Kad su jednog bivšeg izbornika nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine prije nekoliko dana upitali — a s namjerom da on, s iskustvom sjedenja na klupi u dva kvalifikacijska ciklusa, najavi početak još jednog — zašto ova selekcija nakon Brazila nije napravila ozbiljan rezultat, odnosno plasirala se na veliko natjecanje, njegov je odgovor bio da je to zato “što smo nerealni, ne živimo u realnosti”.
Prije svega, svakome je jasno da je to apsolutni nonsens.
To je nešto što je nemoguće, da ne kažem — nerealno. To da za rezultat jedne nogometne momčadi koja usto predstavlja zemlju nisu krivi ni treneri ni odluke koje su oni donosili, način na koji su spremali ekipu i pripremali se za suparnike, odnosno igrači i način na koji su oni u posljednjih sedam godina igrali, da nisu barem djelomično krivi i ljudi koji su birali izbornike, odnosno oni koji su doveli nogomet u BiH do situacije u kakvoj jest, pa ni okolnosti oko same nogometne igre — nego, eto, navijači koji su očekivali da ta ekipa pobjeđuje. To je valjda najjadnija zamjena teza ikad.
Ali osim što je i savršena ilustracija mentaliteta stare nogometne ili, ako hoćete, trenerske škole u BiH, one koja se drži teorije da je za sve uvijek kriv netko drugi i da je najvažnije za sebe osigurati alibi, ma kako nelogičan bio, ova je izjava i u svojoj suštini potpuno pogrešna.
BiH plasman na zadnja dva Eura nije propustila zato što je gubila od realno kvalitetnijih ekipa. Propustila ga je zato što se nije dovoljno dobro pripremila
Jer nije bilo nimalo nerealno očekivati da se Bosna i Hercegovina plasira na Europsko prvenstvo u Francuskoj. Nakon nastupa na Svjetskom prvenstvu u Brazilu BiH je službeno bila među 10 najjačih europskih selekcija — što ju je, uostalom, i svrstalo u prvi šešir na tom izvlačenju, čak i ispred Hrvatske, Danske, Švedske ili Belgije. U te su kvalifikacije ušle 54 selekcije, a malo manje od polovice njih ih je išlo na završni turnir, pa nije bilo nimalo nerealno očekivati da će BiH, sa svojom najjačom selekcijom ikad i igračima koji su u to vrijeme bili na svom vrhuncu, biti ispred ekipa kakve su Wales, Cipar ili Izrael. Ili da će u dodatnim kvalifikacijama, kad je već morala u njih, preskočiti sasvim solidnu, ali nikako ne nepobjedivu Republiku Irsku.
Četiri godine kasnije, u borbi za paneuroski turnir BiH jest bila u velikom padu, ali i dalje je prije ždrijeba svrstana u drugi šešir, dakle u skupinu u kojoj je za plasman trebala biti ispred nominalno slabijih selekcija od sebe, kakve su Finska, Armenija ili nikad lošija Grčka. U međuvremenu je kroz Ligu nacija izborila plasman među (u tom trenutku) 12 najboljih u Europi, između ostalog dvaput svladavši Sjevernu Irsku, s kojom je igrala i u baražu i za koju je sasvim realno bilo očekivati da će je proći.
Pratite li Posudbu barem površno posljednjih godina, znate da sam ovdje nebrojeno puta pisao o mnogobrojnim problemima koje nogomet u BiH i reprezentacija imaju, kao i objektivnim stvarima zbog kojih je rezultat daleko od onoga koji bi mogao biti.
I to, bez ikakve sumnje, stoji; ako je suditi prema događanjima u posljednjih nekoliko godina — kako u reprezentaciji, tako i u savezu i u domaćem prvenstvu — još dugo će stajati. Međutim, reći ili čak natuknuti kako je bilo nerealno očekivati da ta reprezentacija zaigra na barem jednom od dva posljednja Eura u najmanju je ruku besmisleno.
To će nas neizbježno vratiti na staru temu o nedostatku kvalitete i problemima koje ova selekcija ima na samom terenu. I to je, da se razumijemo, apsolutna i nepobitna činjenica. Apsolutna i nepobitna činjenica.
