Bosna i Hercegovina je u srijedu navečer odigrala dobru utakmicu s Francuzima. Ipak, kratki pad koncentracije nakon sat vremena bio je sasvim dovoljan da svjetski prvak zgrabi možda i nezasluženu priliku i Sarajevo napusti s punim plijenom, a momčad Ivajla Peteva ostavi na nuli i ispunjenu ponosom.
I nije to ništa novo, ništa neobično za nogometnu Bosnu i Hercegovinu. Kroz ovih 25 godina tu priču o snažnom ali nedovoljnom otporu velikim silama i u važnim utakmicama BiH je pretvorila u pomalo bizarni sadomazohistički odnos. Maksimalno uživanje u gotovo savršenom, izuzetno intenzivnom, erotikom i emocijama nabijenom odnosu za koji su ustvari svjesni da će se naglo prekinuti točno prije vrhunca, ostavivši ih s boli u prsima — i još negdje — koja će trajati godinama.
Boli koja vjerojatno nikad neće nestati.
Nema nikakve sumnje da se Petev jako dobro spremio za ovaj dvoboj s napadački možda i najpotentnijom reprezentacijom današnjice. Tko je barem površno pratio njegov rad u Dinamu i način na koji je vodio Ludogorec u europskim utakmicama, odnosno bugarsku reprezentaciju, lako je mogao pretpostaviti i kako će njegova BiH istrčati na Francuze. Bugarski trener u ovakvim utakmicama ne voli pretjerano filozofirati i kockati se, svjestan da kroz njih može dobiti mnogo više nego što može izgubiti. Kao što je praksa i pokazala, dostojanstveni otpor svjetskom prvaku sasvim je dovoljan za pozitivnu ocjenu u javnosti. Taj otpor, borbenost i zalaganje najlakše se kanaliziraju kroz maksimalno zategnutu i discipliniranu defenzivnu igru.
BiH je gotovo pod svakim novim izbornikom djelovala poput usamljenog i pijanog plesača na svadbenom piru. Tužno, umorno, ali neobjašnjivo euforično
Francuska jest moćna, ali i Didier Deschamps — kao i većina izbornika najjačih europskih selekcija u ovom kvalifikacijskom prozoru — ima problema. Njih su, kao i Petev, detektirali i Andrij Ševčenko i Talgat Bajsufinov, ali dok je Ukrajina imala sreće i individualne kvalitete da ih iskoristi, Kazahstan nije. BiH je bila na pragu toga, i to s prilično jednostavnim planom.
Nakon dugo vremena ova je selekcija zaigrala s trojicom igrača u zadnjoj liniji, uz defenzivno orijentirane Darka Todorovića na desnom, odnosno Seada Kolašinca na lijevom beku. Spustio je Petev i Miralema Pjanića, okružio ga dvojcem Gojko Cimirot — Amir Hadžiahmetović koji je opet imao primarno defenzivne zadatke, dok je ispred njih bio Rade Krunić te Edin Džeko kao nominalno jedini napadač.
Kapetan BiH je dobar dio utakmice proveo na 40-ak metara od svog gola, kao aktivni sudionik gušenja francuskog veznog reda koji je djelovao potpuno izgubljen. Pokušao je Deschamps s visoko postavljenim bekovima te čestim vraćanjem Antoinea Griezmanna u dubinu razvući taj bosanski čvrsti zid i otvoriti prostor, ali BiH se disciplinirano držala ideje svog šefa i gotovo bez problema činila Francuze bezopasnima, zatvarajući zone iz kojih su Francuzi u teoriji trebali biti najopasniji. Za 90 minuta Tricolori su tako unutar okvira gola zapucali samo dvaput.
Prema naprijed je BiH bila gotovo sterilna. Pokušaji kontre nakon presječene lopte bi se svodili ili na loša dodavanja u prostor, ili na dugo i bezuspješno trčanje jedan-na-dva, na tri ili na pet. Naravno, u par navrata se otvorilo, većinom iz prekida, što je i sasvim logično, i BiH je imala svoju očekivanu porciju prilika — Hugo Lloris je u najboljoj doslovno s linije spasio udarac glavom Anela Ahmedhodžića. Možda su Zmajevi, kako im goropadno tepamo, mogli dobiti i jedanaesterac iz čak tri diskutabilne situacije, ali sudac Daniele Orsato ih je vidio drugačije i BiH je ostala na nuli.
Francuzima je, s druge strane, samo jedan od onih dvaju udaraca u okvir bio dovoljan — poklonila je mlada i neiskusna obrana korner koji su Francuzi izveli brzo i tako potpuno samima u polju dobili asistenta Adriena Rabiota i strijelca Griezmanna. Na vrhuncu uživanja BiH je prekinuta, i više nije bilo povratka.
Gosti su napravili korak nazad, a Petev nije želio pretjerano riskirati da pokvari dobar dojam, pa je prvu izmjenu napravio tek 17 minuta nakon pogotka, a još dvije u posljednje dvije minute. BiH naprosto nije imala konkretni plan u napadu i potpuno se bazirala na čuvanje vlastitog gola. I to je potpuno legitimno, čak bih rekao i jedino moguće protiv ovakve Francuske i s ovim kadrom kojeg Petev ima. Nitko ne može Bugarinu zamjeriti taktički pristup u ovoj utakmici, jer je konkretnu rezultat njega to da je BiH na prvu izgledala kao ozbiljna, organizirana i disciplinirana ekipa, a to je, s obzirom na sve, sasvim solidan konačni profit.
