Mnogo je Neretva vode pronijela prije nego što sam uopće počeo nagovarati Sergeja Barbareza na ‘službeni’ razgovor, a još više prije nego što je on pristao. Mnogo je i razloga, ali tri su najvažnija.
Prvi je njegov osobni princip, po kojem ovaj bivši nogometaš Veleža, Hanse, Dortmunda, Hamburga i Leverkusena, te nekadašnji kapetan reprezentacije Bosne i Hercegovine, naprosto ne želi razgovarati sa novinarima. Ne zato što ih ne voli, ne zato što su mu nešto skrivili, nego zato jer misli — dodao bih, pogrešno — da je njegovo vrijeme prošlo i da nema što reći, pa ne želi zatrpavati medijski prostor. Drugi razlog je tajming. Barbarez je još prije nekoliko mjeseci ponovno bio kandidat za izbornika, a dovoljno je da ispričate nečiju priču da vas u bolesnom i površnom društvu automatski svrstaju u jedan od tabora i iz te priče izvuku narativ koji im odgovara.
Treći i najvažniji razlog je pandemija koronavirusa. Ona je drastično promijenila intervju kao formu. Doduše, evolucija odnosa nogometa prema medijima odavno ju je izvitoperila i učinila izvještačenom, ali korona joj je zadala još jedan težak udarac koji bi mogao biti i konačan.
Teoretičari novinarstva će se naljutiti, ali ono što ste vi čitali zapravo je rijetko bilo vjerno prenošenje samih razgovora. Naravno, osnova je uvijek isključivo nasnimljeni materijal, ali se ona nadograđuje specijalnom vezom koju stvori atmosfera i sam odnos s, ako imate sreće, opuštenim sugovornikom. U vrijeme Zooma, Skypea i Facetimea stvari su ipak puno drugačije i svi su svjesni crvene lampice koja označava upaljenu kameru, pretvarajući razgovore u sterilnu nakupinu bezličnih pitanja i odgovora.
“Bila je ovo savršena prilika, bio sam uvjeren da zajedno možemo napraviti nešto veliko, ali drugi nisu”
Srećom, ispostavilo se da je strah bio neopravdan i da za pravu priču ne treba ni Neretva, ni augustovska žega, ni tavla, ni zvuk šalica za kavu; dovoljan je iskren i otvoren sugovornik. A Barbarez jest takav, i u snimljenom dijelu i u onom drugom koji je trajao više od dva sata; zaslužio je mjesto da artikulira vlastite osjećaje, počev od onih najsvježijih.
U siječnju je Barbarez obavio nekoliko razgovora sa čelnim ljudima Nogometnog saveza BiH, navodno je bio jedan od glavnih kandidata za novog izbornika, da bi na kraju sadašnji predsjednik saveza Vico Zeljković pročitao ime Ivajla Peteva kao svog odabranika. Zašto to nije bio Sergej?
“Pa nisam imao iskustva”, kazat će uz ogroman osmijeh, aludirajući na službeno objašnjenje, a onda pokušati ozbiljno objasniti stvari.
“Mene su kontaktirali iz NSBiH. Točnije, kontaktirao me današnji predsjednik, tada vicepredsjednik. Razgovarali smo dva puta, ja sam stekao dojam da me se priprema za nešto drugo, a onda se rodila konkretna ideja da bih mogao biti izbornik. Ja sam to, naravno, želio, mislio sam da mogu promijeniti neke stvari, zajedno s timom ljudi. Međutim nisam mogao biti u glavama onih koji odlučuju i na kraju je ispalo, barem se meni tako čini, da je to sve bilo dogovoreno od početka”.
Nije bilo teško iz Sergeja izvući zaključak da nije problem činjenica što nije izabran za selektora, nego način na koji se čitava ta priča razvijala.
“Ja mislim da je to jedinstven proces u svijetu”, kaže, govoreći o činjenici da u BiH formiraju komisiju koja onda razgovara s raznim kandidatima, da bi potom predložili imena Izvršnom odboru, koji opet ne mora prihvatiti ta imena i sam bira izbornika. “Zna se kako se biraju treneri ili selektori, ali kod nas je procedura takva — puno je ljudi uključeno, a nema hijerarhije, tako da na kraju ne znaš tko je kriv ako su stvari krenulo pogrešno. To je valjda zato i napravljeno tako. Pa dođeš u situaciju da se ja na hodniku sudaram sa Sergejom Jakirovićem, koji je, kako se to kaže, protukandidat. Srećom, znamo se, pa od toga napravimo zafrkanciju”.
Nema nikakve sumnje da je Barbarez razočaran i ljut, iako to pokušava sakriti osmijehom iza sijedih i gustih brkova. Kaže da je čitava priča voda ispod mosta, ali naglašava da se osjeća prevarenim. Opet.
