Točno je godinu dana otkako je nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine gostovala u Finskoj. Ionako u ožujku hladni i sivi Helsinki tada je djelovao i hladniji i sivlji, sa svim onim izblijedjelim stolicama koje su ostale prazne zbog u to vrijeme zahuktale pandemije; teren je bio zaleđen i loš, i teško da bismo se imali po čemu sjećati te noći. Doduše, utrpao je gospodin Teemu Pukki (još) dva, zabili su Miralem Pjanić i Miroslav Stevanović, bilo je i relativno zabavno i relativno uspješno — pogotovo ako se u obzir uzmu rezultati iz godine ranije — ali povijest će taj duel ipak zapamtiti po važnijem detalju.
Na klupi reprezentacije Bosne i Hercegovine tad je debitirao 12. izbornik u njenoj povijesti, Ivajlo Petev.
U međuvremenu je BiH odigrala 13 utakmica, od kojih je dobila dvije. Jedna je bila u prijateljskom druženju s poluamaterima iz Kuvajta, dok je druga došla u utakmici koja se tad činila važnom, protiv Kazahstana u Nur Sultanu. U ostalim je susretima nacionalna selekcija Bosanaca i Hercegovaca ostajala kratkih rukava — nekad uz bolju, nekada uz lošiju igru, nekada uz bolji, nekada uz lošiji dojam, ali uvijek s premalo bodova. Na kraju je poraz od Ukrajine bio nevažan, s obzirom na to da je BiH ranije, opet protiv Finske, izgubila šansu za plasman na Svjetsko prvenstvo ili u barem onaj njoj toliko dragi baraž.
Točno godinu i jedan dan kasnije bugarski je trener i dalje na klupi i u petak će svoju selekciju voditi u prijateljskoj utakmici protiv Gruzije, kojom bi, barem po logici stvari, trebale početi pripreme za idući kvalifikacijski ciklus, onaj za Europsko prvenstvo u Njemačkoj. No, točno godinu i jedan dan kasnije, točno dvije pobjede iz 14 utakmica kasnije, točno minutu prije početka prve prijateljske utakmice, u BiH i njenom Nogometnom savezu ustvari uopće ne znaju je li Petev propustio ispuniti neki cilj, ne znaju ima li danas ima neki cilj, a pogotovo ne znaju hoće li u tim kvalifikacijama imati neki cilj. Ili — narodne poslovice uvijek savršeno opisuju Nogometni savez, kao i kompletno društvo u BiH — oni ne znaju jesu li pošli ili su došli.
Ni BiH, ni njen nogometni savez, odnosno njegovi čelnici, ali ni izbornik, igrači ni navijači, nitko nema pojma što je točno cilj i ambicija u bližoj ili daljoj budućnosti
Ali hajde da krenemo redom. Petev je izborničku funkciju dobio u siječnju prošle godine i to je bila svojevrsna nuspojava tada aktualnog rata između bivšeg i sadašnjeg predsjednika Saveza, Elvedina Begića i Vice Zeljkovića. Petev je u službenoj verziji predstavljen kao izbor bivšeg reprezentativca Zvjezdana Misimovića, koji ga je u par šturih i slabo povezanih rečenica obrazloženja opisao kao savršen izbor za selektora ekipe koja u godinu dana nije dobila nikog. U praksi je ostao dojam da je te rečenice napisao neko drugi i da je Bugarin Zeljkovićev osobni izbor, što je ovaj par puta i potvrdio, te pokazivanje mišića nekoga tko se igrom slučaja dočepao funkcije.
Kako bilo, Petev se i pored silnih objektivnih problema — između ostalog, nedostatak podrške javnosti, loša atmosfera oko tima, katastrofalna organizacija saveza, limitiran igrački kadar — trudio napraviti ono što je na predstavljanju i obećao. Nije to bilo ni previše; tek da će unaprijediti igru, uspostaviti bolju organizaciju tima i taktičku disciplinu. Dio toga je i ispunio, pristup se promijenio, neke stvari su djelovale puno bolje, igra je donekle napredovala, ali najvažniji dio je izostao. Petev je navijačima na početku samouvjereno poručio da mu sude po rezultatima — koji su očigledno izostali — te objasnio kako on “ima svoje ja” zbog kojeg će preuzeti odgovornost. Nije mu palo na pamet da to uradi, pokušavajući zaključiti kako je sve napravljeno veliki iskorak.
Pomogla je, naravno, činjenica da su u Nogometnom savezu BiH Peteva postavili bez konkretnih ciljeva i ambicija — barem onih poznatih nama, koji ne znamo što se događa iza kulisa. Doduše, izvjesni Milorad Sofrenić je kao član Izvršnog odbora na predstavljanju usputno spomenuo kako je “cilj plasirati se na Svjetsko prvenstvo”, ali i da “u svakom poslu koji radi postavlja ciljeve koji su malo viši”, pa su tako kvalifikacije za Mundijal započele i završile a da nitko ne zna što je točno bila ambicija u njima, odnosno je li je čitava jedna pobjeda dovoljna da se rezultat okarakterizira kao uspjeh ili neuspjeh ili nešto između toga.
