Premijer ligu Bosne i Hercegovine opet su mučili isti problemi. Situacija je, manje ili više, već godinama ista i suštinski se ništa ne mijenja; promijeni se ime ponekog moćnika, nekome ta moć oslabi ili ojača, promijeni se i ime kluba koji ti moćnici vole manje ili više, iskoči i poneki pozitivan primjer, ali suštinski je sve isto.
Neki važni aspekti se, doduše, polako pomiču prema naprijed, ali drugi toliko dugo stoje u mjestu ili su dodatno unazađeni da su stvorili dojam kako su nogomet u ovoj zemlji i njegova najjača liga trajno oštećeni. Sva negativna događanja u posljednjih desetak godina, a pogotovo u posljednje tri, stvorila su toliko toksičnu i polariziranu atmosferu da je kod većine aktera izgubljen osjećaj za argumentaciju i gotovo je nemoguće razlučiti tko zapravo stvarno želi dobro, a tko samo traži svoju korist.
Trenutno smo u situaciji u kojoj, osim nekoliko baš bezobraznih karikatura koje se ponašaju kao da ih nije briga za bilo što, svi glasno viču i priznaju da problem postoji. Međutim, u isto vrijeme svi se — čelnici saveza, suci, klubovi, treneri, igrači, navijači i novinari — postavljamo kao da smo iznad tog problema, kao da nismo njegov dio i kao da su krivci uvijek oni tamo neki drugi ili treći. To je zapravo trenutnu situaciju oko nogometa u BiH pretvorilo i u svojevrsni alibi za sve. Ako nema znanja, kvalitete, radne etike, volje ili želje, najlakše se pokriti stanjem u društvu i okruženjem i zaključiti da vas, eto, netko koči. Mi bi da radimo, ali oni nam ne daju.
A to se s vremenom pretvorilo u najbolju moguću pomoć za one koji jesu najveći i stvarni krivci. Njima odgovara da se u priču trpaju pretjerani začini, jer onda imaju razlog da cjelokupnu sliku maksimalno razvodne i razblaže, pa se dovedu u priliku da u potpunosti skrenu pažnju sa stvarnog problema, odnosno sa sebe.
Tehnički i, pogotovo, taktički napredak lige sada je iz godine u godinu evidentan
Godina koja je iza nas, pogotovo polovica aktualne sezone, ustvari je kao nikad ranije potvrdila stav nas malobrojnih koji tvrdimo da nogomet u BiH — a pogotovo njegova Premijer liga — ima mnogo veći potencijal, koji ne samo da nije iskorišten nego se i dodatno sputava.
Naravno da je jedan od preduvjeta bio ulaganje u infrastrukturu, i iako se posao zamjene terena ispostavio kao još jedna savršena siva zona za ljude u Nogometnom savezu, njegov je rezultat — barem zasad, dok ne dođemo do pitanja održavanja — itekako pozitivan za razvoj same igre i kvalitete nogometa. Pored toga, iako su suci, odnosno ljudi koji ih kontroliraju i vode sudačku organizaciju, daleko najveći problem same lige, i iz takvog smo okruženja uspjeli dobiti barem jedan tim sudaca na čelu sa Irfanom Peljtom koji je na europskom nivou pokazao da kvaliteta postoji. Opet, okruženje sputava i Peljtu i sve one koji bi svoj posao radili na način na koji ga Peljto radi u nekom Eindhovenu ili Kopenhagenu četvrtkom, ali potencijal nekolicine mladih sudaca je neupitan.
Europa je, dakako, uvijek najveći i najvažniji ispit, a ondje smo dobili odgovor i na pitanje mogu li premijerligaši biti bar donekle kompetitivni. Jasno, Zrinjski je ove sezone imao uspona i padova, imao sreće i nesreće, ali činjenica je da je u skupini koje se ne bi postidjela ni Liga prvaka uzeo četiri boda i igrao sasvim solidan nogomet. Štoviše, možda i najlošije izdanje prvaka BiH u skupini je bilo u utakmici koju je dobio, a i u kvalifikacijama je momčad igrala lošije nego u samoj skupini. Što će reći da postoji ogromni prostor za napredak i daleko od toga da je Premijer liga kvalitetom približna većini liga u Europi, ali smo isto takodobili još jednu potvrdu da ovdje postoji materijal s kojim se da raditi i napraviti kakav-takav rezultat.
Najveći napredak ostvaren je ondje gdje smo se možda i najmanje nadali: pored terena.
Za razliku od do sada nabrojanih primjera, koji se na kraju mogu ispostaviti i kao izuzeci koji su plesali jedno ili dva ljeta, tehnički i, pogotovo, taktički napredak lige sada je iz godine u godinu evidentan.
Istina je i to da su proteklih nekoliko sezona obilježili treneri koji su u BiH stigli iz Hrvatske nogometne lige: Sergej Jakirović je napravio boom u Zrinjskom, a njegov uspjeh je podvostručio Krunoslav Rendulić. Ostavimo li na stranu same rezultate koji ovise od jako puno faktora i činjenica je i da ne mogu svi pobjeđivati odjednom, sasvim je jasno da je napravljen iskorak po pitanju trenerskog kadra i načina na koji se radi u Premijer ligi BiH.
Vinku Marinoviću u tom smislu ne ide na ruku to što je raniji vjetar u leđa Borcu stvorio atmosferu nepovjerenja prema ovom klubu, ali fakat je da je njegova ekipa većim dijelom ove sezone igrala sjajan nogomet. Borac se prilagođava suparnicima, koristi to što može igrati agresivno i direktno; što je najvažnije, izuzetno je efikasan, pretvarajući većinu svojih šansi u pogotke. Marinović je osvajao titule i sa Zrinjskim i sa Sarajevom — ispunjavajući valjda nesvjesno potrebnu dejtonsku kvotu — i ova sezona samo potvrđuje da je on konstanta Premijer lige.
