama, onda dohvatio taj patlidžan i vidio crveno. Nije mu trebalo nikakvo dokazivanje, svatko je znao da je najbolji, da je jedan od najboljih ikad, ali trebala mu je potvrda pred njegovom rajom, pred njegovim tribinama, potvrda da je napravio pravu stvar, da je izabrao dobro.

Četrdeset je godina prošlo od transfera koji je u svoje vrijeme napravio potres i koji je doslovno bio jedan od najzvučnijih u povijesti jugoslavenskog nogometa. Transfera koji je Blaža Sliškovića ostavio na raskrižju između dvaju gradova. I tek s ove vremenske distance je jasno da je to zapravo bio savršen potez, baš zato što je tako tanka linija između ljubavi i mržnje i baš zato što nam je potrebno oboje.

I zato je danas Baka Slišković jednako veliki svuda.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.