“Nije stvar u tome da ne budeš selektor, nego da pričaš jednu stvar, a desi se druga. Ne vidim razlog za sve te komplikacije. Ja sam imao svoj plan, svoj projekt, imao sam sastavljen i tim ljudi, vrhunskih ljudi, i imali smo konkretne ideje kako mislimo promijeniti stvari u reprezentaciji i podići je na viši nivo. Ali ja većinu toga nisam ni mogao ispričati, jer nikad me, recimo, predsjednik nije pitao za pomoćnike. Ma, puno stvari sam ja planirao tu promijeniti, pogotovo takve stvari, takve odnose, znalo bi se tko što radi, tko kome odgovara. Ali bojim se da to nekome ne odgovara”.
Petev je pomoćnike dobio, odnosno po službenoj verziji izabrao ih je od ponuđenih domaćih kandidata, a Barbarez kaže da bi to za njega bilo nemoguće.
“Meni to nema smisla, ne bih dozvolio da mi iko bira stručni štab. Za mene je to sve dio projekta, dio paketa. Je li to dva, pet, 10 ljudi… Svatko ima svoj dio posla, svako ima svoje zadatke, a konačan rezultat nam je mjerilo uspjeha. Bilo bi u toj mojoj ideji i mnogo promjena, ali sada je suvišno pričati o tome”.
Suvišno je, BiH u Petevu ima izbornika, otvorila je kvalifikacije jednim bodom iz dviju utakmica, slijedi joj borba za baraž. Međutim, ostaje legitimno pitanje o Barbarezovu iskustvu, s obzirom na to da nikad nije vodio niti jednu ekipu, iako ima PRO licencu.
“Bilo je nekih razgovora ranije, bilo je i nekih ponuda, ali ništa konkretno. Ja sam silno želio raditi, nema veze je li to kao četvrti asistent ili prvi trener, nema veze je li to prva ili peta liga, ali želio sam raditi s ljudima koji me neće smatrati klimačem glavom, nego nekime tko aktivno sudjeluje u radu. Onda je prvi put došla priča o selektoru, ušao sam u nju emotivno i razočarao se. Za mene ovaj posao nema smisla ako nisi emotivno uključen, potpuno unutra, a ja sam želio mjenajati stvari u našem nogometu iznutra. Kada je to propalo, malo sam se povukao, iako mi nikada ne bi problem bio raditi bilo gdje”.
U to spadaju i omladinske selekcije Bosne i Hercegovine, ali Sergej Barbarez je ničiji čovjek, a ondje se mjesta dijele — naravno, ne službeno — prema nacionalnoj pripadnosti. Tako je za njega gotovo nemoguće dobiti priliku da vodi neku od reprezentacija, s obzirom na to da ga je teško svrstati u tor. To je zapravo Sergejev problem sa Bosnom i Hercegovinom još od stjecanja neovisnosti. Naime, kao mladi Veležov nogometaš pred sam početak rata otišao je kod strica u Hannover.
“To je bilo drugo vrijeme. Ja sam tamo pošao na odmor, već sam odradio vojsku, mislio da se riješim toga prije nego što karijera baš počne. Ne dobijem sportsku četu, nego služim u Zagrebu, u Vojnoj policiji, i u to vrijeme nije bilo nimalo lako. U Hannoveru sam trebao ostati kratko, ali tada su bila druga vremena; kada je otac zovnuo i rekao da bih trebao ostati, nisam mogao prigovarati”.
Slučajno je završio na treningu prve momčadi Hannovera, u kojoj ga je trenirao Frank Pagelsdorf. On će ga pratiti kroz gotovo čitavu karijeru, koja je zapravo procvjetala u trećeligašu Unionu iz Berlina.
“To je početak 1990-ih, Njemačka je još podijeljena u praksi. Ja sam igrao za Union, pa sam prešao u Hansu iz Rostocka i mogu reći da mi je taj period igranja u istočnoj Njemačkoj bio težak, ali da sam jako puno naučio tada. O nogometu, ali prije svega o životu.”
Prešao je potom u Borussiju Dortmund, koja je u to vrijeme bila jedan od najjačih europskih klubova. Očekivanja su bila velika, a podebljala su ih dva gola u debiju protiv Herthe. Međutim, već u drugoj utakmici je dobio crveni karton, a uskoro su došli i ozbiljniji problemi.
“A bolji debi od toga ne možeš imati. Bio sam izvan sebe, pun stadion, reakcija navijača… Kasnije jesu došli problemi, trener (Bernd Krauss op.a.) me lažno optužio za nedisciplinu, navijači su me uzeli na pik. Ali i to se promijenilo, na kraju su mi nudili novi ugovor, ali ja sam već dogovorio s Hamburgom. Nikada nisam zažalio što sam prihvatio Borussijinu ponudu”.
