Ovog je tjedna za nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine i službeno završen još jedan dvogodišnji ciklus. Težak gostujući poraz od Poljaka (3-0) u srijedu navečer zapravo je bio potpuno nevažan i samo je dobra metafora za sve ono što je momčad u ove dvije godine napravila. Započelo je dosta dobro, ali je taj period bio kratak i pokazao se varljivim i nepouzdanim, tradicionalno i prenapuhanim, jer onda je napravljena prva velika pogreška, a ostale su se nizale jedna za drugom, pa se ideja brzo raspala, a u praksi pokazalo da sustav uopće ne postoji.
To je u konačnici dovelo do katastrofalnog rezultata.
I nema se previše smisla vraćati u blisku prošlost, objašnjavati što je što na toj slici koja je nacrtana u srijedu navečer, pričati o propuštenim prilikama. Činjenica je da je četvrto mjesto u kvalifikacijama — iza Italije, Finske i Grčke, a ispred Armenije (od koje je uspjela izgubiti) i Lihtenštajna — katastrofalan rezultat za BiH, koja je u kvalifikacije ušla skoro sa samog vrha drugog šešira i nakon uspješno odrađene Lige nacija u kojoj se plasirala u najviši razred. Možemo diskutirati o kvaliteti, realnosti očekivanja, različitim faktorima koji utiču na same performanse i rezultat, ali kada se sve uzme u obzir, kada se podvuče crta, zaključak je uvijek isti. Katastrofa.
Kada se na to doda i činjenica da su Zmajevi u dodatnim kvalifikacijama poraženi na svom terenu od Sjeverne Irske, propavši skoro do četvrtog šešira, onda se sve što je napravljeno u posljednjih dvije godine može nazvati naprosto sramotnim.
Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine je žrtva; bolje rečeno, talac načina na koji je nogomet u ovoj zemlji uređen i ljudi koji ga vode
Ta sramota nastavak je bijednog izdanja u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2016., a onda i katastrofalno odrađenih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Za nju su odgovarali redom Safet Sušić (65), po zanimanju nogometni trener; Mehmed Baždarević (60), po zanimanju nogometni trener; Robert Prosinečki (51), po zanimanju nogometni trener i evo sada će Duško Bajević (71), po zanimanju isto nogometni trener. I neka su, jer normalno je da na neki način za rezultate nogometne ekipe odgovara trener koji tu ekipu vodi, takav je to posao i oni su naviknuti na to.
Međutim, problem je u činjenici da su oni — uz iznimku ponekog igrača gurnutog pod autobus i njihovih pomoćnika koji su ionako smatrani za potrošni materijal — jedini koji su stvarno i odgovarali za to. Članovi Izvršnog odbora nogometnog saveza koji su digli ruke za produženje Papetova ugovora nakon Svjetskog prvenstva nisu.
Isti ti ljudi — između ostalog po zanimanju ekomomisti, inženjeri strojarstva i elektrotehnike, strojarski tehničari, pravnici, arhitektonski tehničari, profesori, privatni poduzetnici — nisu odgovorali ni za svoju odluku da dovedu Baždarevića, da njega naslijedi Prosinečki, da ne prihvate ostavku tog istog Prosinečkog nakon Armenije, niti za izbor da u baražu momčad privremeno vodi Bajević. Da se razumijemo, možda iza svih tih odluka postoji pristojna argumentacija, možda se sve one u svoje vrijeme izgledale kao dobre, ali je neoboriva činjenica da su proizvele loše rezultate za koje oni koji su ih donijeli — nisu odgovorali.
I naravno da im to nije jedini i najveći grijeh. Mnogo je veći način na koji generalno funkcionira savez u kojem su funkcije podijeljene prema privatnim, a zamaskirane nacionalnim interesima.
Izbornici svih selekcija se biraju po nacionalnom ključu, baš kao i njihovi pomoćnici. Isto važi i za sve komisije, sve organe saveza, nogometne suce, njihove kontrolore i samo po sebi to je veliki poraz nogometa — važnije je da si podoban nego da si kvalitetan. Ali opet, to je nepromjenjiva činjenica u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina i suludo je pričati o njoj. Ipak, to one koji već jesu zauzeli te pozicije ne amnestira za sramotni odnos prema poslu — prema domaćoj ligi, prema suđenju, prema razvoju nogometa, razvoju infrastrukture, odnosu prema navijačima i nogometnoj kulturi generalno.
Previše bi bilo prepričavati osam godina nemara i nerada, ali način na koji predsjednik Elvedin Begić (59), po zanimanju prometni inženjer, i njegovi podanici vode Savez i reprezentaciju sasvim dobro su sami oslikali u svojoj reakciji na uvrede s tribina Bilinog polja nakon utakmice sa Nizozemcima prošlog vikenda. Generalni sekretar Adnan Džemidžić napisao je tragikomično pismo u kojem je prozvao kritičare saveza i reprezentacije te bez imalo stida poručio kako reprezentacija, dok je tako, zbog uvreda predsjedniku i Nogometnom savezu — a koje su, kao, politički motivirane?! — neće više svoje utakmice igrati u Zenici.
Na stranu sad što je to jedan od samo dva stadiona na kojima reprezentacija stvarno može igrati utakmice; nadrealno je da uz Begićevu podršku jedan nogometni analfabet i birokrat može i pomislit da ima pravo birati gdje će nacionalna selekcija igrati i to pokušavajući ugušiti ionako rijetku kritiku, usput svjesno gurajući reprezentaciju i samu organizaciju u predizbornu kampanju. Kasnije je Džemidžić bez imalo stida promijenio razloge, utrpavši u priču i igrače — valjda svjestan svoje gluposti, ali i nesvjestan da je time samo potvrdio vlastitu nesposobnost i sramotnu ulogu, a od reprezentacije napravio bljutavu i pomalo gadljivu jeftinu tinejdžersku sapunicu. NSBiH 90210.