No, kako to biva s NSBiH i stručnjacima koji ga vode, to nije najgore. Uvijek ima gore.
Još jedne izgubljene kvalifikacije su voda ispod mosta, prošlo svršeno vrijeme, ono koje se ne može vratiti. Što je, tu je. Uostalom, BiH je od onog Brazila 2014. bez problema uspjela upropastiti četiri ciklusa i srozati se za 30-ak mjesta na FIFA-inoj ljestvici. Od 41 kvalifikacijske utakmice od tada je dobila njih 15, od čega po dvije otpadaju na Andoru, Cipar, Estoniju, Gibraltar i Lihtenštajn. Najozbiljnije selekcije koje je BiH tukla u mečevima za bodove su, pazite dobro, Izrael, Wales, Armenija, Finska i Kazahstan. Po jednom. Hoće reći, bila je baš loša.
Ali baš zato je sasvim logično bilo očekivati da se 2022. iskoristi kao tranzicijska godina, u smislu planiranja i stvaranja preduvjeta da BiH ponovno bude kompetitivna u kvalifikacijama. Naime, zahvaljujući dijelom vlastitim katastrofalnim rezultatima, a dijelom kalendaru natjecanja, BiH je došla u situaciju da će na prvu pravu natjecateljsku utakmicu čekati do ožujka iduće godine — dakle, punih 16 mjeseci nakon posljednje. Naravno, u međuvremenu će biti termina poput ovotjednog za prijateljske utakmice i ova će selekcija igrati Ligu nacija koja bi u slučaju dobrog rezultata i prvog mjesta značila sigurnosnu mrežu i osiguran baraž, ali jasno je da bi već sad najvažniji cilj trebao biti prvi plasman na Europsko prvenstvu u povijesti.
I to nas opet dovodi do onog ključnog problema s početka. Što je budućnost reprezentacije BiH? Što bismo željeli da jest?
Godinu dana nakon debija aktualnog izbornika — 24. ožujka 2021. — i godinu dana prije početka kvalifikacija za Njemačku — 23. ožujka 2023. — ni Bosna i Hercegovina, ni njen nogometni savez, odnosno njegovi čelnici, ali ni izbornik, igrači ni navijači, nitko nema pojma što je točno cilj i ambicija u bližoj ili daljoj budućnosti.
Jedini koji je govorio o ciljevima je sam izbornik Petev. On je najavio da u “ovoj godini ide odraditi bolji posao, bolji nego što je to bilo u proteklom periodu”, začinivši jednu frazu drugima, onima o napredovanju iz utakmice u utakmicu, mentalnom rastu, igranju svake utakmice kao da je posljednja i na pobjedu. Što u principu ne znači ništa osim da su to fraze koje Petev poznaje najbolje na našim jezicima, ali njegova djela govore dovoljno. Petev u dvije prijateljske ulazi s podignutim gardom, očito svjestan da za njega osobno puno toga ovisi o rezultatu. Zato ne razmišlja o sitnicama kakve su promocija domaće lige i mladih igrača ili testiranje kandidata koji bi mogli pojačati konkurenciju, donijeti novu dimenziju momčadi; njemu je protiv Gruzije i Luksemburga jedino važan rezultat, jer jedino mu on donosi relativni mir u radu i u radnoj knjižici.
S druge strane, njegov poslodavac, čovjek koji ga je navodno izabrao, kao i onaj koji ga je službeno izabrao, pa i taj neki Sofrenić, svi šute. Petevu ugovor, barem prema onome što je predstavljeno javnosti, ističe u periodu između kraja Lige nacija i početka kvalifikacija, što bi prema svemu sudeći trebala biti i još jedna potvrda da njegov posao ovisi o rezultatima u ovoj godini.
A to zapravo u ovakvoj situaciji — dakle, kad BiH ulazi u novi ciklus i priprema se za iduće kvalifikacije, nema baš nikakvog smisla. Jer zašto bi ozbiljan savez i ozbiljna reprezentacija nakon godinu dana i 13 utakmica trebali još minimalno osam da bi uvidjeli je li taj netko dovoljno dobar za još jedan ciklus? Dobro, odgovor je jasan, ne radi se o ozbiljnom savezu i ozbiljnoj reprezentaciji, ali to i jest poanta.
Umjesto da Bosna i Hercegovina nakon četiri uzastopna neuspjeha pokuša na najbolji koristiti vrijeme i prostor koji su se neočekivano otvorili, da napravi restart, da stvori bolje uvjete, da koliko je moguće proširi bazu igrača, na kraju da izvuče maksimum iz individualne kvalitete i potencijala koji nije vrhunski ali kojeg ima, umjesto da konačno pokuša uloviti veliko natjecanje, ljudi koji je vode odlučili su ići starim i dokazano lošim putem, nadajući se da će im improvizacija i slučajnost donijeti rezultat. Ili neće, tko zna?
