Da je netko prije točno četiri mjeseca navijačima Bosne i Hercegovine ponudio da izaberu najbolji put za nacionalni tim, vrlo je vjerojatno da bi većina bez razmišljanja shvatila koji je jedini i zatražila dugme za reset. BiH je na kraju kvalifikacija svladala Lihtenštajn (3-0), ali malo tko je to vidio kao nekakav pozitivan rezultat ili pozitivan znak. Naprotiv, surovo talijansko šamaranje u Zenici (0-3) nije Bosance i Hercegovce ostavilo samo bolne i modre zadnjice, nego i s kroničnom glavoboljom i nesanicom.

Nije to, dakako, nikakvo čudo. BiH je dva kvalifikacijska ciklusa uspjela upropastiti porazima od Cipra, a onda je u ovom trećem, u kojem je barem nominalno i dalje trebala biti druga najjača u skupini, dvaput uspjela svladati tek Lihtenštajn i osvojiti bijednih 13 bodova. Prosječni Finci, koje je u Zenici nabila s 4-1, to su skupo naplatili, plasiravši se na Europsko prvenstvo, a BiH je izgubila i od Grčke i Armenije u gostima, što je ovaj ciklus činilo jednim od najgorih u novije vrijeme.

Novi izbornik i njegova momčad, s kojom nije odradio niti jedan trening, izgubili su najjači adut koji su imali i sada moraju krenuti ispočetka

Bosna i Hercegovina je, dakle, bila na samom dnu.

Propušten je direktni plasman na Europsko prvenstvo, ali daleko od toga da je to bio najveći problem. Tadašnji izbornik, legenda hrvatskog nogometa Robert Prosinečki, djelovao je potpuno nezainteresirano za svoj posao, gotovo jednako nezainteresirano kao i dobar dio igrača. Naravno, mnogo veći problem je bila činjenica da su i Prosinečki i momčad nedovoljno kvalitetni. A kako je teško napraviti radikalne promjene kada su reprezentativci u pitanju, Izvršni odbor NSBiH imao je samo jedno rješenje. Doduše, to mu se rješenje nudilo i nakon poraza od Armenije u rujnu, dok je ekipa matematički bila u igri za Euro, kada je Robi sam podnio ostavku, ali tada su u Izvršnog odboru Saveza ipak morali potvrditi da nemaju pojma što rade i odbiti tu ostavku.

Prije četiri mjeseca, 27. studenog, Robert Prosinečki je popio otkaz, a BiH je krenula u renoviranje fasade.

Jer naravno da i budale znaju da tako kratko vrijeme nije bilo dovoljno za ništa više od nove improvizacije. Svojevrsni pozitivni šok s novim imenom kao pokušaj da se stvori bolja atmosfera i na njenim krilima dobiju dvije utakmice. Savez je tako učinio i logičan potez, izborničku palicu prepustio je svom najtrofejnijem, a možda i najboljem treneru svih vremena — Dušku Bajeviću. Činjenica da je on daleko od svojih najboljih dana, da je doslovno izvučen iz mirovine i da nije radio jako dugo ustvari je u tom trenutku bila nevažna jer je on imao ono što je BiH najviše trebalo: ime i renome koji će razdrmati stvari i učiniti da se igrači ponovno nađu zainteresiranima.

A Bajević je u tri mjeseca od instaliranja na poziciju selektora radio takve poteze — ako isključimo par imena na prvom i jedinom popisu igrača — koji bi se u takvoj situaciji mogli nazvati logičnima. On je dovoljno iskusan i pametan da bude vrlo dobro svjestan kako na raspolaganju ima tek nekoliko solidnih igrača i gomilu prosječnih ili ispodprosječnih vodonoša, od koji neki počesto ni tu vodu nisu u stanju donijeti kako treba. Međutim, Bajević isto tako jako dobro zna da reprezentativni nogomet ima svoja posebna pravila, a jedno od ključnih je ono da momentum može biti važniji od same kvalitete.

Zato je zapravo za ovaj četvrtak zakazani duel sa Sjevernom Irskom bio tako važan. Naravno, njegova natjecateljska važnost sama po sebi je bila posebna, bila je i s financijske strane za savez koji je maltene na koljenima, ali za Bajevića kao nogometnog čovjeka je ovo trebao biti trenutak da krene u stvaranje temelja, odnosno osnovnih preduvjeta da normalno radi i pokuša BiH osoviti na noge.

On je u pripremi utakmice prije svega obavio razgovore sa igračima, pokušao ih mentalno vratiti u pozitivno stanje duha. Usto je razgovarao i sa nekim igračima s kojima je Prosinečki spalio mostove i njih, također kao vjetar u leđa pozitivnoj atmosferi, vratio u momčad.

