Pretumbavanje nogometnog kalendara nenadano je novom bosanskohercegovačkom izborniku Dušanu Bajeviću dalo priliku da iz prve ruke vidi kakav je zapravo materijal od kojeg bi trebao graditi put ka jedinom cilju postavljenom pred njega, a to je plasman na Europsko prvenstvo. I dojam je da ju je on tako i iskoristio, pretvorivši ovih desetak dana u svojevrsni lakmus-papir. Boje su se često mijenjale, ponekad je bio plav, ponekad crven, ali rezultat ovog eksperimenta je konkretan i, što je najvažnije, lako se može iskoristiti u skoroj budućnosti.
I bez udaranja lopte znali smo da će percepcija javnosti o Bajevićevu zadatku biti pogrešna. On je u prosincu prošle godine doveden da spašava što se spasiti da, odnosno kako bi napravio sve da izbori Europsko prvenstvo. Stvari su se u međuvremenu drastično promijenile. Umjesto da u Nogometnom savezu već danas razmišljaju o budućnosti izborničke pozicije i, možda čak i zajedno s Bajevićem, traže dugoročno rješenje za nju, oni su se zabavili uhljebljivanjem i jačanjem pozicija prije nastupajućih promjena na vrhu. Bajevića i društvo su prepustili valu rezultata, svjesni da će na kraju — ne budu li stvari išle kako treba — taj ogromni val poklopiti isključivo njega. Pođu li stvari kako treba, već će lako iz svojih fotelja pokupiti zasluge i potpisati petoznamenkaste devizne premije.
A kako taj val u nogometu funkcionira još jednom smo se uvjerili i u ovih desetak dana. Tako je Bosna i Hercegovina u Firencu Italiji na noge otputovala kao unaprijed prežaljena menadžerska selekcija, od tamo se vratila kao “fantastična” ekipa od koje se onda očekivao trijumf nad tamo nekom Poljskom, da bi silne promjene i poraz u slabom izdanju od te iste Poljske bili dovoljni za povratak u depresiju i diskusiju o Duškovu nemoralu, nepoznavanju materije i nekvaliteti igrača. Što je samo po sebi, naravno, potpuno besmisleno, ali u okruženju kakvo je nogomet danas, pogotovo u našim krajevima, nažalost i potpuno logično.
Logična je i na oko najveća promjena koju smo vidjeli u odnosu na posljednjih nekoliko reprezentativnih prozora dok je na klupi još uvijek, bez da je to stvarno želio, sjedio Robert Prosinečki.
Bosna i Hercegovina ne može igrati nogomet kakav su njeni izbornici zamislili i to je realnost u koju treba pogledati
Bajevićeva Bosna i Hercegovina na prvi je pogled izgledala kao da ima drugačiji — bolji — voljni moment. Međutim, i to je prirodna posljedica angažmana novog izbornika, pogotovo kada se radi o tako velikom imenu s tako velikom i ozbiljnom reputacijom. To je jedini način da se svlačionica vrati na tvorničke postavke i da igrači, barem podsvjesno, okupljanju i utakmicama pristupaju drugačije. Hoće li ostati tako ovisi i o stručnom stožeru i onome što su u ovih desetak dana iza zatvorenih vrata te iste svlačionice napravili, odnosno jesu li uspjeli nametnuti autoritet znanja.
Međutim, događanja na samom terenu pokazala su zapravo da će Bajević — odnosno čitav stručni stožer, obzirom da je novi izbornik dao ogromne ovlasti prije svega Rusmiru Cviki i Adnanu Čustoviću — imati gotovo isti problem kakav je imao Prosinečki, a prije njega i Mehmed Baždarević. Ovo je naprosto selekcija kojoj nedostaje kvaliteta da igra nogomet kakav bi njegovi izbornici željeli.
Bosna i Hercegovina je — kao, uostalom, i sve zemlje okruženja — od prošlog nogometnog sustava usvojila ideju koja se ponavlja kroz generacije do te mjere da je s vremenom postala mantra od koje nema odstupanja. Tako već 20-ak godina slušamo frazu kako nogometna reprezentacija BiH nije ekipa koja se zna braniti. Međutim, praksa već godinama pokazuje zapravo dijametralno suprotnu situaciju, koja se potvrdila i u dvomeč-debiju novog izbornika.