Petev je dobro detektirao probleme Francuza i Deschampsova forsiranja neučinkovitog sustava, pokušao ih iskoristiti i u dobroj mjeri uspio, ali to je, nažalost, ostalo bez bodovnog učinka. U situaciji u kojoj je izbornik bio u izolaciji zbog koronavirusa koji je dobio po povratku iz Finske, ipak se treba zaključiti da je Petev dobro pripremio svoju ekipu i isprobao najbolju moguću varijantu, koja nesretno nije uspjela, ali jest ostavila pozitivni dojam.
To nas, međutim, dovodi do mnogo važnijeg dijela priče o reprezentaciji.
Činjenica je da odgovor na pitanje što i kako može napraviti ova ekipa zapravo nismo dobili, i to naprosto zato jer je iz ovakve utakmice nemoguće izvlačiti takve zaključke. Oprostite ako zvuči pretenciozno, ali je ustvari namjera potpuno suprotna — za Bosnu i Hercegovinu i njena izbornika su utakmice poput ove daleko najlakše, jer su i najmanje važne u širem kontekstu. Naravno, izvučete li iz nje pozitivan rezultat dobitak je ogroman, ali je činjenica da se za (selekcije poput) BiH to ne događa gotovo nikako. U ukupno 23 utakmice koje su u povijesti odigrali protiv ekipa iz prvog šešira u kvalifikacijama za velika natjecanja, Bosanci i Hercegovci dobili su tek dvije, a u još četiri su ugrabili bod, primivši ukupno 49 golova.
Nije, naravno, prvi put da je BiH odigrala dobro i pomalo nesretno ispustila bodove. Pogled dalje u povijest dobacit će i do odličnih partija u porazima ili nedovoljnim remijima sa Španjolcima, Francuzima, Dancima, Belgijancima, Talijanima, pa ako hoćete i Hrvatima onomad u Zagrebu.
Zapravo, iako javnim prostorom dominira zaključak kako “BiH odavno nije odigrala utakmicu kao ovu protiv Francuske” sasvim je dovoljan pogled i na ono što su napravila prošla dvojica izbornika. Robert Prosinečki je u Torinu itekako namučio Talijane (1-2) kojima je onda njegov nasljednik Dušan Bajević na otvaranju Lige nacija uzeo bod. I tada su u naslovima Zmajevi bili i hrabri, i organizirani, i disciplinirani, a nije to bilo ni tako davno, u rujnu prošle godine, mjesec dana prije nego što će BiH ispasti iz baraža, a onda neočekivano ostaviti i Nizozemce bez pobjede. U međuvremenu, od oproštajne pobjede Prosinečkog u Lihtenštajnu u studenom 2019. do danas, BiH je odigrala 11 službenih utakmica i nije dobila niti jednu.
U jednoj se prilici — kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2016. — BiH sama našla u prvom šeširu i iz njega uspjela izgubiti nevjerojatnih 13 bodova. I to je slika koju Petev, njegova 23 igrača, još desetine njih na širem popisu, ma ustvari baš svaki navijač i simpatizer reprezentacije Bosne i Hercegovine treba imati pred sobom kada razmišlja o onome što su napravili protiv Francuske, ili što će napraviti u rujnu kada dođe red na gostovanje u Parizu. Dojam u porazima od puno boljih je dobra stvar isključivo za samopouzdanje, ali on ne mijenja činjenicu da su za plasmane na velika natjecanja najvažnije utakmice protiv suparnika usporedive realne snage.
Zato na realniju sliku sposobnosti i mogućnosti izbornika Peteva da iz Bosne i Hercegovine izvuče maksimum treba pričekati još neko vrijeme.
Bugarina nakon prijateljskih utakmica s Crnom Gorom i Danskom na ljeto, odnosno revanša s Francuzima, čeka onaj teži i puno važniji dio posla. Njemu su ove kvalifikacije i utakmice protiv Ukrajinaca, Finaca i Kazahstanaca prilika da pokaže je li u stanju napraviti ono što njegova tri prethodnika nisu bila — pretvoriti ovu selekciju u dobru organiziranu, discipliniranu i ozbiljnu ekipu koja, ako nije preodređena za velika natjecanja, onda je barem kompetetivna do kraja.
Nogometna reprezentacija BiH je gotovo pod svakim novim izbornikom, umjesto da samouvjereno grabi naprijed, djelovala poput usamljenog i pijanog plesača na svadbenom piru. Tužno, umorno, ali neobjašnjivo euforično, iz mjesta, jedan korak naprijed, pa nazad dva. Još jedan nesigurni naprijed, a onda nazad tri, sve dok se ne prevali preko glave i sramotno razbije o pod, uz prijekorni pogled postiđene obitelji i urnebesni smijeh svih ostalih.
Petev je protiv Finske nesigurno stajao u mjestu, a onda protiv Francuske napravio prvi maleni korak naprijed. Pred njim je godinu dana tijekom kojih treba pokazati da je u stanju nastaviti koračati naprijed i biti taj koji će dovesti BiH do vrhunca. Ili još jedan pijani plesač koji sramotno tresne od pod.