Međutim, u isto vrijeme je ljudima između redova poručivao da zapravo ne očekuju ništa od ove selekcije, ne kada je u pitanju estetika i lijep nogomet. Jer, opet, njegov osnovni cilj u ovoj utakmici nije ni mogao biti taj da gradi momčad koja će izgledati lijepo, nije bio ni taj da stvori nekakav sustav, nije čak bio ni izgradnja kostura za budućnost — njegov jedini cilj bio je dobiti dvije utakmice i stvoriti pozitivni momentum.

Sam plasman na Europsko prvenstvo za Bosnu i Hercegovinu bi bio ogromna stvar, ali nastup na Mundijalu u Brazilu prije šest godina zapravo nam je pokazao koja je perspektiva za takvu zemlju mnogo važnija. Veliko natjecanje za BiH nema apsolutno nikakvu rezultatsku ili sportsku funkciju i ono je ustvari samo dobra ljetna zabava od koje trenutnu korist ima čitava zemlja. Međutim, ono gdje takve male zemlje budu na dobitku jest stvaranje nogometnog imidža i bojanje slike u nijanse koje možda nisu realne, ali koje u nogometnom smislu otvaraju ogromne mogućnosti.

Bosna i Hercegovina bi plasmanom na Europsko prvenstvo promijenila krvnu sliku zemlje i, dakako, gurnula je u euforiju. Tri utakmice, bez obzira kako one završile, bile bi velike i privukle bi ogromnu pozornost svjetske javnosti na bosanski nogomet, a neki pozitivan rezultat ili čak i neka nogometna glupost — poput onoga kad je Safet Sušić protiv Nigerije na teren poslao lažnog lijevog beka — taj bi publicitet dodatno pojačale. Potom bi, ako ikad opet budemo igrali normalan nogomet, Bosna i Hercegovina igrala utakmice Lige nacija sa Nizozemskom, Italijom i Poljskom — dakle, u društvu velikih i moćnih, te time dodatno potvrdila privid da joj je zapravo mjesto tu.

Na prvu to možda nekome ne znači ništa, ali ustvari enormno podiže renome i daje i privid kvalitete reprezentacije. Jer prije svega je to situacija u kojoj se stvara respekt kod tih istih velikih kojima postajete konstanta, ali — što je mnogo važnije — i kod onih u šeširima ispod, koji onda u utakmice ulaze s drugačijim pristupom i gardom.

Međutim, daleko je najveći utjecaj zapravo na vlastitu momčad, koju takvo stanje stvari stavlja u drugačiju poziciju, pretvarajući tu pomalo lažnu sliku u jedno od onih iskrivljenih ogledala u kojima ne vidite realan odraz, nego onaj kakav želite vidjeti. Stvara se — naravno, ako je pravilno vođen i kanaliziran — osjećaj samopouzdanja i snage koji je često taj maleni jezičac koji vagu povuče na vašu stranu. Jer u reprezentativnom nogometu, ponovimo to još jednom, uspjeh nije uvijek stvar kvalitete igrača; on varira i ovisi o previše faktora koji se doslovno mijenjaju iz utakmice u utakmicu.

Za zemlje poput BiH takve su prilike rijetkost. Reprezentacija je svoju prvu propustila nakon Brazila, kada je sjajan temelj porušila i to pucajući sebi u koljena lošim trenerskim odlukama i porazima u utakmicama koje se nisu smjele gubiti.

I zato je Bajević vjerojatno svjestan da je za njegovu zemlju ovo što se trebalo dogoditi ovog tjedna bio možda i zadnji vlak u kojem mogu uhvatiti prvu klasu. Bio je svjestan da je jedino važno dobiti ove dvije utakmice — nije važno ni kako ni s kim — i tako barem stvoriti priliku da se spriječi dijametralno suprotni scenarij koji bi napisao eventualni poraz i propuštanje trećeg velikog natjecanja u nizu. Onaj najgori mogući, u kojem bi — barem ako je suditi prema sadašnjoj slici BiH nogometa – uslijedio totalni krah, raspad sistema i nezaustavljivo propadanje u ispodprosječnost nižih ešalona ionako malo važnog reprezentativnog nogometa.

I naravno, danas nogomet jest potpuno sporedna, gotovo trivijalna stvar i čitava priča o nekakvoj reprezentaciji i nekakvom baražu može zvučati potpuno beznačajna i besmislena. No, ovaj totalni kaos koji je nastao u posljednjih nekoliko tjedana reprezentaciju Bosne i Hercegovine je ostavio u posebnoj, drugačijoj situaciji. Novi izbornik i njegova momčad, s kojom nije odradio niti jedan trening i koja će tko zna kad sljedeći put udarati loptu, izgubili su najjači adut koji su imali u tom momentumu i sada moraju krenuti ispočetka, a da ni sami ne znaju ni kada ni kako ni otkuda.

Ovaj je četvrtak trebao biti veliki dan za bosanskohercegovački reprezentativni nogomet, a ustvari ga je ostavio ni na nebu ni na zemlji.