Debitirao je u srijedu navečer na helsinškom Olimpijskom stadionu i Ivajlo Petev, treći izbornik nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine u posljednje tri godine, a da se u načinu, pristupu i samoj igri te selekcije gotovo ništa promijenilo nije.
BiH i dalje ima iste mane i nedostatke, radi iste naivne poteze i pogreške, potpuno ignorirajući vlastitu situaciju. To što je samouvjereni i nabrijani Teemu Pukki protiv potpuno izmjenjene reprezentacije BiH — samo su četiri startera bila ista — gotovo do u detalje iskopirao svoje izdanje iz lipnja 2019. kada je Finska savladala onu anemičnu selekciju Roberta Prosinečkog, zapravo je samo savršena ilustracija za stanje u kojem se godinama nalazi ova reprezentacija i činjenicu da djeluje kao da uopće ne traži izlaz iz nje.
Prije svega je ipak važno naglasiti da ovaj put nitko ozbiljan nije ni očekivao pretjerano velike promjene. Petev je kao kandidat za izbornika pao s neba i u principu bio tek jedno od oružja u otvorenom ratu između sad već bivšeg predsjednika Saveza Elvedina Begića i njegova nasljednika Vice Zeljkovića. Ovaj potonji, koji je nedavno i konačno preuzeo dužnost prvog čovjeka, mašući Petevom kao pobjedničkim barjakom zapravo je samo pokazao da je moćniji i da uvijek ima onih koji će jednog dana bivšem šefu zabiti nož u leđa; nije pokazao i da zna što i zašto radi.
I naravno da je sve to striktno nogometnu stranu priče gurnulo u zapećak, iz kojeg je Bugarin — koji je pomoćnike u još jednom sramotnom spletu okolnosti dobio tek 20-ak dana prije utakmice — spremao svoj debi na klupi nacionalne selekcije. S većinom reprezentativaca doslovno se upoznao tek dva dana prije utakmice, s njima odradio dva lakša treninga, pa bi bilo budalasto i naprosto glupo od tog čovjeka očekivati revolucionarne promjene u samoj igri ekipe.
I ovu utakmicu otvorila je ekipa u koju su natrpana imena nauštrb profila igrača
Međutim, u situaciji u kakvoj je Petev preuzeo reprezentaciju, ovo je bila prva i idealna prilika da novi izbornik prije svega pokaže kako ima konkretnu ideju za budućnost, ali i da dobrim izdanjem i rezultatom za svoja leđa privuče barem malo veću podršku nego što je imao dosad.
Nije nikakva tajna da su sam proces selekcije novog izbornika i prateća događanja u Nogometnom savezu od Peteva u dobrom dijelu javnosti stvorili neprijatelja. On radi u potpuno drugačijim uvjetima nego svi njegovi prethodnici na početku svojih mandata. Uza sve to, njegovo imenovanje potpuni je promašaj kada je u pitanju postavljanje ciljeva samog Saveza i reprezentacije, kao i potvrda da ne znaju što točno hoće.
Umjesto da dobije čvrstu garanciju poslodavca kako je on čovjek izabran za projekt budućnosti i nastupa na Europskom prvenstvu 2024., Petev je ustvari predstavljen kao eksperiment koji novo vodstvo tek želi isprobati, i to u izuzetno teškoj kvalifikacijskoj skupini u kojoj šanse nisu velike. Zato mu je dobar start u kvalifikacijama, makar to bila samo drečavo obojena fasada, bio izuzetno važan.
A Petev je nakon uvodnih 90 minuta ostao ni na nebu ni na zemlji.
Ako je bugarski stručnjak na klupi reprezentacije BiH trebao imati jedan adut u rukavu, to je onda pozitivni šok na momčad koja ga ne pozna. Njegov prvi susret s izabranicima zapravo je bio prilika da se prije svega nametne autoritetom znanja i to onda pretoči u drugačiju, odnosno pozitivniju atmosferu u tom za njega i rezultat najvažnijem mikrokosmosu.
To se na lošem terenu u hladnom Helsinkiju, barem iz televizijske perspektive, nije vidjelo.
Osim umjetnog i pomalo usiljenog stvarnja kulta reprezentacije koji se onda forsiralo kroz populističke izjave i fraze u medijima prije same utakmice, ta se kemija između izbornika i samih igrača nije pretjerano osjetila. Možda je razlog takvog dojma i način na koji se kroz odigrano vidjela izbornikova priprema za samu utakmicu, odnosno njegova reakcija na događanja na terenu. Ili izostanak iste.