Reprezentacija BiH daleko je od vrhunske nogometne momčadi. Ona ima nekoliko jednog ili dvojicu vrhunskih igrača, većinom onih iskusnijih, onda ima nekoliko solidnih i još nekoliko potencijalno dobrih igrača za budućnost. I to je to: na nekim se pozicijama mora krpiti, improvizirati, tražiti alternativna rješenja. Jedna ozljeda ili nečiji pad forme mogu joj napraviti ozbiljne probleme. No, isto tako je apsolutna i nepobitna činjenica da tako funkcionira reprezentativni nogomet na ovoj razini. A pod “ovom razinom” mislim upravo na sve selekcije koje nisu kontinentalni i planetarni vrh, na sve one koje se iz nekog drugog ili trećeg šešira nadaju svom mjestu pod suncem.
Svima njima — odnosno, nama — nedostaje sirove kvalitete, ali ono što radi razliku su sitnice i mali detalji, i to ne samo u međusobnim utakmicama, nego u generalnom pristupu kvalifikacijama. Recimo, to što ne skoknete do Pule i uopće ne pogledate Ciprane prije nego što dođu u Zenicu i ondje vas iznenade potpuno istim pristupom kao u Puli; to što u Izrael otputujete bez napadača na popisu, to što vam Irci napadaju najveće mane, a vi uopće ne reagirate i blijedo promatrate; to što vam Teemu Pukki stavi pet komada od kojih su bar tri potpuno ista; to što napravite dvije katastrofalne pogreške u Erevanu ili to što uopće ne pripremite jedanaesterce za baraž sa Sjevernom Irskom.
Bosna i Hercegovina plasman na zadnja dva Europska prvenstva nije propustila zato što je gubila od realno kvalitetnijih ekipa. Propustila ga je zato što se nije dovoljno dobro pripremila za utakmice sa kvalitetom jednakim ili čak mnogo lošijim ekipima. Zato što je u ta dva ciklusa svih šest bodova uzela tek Lithenštajnu i Andori. Zato što je gubila utakmice za koje je bilo sasvim realno očekivati da dobije. Sasvim realno.
Večeras Bosna i Hercegovina ulazi u svoj sedmi ciklus kvalifikacija za Europsko prvenstvo, na kojem nikad u povijesti nije zaigrala.
U njega ulazi s već osiguranim mjestom u baražu — dakle, s mnogo manjim pritiskom od konkurencije — ali i s početnim mjestom u drugom šeširu, što znači da je službeno među 20 najboljih selekcija u Europi. Bosna i Hercegovina u ove kvalifikacije ulazi i s velikim problemima izvan terena, s neočekivanim novim izbornikom Farukom Hadžibegićem i s, jasno, limitiranom igračkom kvalitetom. No, isto tako, u borbu za jedno od prvih dvaju mjesta ulazi u konkurenciji selekcija koje, s izuzetkom favorita Portugala, barem kada je u pitanju sam teren i individualna kvaliteta igrača, imaju slične nedostatke.
I koliko god da je Island solidna, dobro organizirana i čvrsta reprezentacija, ne postoji nitko i ništa što je jasno izdvaja od Bosne i Hercegovine i čega bi se trebalo plašiti. I zato je sasvim realno očekivati da BiH večeras pobjedom otvori kvalifikacije te na kraju bude ispred Islanda. I koliko god da je Slovačka neugodna, na papiru i individualnom kvalitetom možda i malo ispred BiH, ne postoji ništa što je toliko izdvaja da ne bi bilo realno očekivati kako će BiH iskoristi njene mane i probleme i protiv nje ostvariti pozitivan rezultat. I na kraju biti bolja na ljestvici. Jer na kraju će, kao i uvijek, odlučivati detalji, način na koji su se kvalitetom tako slične selekcije pripremile jedne za druge, mali potezi koje će napraviti treneri ili sami igrači.
I zato ne postoji apsolutno ništa nerealno u očekivanju da Bosna i Hercegovina u ove prve dvije utakmice ostvari dobar rezultat, a onda s tim vjetrom u leđima na kraju i plasman na svoje prvo Europsko prvenstvo. Skupina jest teška i izjednačena, ali je plasman u Njemačku imperativ i sasvim je realno da se i mi navijači nadamo i očekujemo da će ga ostvariti.