BiH ne zna napadati. Barem ne na način na koji to već godinama pokušava.
I Bajević, koji je do prošlog petka skoro osam godina proveo u trenerskoj mirovini i samim tim bio nepoznanica, u svom je debiju tražio od momčadi da igra nogomet kakav je danas daleko najzastupljeniji. Trend je da svi grade igru iz svoje zadnje linije; pokušali su to i Prosinečki i Bajević, a donekle je to probao i Baždarević prije njih. Čak i kad se suparnici postave visoko, igra započinje od vratara — ovaj put su isprobali i Ibrahima Šehića i Asmira Begovića — i od toga se odustaje tek ako su zatvorene sve opcije kod situacije kod gol-auta. No, u praksi to zapravo izgleda jako loše.
Iako se već godinama potencira navodna razlika u igri nogom između Šehića i Begovića, ona u praksi ne postoji, a sve i da je ima, to ne znači ništa jer se golman u takvom sustavu igre ne koristi onako kako bi trebao. Poanta čitavog koncepta je da se stvori opcija više, odnosno da vratar bude spona prema slobodnom igraču u polju, najčešće beku, čime će se stvoriti višak igrača u odnosu na suparnika i prebaciti loptu u sredinu te tako krenuti u izgradnju napada. Kod BiH — Duškove, Robijeve i Mešine — takav kanal ne postoji, i lopta se najčešće vraća do vratara koji je onda ispucava u suparničku polovicu.
Šehić je protiv Italije to uradio 35 puta (od ukupno 49 upućenih dodavanja), a Begović protiv Poljske 22 (od 42), na što treba dodati 12 dugih lopti Siniše Saničanina u Firenzi i 10 Ermina Bičakčića u Zenici.
Što je razlog tomu?
Nekoliko je faktora koji generalno utiču na ovakav razvoj situacije. U slučaju BiH to je kombinacija dviju najgorih mogućih stvari. U prvom redu to je nedostatak hrabrosti i preuzimanja odgovornosti veznjaka koji se često doslovno skrivaju od lopte. Naravno, u ovom slučaju je problem bio i nedostatak Miralema Pjanića, ali čak i kada se u idealnoj situaciji otvori prostor za njega — ili za ono što je u obje utakmice solidno radio debitant Amir Hadžiahmetović, a u drugoj tek donekle Haris Hajradinović — bekovi traže alibi pasove, pa lopta kruži po zadnjoj liniji bez prave ideje što zapravo hoće s njom.
To potvrđuju i brojke. Bosna i Hercegovina je protiv Italije samo 40 puta imala posjed lopte na suparničkoj polovici, što je tek 43 posto od ukupnog broja njenih posjeda ili, usporedbe radi, dvostruko manje nego što su imali Talijani. Protiv Poljske je BiH s loptom u suparničku polovicu došla 41 put, što je 46 posto od njenih ukupnih posjeda; Poljaci su bili na 61 posto..
Jednom kada BiH prijeđe centar, stvari čak idu lakše — protiv Talijana su njeni igrači u šesnaestercu s loptom bili sedam puta, protiv Poljaka 11, što su pristojne cifre jer to znači da su (otprilike) svaki peti put nakon što su prešli centar s loptom došli i u kazneni prostor. Iz svega toga zabili su dva gola, a mogli su i više s obzirom na to da je u Italiji Armin Hodžić pogodio stativu na prazan gol, a u Zenici Edin Višća i Elvir Koljić zapucali zicere koje je teže bilo promašiti.
To što se ovaj problem ponavlja s trojicom različitih izbornika koji su u međuvremenu na tim pozicijama izmijenili ukupno 20-ak nogometaša, zapravo je ništa drugo nego potvrda da je njegova suština u nedostatku kvalitete da bi se igrao takav nogomet, odnosno da bi se gradila igra iz zadnje linije.