Bosna i Hercegovina i ovu je utakmicu otvorila s ekipom u koju su — izuzev davanja prednosti Eldaru Ćiviću ispred Seada Kolašinca na lijevom beku — natrpana imena nauštrb profila igrača potrebnih sustavu koji je izbornik izabrao, suparniku s kojim je igrao i forme u kojoj su se pojedinci našli. Edin Džeko je, dakako, bio usamljeni napadač, dok je s njegove lijeve strane nominalno trebao biti Rade Krunić, a desno od njega Miroslav Stevanović. Iza Džeke ključnu ulogu trebao je imati Amer Gojak, Gojko Cimirot je trebao imati nešto defenzivniju rolu, a Miralem Pjanić organizirati igru iz dubine.
U praksi to nije funkcioniralo dobro. Gojak je, osim što je često bio na potez viška, odigrao još jednu od svojih utakmica bez imalo taktičke discipline. Njegov heatmap pokazuje lutanje u prostoru s obzirom na to da je prosječno više vremena provodio bliže suparničkim vratima nego Džeko. Stvara to rupu u koju se Džeko konstantno vraća po loptu i umanjuje vlastitu opasnost po gol, odnosno očekuje da Pjanić preuzme ulogu box-to-box veznjaka, što ovaj nije, pa njihova rutinska i sasvim prosječna utakmica izgleda lošija nego što zapravo jest.
S druge strane, najbolji izbornikov moment bio je onaj kada je odlučio agresivnim presingom napasti finsku zadnju liniju u posjedu — nakon dobre reakcije u prvom, domaćin je u nastavku utakmice uvezao nekoliko izgubljenih lopti i počeo paničariti, potpuno se pogubivši i prepustivši kontrolu Bosni i Hercegovini. Nažalost, ona ju je tek djelomično prihvatila, a to što su izbornikove izmjene bile nelogične i jako zakašnjele, te što suštinski nisu mijenjale ništa osim imena na dresu, nije nimalo pomoglo.
Jasno je da postoji i nedostatak individualne kvalitete i to nitko ne može osporiti, ali on dodatno dolazi do izražaja u defenzivi ako mu profil igrača nije prilagođen, te ako ne postoji reakcija na događanja na terenu kojom bi to, u najgorem slučaju, barem pokušao popraviti. Najslabije točke ove momčadi — lošu utakmicu odigrao je Darko Todorović, uz njega i Dennis Hadžikadunić, a slab je bio i Ćivić — gotovo da su ostavljene bez podrške, što su Finci, a pogotovo taj nezaustavljivi i neumorni Pukki, relativno lako koristili svaki put kad bi im se pružila i najmanja prilika.
Ipak, i pored svih nedostataka, BiH je nakon 15-ak minuta uspostavila ravnotežu, imala solidnu kontrolu posjeda i stvorila neke dobre šanse, ustvari samo potvrdivši da bi rezultat uz više adekvatnog planiranja, a manje improvizacije, mogao biti bolji.
Zato je dojam koji su novi izbornik i njegova momčad u debiju ostavili zapravo bez jasne odrednice. Naravno da je pozitivno to što je momčad većim dijelom bila bolja od Finske, i naravno da je pozitivno što se vratila iz rezultatskog zaostatka te ostala neporažena. Međutim, vidjeli smo i previše problema identičnih onima koje gledamo već godinama da bismo bili pretjerano optimistični, pogotovo kada su u pitanju organizacija igre i reakcije, odnosno minimiziranje vlastitih nedostataka. Uza sve to, taj jedan bod iz Helsinkija nije dovoljno čvrst da bi Petevu izvukao glavu iznad površine i dopustio mu da normalno diše te ima podršku barem jednog dijela javnosti.
Slijedi prijateljska utakmica s Kostarikom, a onda i gostovanje svjetskih prvaka Francuza koji su kiksali kod kuće s Ukrajincima. I već sada je jasno da ni iz tih utakmica nećemo dobiti nikakve konkretne odgovore, jer njih je u ovakvim uvjetima naprosto nemoguće očekivati. Ali ono čemu se navijači trebaju nadati je to da će kroz njih taj Ivajlo Petev barem dati naslutiti da stvarno ima plan i viziju kako ova reprezentacija treba izgledati.