Nije bila jedina, tražio ga je i Arsene Wenger, na stolu je bila ponuda iz Deportiva, u više navrata dolazio je Bayernov poziv. Je li mu krivo što se nije oprobao negdje drugdje?
“Nisam želio izvan Bundeslige, tamo sam stvarno uživao igrati. Trebalo mi je puno vremena da se snađem u Njemačkoj, okruženje mi je odgovaralo i s te strane mi nije žao. Svaku sam odluku donio s rezonom, tako da nemam nekakvih kajanja. Otišao sam u Hamburg, tamo sam se zaljubio u klub i grad na prvi pogled i stvari su postale još bolje. Bio sam i prvi strijelac lige, igrali smo Ligu prvaka, imali dobru ekipu i bilo je uživanje. Imam posebnu emociju prema tom klubu, to je moj klub, i teško je gledati ovo što se događa u zadnjih nekoliko godina”.
Na vrhuncu karijere nisu ga željeli samo klubovi, bilo je i ponuda da obuče dres nekih reprezentacija.
“Da se razumijemo, nikada nisam dobio službeni poziv, ali jesu me zvali, raspitivali se, razgovarali. Zvali su me iz Njemačke, ali rekao sam im da ja nisam Nijemac, da sam Mostarac. Isto sam rekao i kad su me zvali iz Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije. Od prvog dana jedina opcija je bila Bosna i Hercegovina”.
Poziv je došao 1997. ali stanje u Mostaru, gdje mu je živjela majka, nije bilo najsigurnije, ne u tom dijelu grada za majku BiH reprezentativca, pa je za prvi nastup čekao do iduće godine i gostovanja kod Argentine. S reprezentacijom se nije uspio plasirati na veliko natjecanje, ali jest zato izgradio kultni status među navijačima, prije svega svojom borbenošću i zalaganjem.
“Za mene je to bio vrhunac karijere. Znam da zvuči kao floskula, ali nije, stvarno sam uvijek sanjao da igram za reprezentaciju, i kada sam to ispunio, smatrao sam to velikim uspjehom. I zato mogu reći da nisam imao nekakva očekivanja. Od reprezentacije nemaš očekivanja, igraš i daješ sve da napraviš neki rezultat. Mi nismo uspjeli, dva puta smo bili na pragu, ali nije išlo”.
U kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Portugalu BiH je ostala bez prvog mjesta zbog remija na svom terenu s Danskom.
“Bila je to sjajna generacija, bili smo baš blizu”, zastao je na trenutak, udahnuo duboko, pa nastavio, “To je bila jedina utakmica nakon koje sam plakao. Stvarno jesam. Pun stadion, i to satima prije, totalna euforija, jednostavno sam se slomio nakon utakmice. Selektor je bio Baka Slišković. On je za mene bio pozitivno iznenađenje, jedan od rijetkih selektora koji je još u to vrijeme pravio analizu protivnika i za kojeg si znao zašto ti govori da nešto radiš. Bilo je, naravno, i negativnih stvari, za pet godina nikad nismo uradili trening ujutro, recimo. Šta ćeš, imao je drugačiji metabolizam, da to tako kažem”.
Legendarna su i događanja na Marakani dvije godine kasnije, kada je BiH protiv Srbije i Crne Gore izgubila 1-0. Čitavu utakmicu trajali su napadi na gostujuće navijače, a u jednom trenutku je Barbarez prišao sucu i gestikulirao prema navijačima. Šta ga je pitao?
“Ma ne znam, stvarno ne znam sada. Pokušavao sam mu staviti do znanja što se događa, da bi u svakoj normalnoj zemlji ova utakmica bila prekinuta. Iz današnje perspektive sve mi to izgleda čudno, nadrealno, čitava ta moja reakcija, sve je to bilo instiktivno… Mada, kada danas gledam na to, mislim da sam trebao povući ekipu s terena. Trebali smo izaći s Marakane, bilo je nemoguće za naše navijače, a bilo je nemoguće i za nas na terenu”.
Bogata igračka karijera, pokušaj trenerske, šta je sljedeći korak za Barbareza?
“Sve je moguće. Rad u Veležu, kao trener ili nešto drugo? Sve je moguće. Možda se i okrenem trenerskom poslu, možda sad kada je jasno da je moja priča završena, da nikada više neću biti u prilici biti selektor. Bila je ovo savršena prilika, bio sam uvjeren da zajedno možemo napraviti nešto veliko, ali drugi nisu. Idemo dalje”, zaključuje.
Dugo poznajem Sergeja Barbareza i ako je jedna stvar sigurna, onda je to ona da se on nije promijenio, i da se neće promijeniti. Bez obzira na sva događanja oko njega, bez obzira na sve pritiske, Sergej je ostao onaj stari, samo svoj, bez obzira na posljedice. Jer ne postoji ništa vrjednije od vlastitog obraza.