Za osam godina mizernog napretka, tapkanja u mjestu, ignoriranja javnosti i brojnih afera, izmjena statuta prema privatnim interesima, kaosa i prije svega velikih rezultatskih neuspjeha apsolutno svih reprezentacija, ali i klubova koji predstavljaju zemlju u Europi, Begić iliti “samo kapetan broda koji vodimo svi”, kako sebi često tepa, samonagradio se titulom kakvu ima jako malo ljudi u Europi. On je sada počasni predsjednik Saveza i to sa poprilično velikim ovlastima.
Poput glavnog lika još jednog urnebesnog skeča Top liste nadrealista, naš neopjevani junak ne samo da nema obraza da prihvati odgovornost, nego nas uvjerava da nam nikada nije bilo bolje i da će se on nastaviti truditi da nam bude tako dobro. Jer može mu se.
I, nažalost, sve to jesu činjenice — pa i to da se njemu, odnosno njima, može. Imaju dovoljno ruku da mijenjaju statut, dovoljno poltrona i podanika na lokalnim razinama da ne dopuštaju da se netko uvuče u sustav. I istina, NSBiH će u prosincu dobiti novog predsjednika i jasno da će onda taj Vico Zeljković — da, već sada znamo tko će biti predsjednik, jer mora dolaziti iz Republike Srpske, a ondje po dobrom starom običaju ima samo jedan kandidat — imati puno važniju ulogu, ali na kraju dana to će biti samo borba za osobni interes i međusobno odrađivanje usluga, prema kojemu će se i konačno mjeriti tko ima utjecaj na što.
Nakon svega ovoga nije teško zaključiti da je nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine svojevrsna žrtva; bolje rečeno, talac načina na koji je nogomet u ovoj zemlji uređen i ljudi koji ga vode.
Ovog tjedna jest završen još jedan neuspješan ciklus i bilo bi, prema svemu što smo vidjeli, sasvim logično da ova selekcija krene u veliki remont.
To što je Bajević sa svojih 71 godina na leđima odlučio odraditi obećano i napustiti funkciju izbornika zapravo bi u teoriji mogla i trebala biti dobra stvar. Bosna i Hercegovina je propala ispod 50. mjesta na FIFA-inoj ljestivici i ljulja se između trećeg i četvrtog šešira, što u praksi znači da je teško očekivati plasman na Svjetsko prvenstvo. I opet, to nije nužno loša stvar za selekciju koja je ionako bila na tek jednom velikom natjecanju.
Zapravo, to je u ovakvom stanju stvari i nakon svega što se dogodilo rasplet na koji se može gledati s pozitivne strane. U Bajevićevih pet utakmica nametnulo se nekoliko perspektivnih mladih igrača koji će tek kroz naredne kvalifikacije sazrijevati. Oni su dodatak na one koji već imaju izvjesno iskustvo, ali tek trebaju potvrditi da imaju i kvalitetu — poput Amera Gojaka, Armina Hodžića, pa i Radeta Krunića i Seada Kolašinca — te one najiskusnije koji mogu biti oslonac i prijemosnica kada je iskustvo u pitanju, ali koji na Euru za četiri godine ili neće igrati ili neće moći biti ključni igrači, poput Edina Džeke ili Miralema Pjanića.
Prilika je to da se pogleda u ogledalo, realno sagledaju činjenice, a onda krene ispočetka. Da se konačno krene u izgradnju kakvog-takvog sistema koji će imati jasan plan i ideju provedbe — ne u idućih godinu dana, nego u minimalno četverogodišnjim ciklusima koji bi onda trebali davati realne rezultate. U takvom planu ključan je izbor budućeg izbornika, koji bi mogao, trebao i morao biti netko tko sa sobom ne donosi opterećenje prošlosti; netko tko je mlad, ambiciozan i sposoban od prvog dana nametnuti autoritet znanja te, uz apsolutnu podršku, povjerenje, slobodne ruke i bez pritiska instant-uspjeha, krenuti u izgradnju momčadi za budućnost.
I naravno da to nije lagan posao, jer budući izbornik mora krenuti od nule, pronaći vođu na terenu i u svlačionici kojeg sada nema, onda od rascpjekanih i međusobno nepovezanih dijelića sastaviti pravu momčad, odnosno u nju ugraditi timski duh kojeg sada isto tako nema. Mora joj izgraditi joj samopouzdanje i potpuno drugačiji mentalitet. To je posao koji treba započeti ne sutra, ne u studenom kada se igraju preostale utakmice Lige nacija, ne od Nove godine ili ožujka kada započnu kvalifikacije — to je posao koji mora započeti upravo sada.
Silom prilika nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine ima šansu krenuti ispočetka i dovoljno vremena da napravi sve što treba da za dvije ili četiri godine računa na ozbiljan rezultat u kvalfiikacijama. No, za takvo nešto treba joj prije svega dobar plan i program, ideja kako bi taj sistem trebao izgledati i što bi trebao donijeti, treba joj stručan rad, treba joj predan i mlad kadar, treba joj zajedništvo, trebaju joj ozbiljni ljudi koji točno znaju što hoće i kako to napraviti.
Sve ono što ljudi koji vode savez posljednjih osam godina nisu bili.