Veliki posao je napravio i Dean Klafurić, koji je u Velež stigao početkom rujna. Njegovi Rođeni imaju problema — teško probijaju bunker i ispustili su šest bodova u duelima protiv Tuzla Cityja, Igmana i Zvijezde, što su tri najlošije ekipe lige — ali je od prvog dana jasno da rastu i stvaraju specifični stil igre. Velež igra na posjed, stvara mnogo šansi i njegove su utakmice u pravilu zabavne, što je dobar preduvjet za prilično dobro ispunjen stadion i pozitivnu atmosferu koju Klafurić ima. Njega očekuju prve pripreme i prvi prijelazni rok, pa bismo njegovu pravu viziju Veleža na terenu tek trebali vidjeti u nastavku sezone.
Simon Rožman i Marijan Budimir — za razliku od prethodne dvojice, pa i Rendulića — nemaju rezultate kakvi su se od njih očekivali i pritisak je za njih ove zime mnogo veći. Međutim, i pored činjenice da je Budimir, recimo, upisao tek jednu pobjedu u 10 utakmica, kroz njegov je pristup e jasno da ima ideju i viziju kako Široki treba igrati, samo što je nogomet takav da stvari ponekad krenu pogrešnim smjerom. Zasad na Pecari trpe sve negativne rezultate, ali možda upravo to bude vjetar u leđa mladom treneru koji je na svojevrsnoj ‘posudbi’ iz Hajduka. Rožman je s druge strane u ruke dobio najskuplju i najglasniju momčad lige i jasno je da će mu trebati vrijeme da to posloži. Pitanje je, naravno, hoće li ga dobiti.
Na sve ovo dolazi i red premijerligaških trenera koji se s vremenom jesu razvili i čiji je utjecaj na samu igru mnogo veći nego što je bio prije nekoliko godina, kad je veliki broj njih djelovao kao da su prolaznici pored terena. Treneri poput Vlade Jagodića, Branka Karačića, Tonija Karačića ili Edisa Mulalića — kao i onih trenutno nezaposlenih, ali solidnih Denisa Ćorića, Milenka Bošnjakovića ili Nedima Jusufbegovića, kao i legendarnih Husrefa Musemića i Amara Osima — izgradili su sebi svojestven stil i razvili se, pretvarajući se u izuzetno važan faktor za to što je Premijer liga BiH i dalje jedna od najizjednačenijih u Europi.
Dakako, uvijek ima izuzetaka, a ove sezone prema svemu sudeći je to Željezničar, koji je jesen završio na crti pred ispadanje.
Natjerani na to neimaštinom, Grbavici su se upustili u suradnju sa Ministarstvom sporta Saudijske Arabije, koje je svoju pomoć uvjetovalo instaliranjem Abdulhakeema Al-Tuwaijrija za šefa struke. Ovaj je 44-godišnjak iskustvo skupljao prateći treninge diljem Europe, ali ovo mu je prvi pravi posao, a zasad je pokazao samo to da se brzo uklopio među one koji u drugima traže alibi — Željo pod njegovim vodstvom ima jedan remi iz pet utakmica i tek trebamo vidjeti kako će se ovaj čovjek snaći u tako specifičnoj ligi.
Zrinjski se u posljednje tri godine postavio kao svojevrsni benchmark, ali čini se da su ondje ispustili priliku da to budu i kad je u pitanju trener. Dok je za Jakirovića mantra bila da je odlučujuće bilo strpljenje i čekanje i onda kad nije išlo, isto nisu sebi priuštili s Rendulićem. Naprotiv, i sad kad se njegov privremeni nasljednik Mario Ivanković — koji je izvukao kraj sezone, bod protiv Aston Ville i osigurao nastavak borbe za titulu — pokazao kao rješenje koje se isplati probati, oni se ipak okreću treneru izvana. Angažiraju li željenog Željka Petrovića, ostavit će nas s pitanjem kad će biti vrijeme za trenera kao što je 48-godišnja klupska legenda ako nije sad; i je li ovo zapravo poruka najbolje organiziranog kluba u zemlji, kako sebi tepaju, domaćem kadru.
Ni ono što je bio najduži odmor u Europi više to neće biti. Premijerligaši se aktivnostima vraćaju krajem veljače. Borac na vrhu ima sedam bodova više od Zrinjskog (38), Velež i Sarajevo imaju po 33 i to su najozbiljniji konkurenti za vrh. Međutim, treba imati na umu da je Zrinjski ove jeseni odigrao 33 utakmice u svim natjecanjima, što znači da će u nastavku biti mnogo svježiji, s ogromnim i jako dobrim rosterom i osam milijuna više na računu. Gotovo svi ostali, osim Sloge koja je na 27, u borbi su za ostanak, a to nam garantira izjednačeno i uzbudljivo proljeće.
I još je jedna potvrda potencijala koj nogomet u BiH ima. Međutim, nema nikakve sumnje u to da će se i u 2024. mnogo više pričati o problemima i negativnostima, jer oni, nažalost, jesu jedina konstantna i jedino na čemu svi zajedno vrijedno rade. Neki uživajući u paljenju šume, a neki nesvjesno dolijevajući ulje na vatru.
Sustav je truo i oni koji ga mogu promijeniti to naprosto ne žele. A da žele, itekako bismo imali u čemu uživati.