I dok se u klupskom nogometu to može riješiti izlaskom na tržište ili profiliranjem igrača, u reprezentaciji je takvo što gotovo nemoguće. Ukratko, kako sada stvari stoje, za Bosnu i Hercegovinu je taj problem nerješiv do te mjere da ne može igrati nogomet kakav su njeni izbornici zamislili i to je realnost u koju treba pogledati.
U najboljem slučaju, ovakav način igre može biti jedan od planova ili dijelom njega, ali u isto vrijeme moraju postojati barem još dva koja će se automatski aktivirati ako stvari ne idu. Jer zasada ne idu. Da, danas to jest najbolji način igranja nogometa, za oko je najljepši, u teoriji je i najučinkovitiji, ali to ne znači da je i jedini, a pogotovo ga ne treba forsirati kada je očito da ne odgovara profilu igrača na koje izbornik može računati.
I naravno da to nije jedina potvrda kako je BiH ograničena kvalitetom.
I Bajević je, kao i svi njegovi prethodnici, rupe koje je imao na pojedinim pozicijama — lijevom krilu, u drugoj utakmici i na desnom, na desnom boku i na poziciji zadnjeg veznog — pokušavao krpiti igračima kojima to nisu prirodne pozicije, te miješao igrače sličnog profila kako bi u teren utrpao sva željena imena. Dodatno je to izazivalo konfuziju, usporavalo igru, ali i ujedno stvaralo savršen alibi igračima koji su igrali neke svoje utakmice, pravdajući to činjenicom da ne igraju na sebi prirodnim pozicijama.
Jasno je i to da postoje i pozitivne stvari koje valja izvući iz dvostrukog debija Bajevićeva stručnog stožera, pogotovo kada je utakmica u Italiji u pitanju. Ondje je BiH, i pored problema s prenošenjem lopte na suparničku polovicu i generalno pozicijskim napadom, izgledala kao ozbiljna momčad. Prije svega je to bilo zahvaljujući discipliniranoj i dobro organiziranoj igri u obrani, ideji koja je u sustavu izgledno postojala, ali se nije provodila kako treba, te završnici koja je bila sasvim solidna s obzirom na sve probleme u izgradnji igre. I dalje previše ovisi o prirodnom instinktu i individualnoj kvaliteti pojedinaca, ali neki su se mehanizmi, barem kod prekida, dali naslutiti i dali nadu da će stvari s vremenom biti bolje.
Usto, pozitivna je reakcija trenera na događanja na terenu — nešto što Baždarević, a posebno Prosinečki, nisu imali ili su rijetko pokazivali.
Najpozitivnija je zapravo Bajevićeva reakcija na press konferenciji nakon utakmice s Poljacima. Umjesto da razglaba o gomili faktora koji objektivno jesu utjecali na sami poraz, on je u prvoj rečenici preuzeo krivicu. Nisu krivi ni igrači, ni teren, nije kriv sudac, prazne tribine, umor pa ni suparnik, kriv sam ja. A uradio je to vjerojatno apsolutno svjestan svoje pozicije — on je Bosnu i Hercegovinu preuzeo kako bi je odveo na Europsko prvenstvo i sve je podredio tome. U to je, igrom slučaja, spadalo i žrtvovanje dviju utakmica Lige nacija, u kojima je možda morao i svjesno ući u određene pogreške, samo kako bi se one bolje detektirale na samom terenu.
Posao svakog izbornika reprezentacije ove razine je specifičan i njegova suština je minimizirati vlastite mane, a maksimalno iskoristiti suparničke. Percepcija javnosti se jest promijenila, ali Bajevićeva ne bi smjela — cilj je i dalje samo jedan, a to je plasman na Europsko prvenstvo. Po svaku cijenu, a pogotovo cijenu žrtvovanja dviju nevažnih utakmica i trpljenja malo kritike te preuzimanja krivice za sve loše što se dogodilo. Važno je da su te utakmice valjda ispunile svoju stvarnu svrhu, i izbornik i pomoćnici sada točno znaju kakav je materijal kojim raspolažu i kako svoju ideju prilagoditi onome što imaju, a da konačan rezultat bude plasman na Euro.
