Matematika mi nikada nije bila jača strana, ali ako je vjerovati internetu, onda je u ovogodišnjem izdanju europskih nogometnih kupova sudjelovalo ukupno 233 momčadi. Trebalo bi da je njih 78 zaigralo u nekoj od rundi Lige prvaka, čije su kvalifikacije ustvari svojevrsno čistilište iz kojeg se ispada u preostala dva natjecanja, Europa Ligu i Konferencijsku ligu. Ukupno 21 klub je igrao direktno u Europa ligi, dok je njih 134 svoje mjesto pod suncem tražilo u Konferencijskoj ili, bolje rečeno, trećoj ligi, koja je i napravljena kako bi što više klubova iz što više različitih zemalja osjetilo igranje u europskim natjecanjima.
Na kraju je do proljeća u Europi stiglo čak 56 klubova, čime je UEFA uspjela u svojoj namjeri — koja će još ozbiljniji korak imati iduće sezone — da stvori svojevrsnu Super ligu te dva niža ranga natjecanja, a opet svima da priliku da omirišu osjećaj pripadnosti i osjećaju se važnima. Uostalom, ove je sezone čak 36 različitih zemalja imalo predstavnike u grupnoj fazi nekog natjecanja, a njih 23 ima predstavnike u knockout dijelu. UEFA je napravila sjajan posao; prvo je napisala rezultat koji želi dobiti, a to je inkluzija bez da se poremeti stvarni nogometni poredak i uznemiri velike. Onda je krenula unatrag i iz tog rezultata izvukla formulu koja će ga bez ikakve sumnje i u pravilu potvrditi.
Takvo je realno stanje stvari u modernom nogometu i nema tu mjesta nikakvom čuđenju ni žaljenju; realnost je najbolje prihvatiti takvom kakva jest, prilagoditi joj se i izvući iz nje najbolje.
No, za nostalgiju, pogotovo ovdje na Telesportu, uvijek ima mjesta.
KPK je dobio neobičan, drugačiji štih, ono što bi se modernim rječnikom zvalo nogometnim hipsterajem
To što će večeras na teren druga i treća liga europskog nogometa — koje, čisto da se razumijemo, za mene kao nogometnog navijača nisu ništa manje uzbudljive, naprotiv — i to što sam se iz nekih neobjašnjivih razloga igrao s brojevima klubova i zemalja u završnici nekako me, kako to bespuća interneta obično rade, dovelo do povijesnih knjiga, 1960-ih i samih početaka europskih nogometnih kupova.
O tome kako je nastalo natjecanje europskih klupskih prvaka pisao sam već ranije, a gotovo usporedo s njim igralo se i ono što mi na našim prostorima zovemo Kupom velesajamskih gradova. Na početku su to bile reprezentacije gradova, koje će i godinama kasnije biti predstavnici nekih od zemalja, ali problem s tim natjecanjem i jest bio taj što su njegovi sudionici birani u uredima saveza, a ne na osnovu rezultata. Naravno, sličnih natjecanja bilo je, najčešće na regionalnoj osnovi, diljem Europe, a jedno od najboljih i najvažnijih, koje se igralo još od 1920-ih, bio je Mitropa kup. Sama kvaliteta ovog natjecanja manje je važna; ono što je bilo ključno usred hladnog rata bilo je to što je Mitropa kup okupljao momčadi iza željezne zavjese i oko nje — predstavnike su imale Italija, Austrija, Jugoslavija, Čehoslovačka, Mađarska i Rumunjska.
Upravo su zemlje Mitropa kupa prve došle na ideju organizacije novog europskog natjecanja, koje bi okupljalo pobjednike nacionalnih kupova. Te 1960./1961. je u Kupu prvaka igralo ukupno 27 klubova, dok je u Kupu velesajamskih gradova sudjelovalo 16 ekipa — što klubova, što reprezentacija gradova (između ostalog, barem službeno, i reprezentacije Zagreba i Beograda). Međutim, prvo izdanje KPK nije bilo privlačno ni UEFA-i, ali ni velikoj većini zemalja, pa je u prvom izdanju sudjelovalo samo 10 momčadi.
Prva je utakmica odigrana 1. kolovoza 1960. i to u Istočnom Berlinu, gdje je ASK Vorwärts dočekao klub po imenu Rudá hvězda (Crvena zvijezda) iz Brna te slavio s 2-1. Dalje je prolazio bolji iz dviju utakmica, a do finala su došli Fiorentina — koja je u polufinalu izbacila Dinamo — i Rangers. Talijani su bili i osvajači, a to što su pored njih u natjecanju igrali baš Rangers, Dinamo, ali i bečka Austria te engleski Wolverhampton omogućilo je čelnicima talijanskog saveza da lobiraju kod UEFA-e i ovo natjecanje pretvore u službeno.
Već su iduće sezone zaigrala 23 tima, a dodatak su bili i pobjednici španjolskog, francuskog i portugalskog kupa. Fiorentina je opet došla do finala, ali tu je započela i prva velika priča KPK, ona o prokletstvu prošlogodišnjeg osvajača. Naime, za 39 godina postojanja nitko nikada nije obranio titulu pobjednika, iako je nekoliko momčadi dolazilo do uzastopnih finala. Fiorentina je poražena od Atlético Madrida, i to nakon ponovljene utakmice-— prva je završila bez pobjednika i igrana je 10. svibnja, a revanš u Stuttgartu tek četiri mjeseca kasnije, s obzirom na to da su igrači u međuvremenu imali reprezentativne obaveze, i to na Svjetskom prvenstvu u Čileu.
No, popularnost Kupa pobjednika kupova naglo je rasla. Nije to bilo vrijeme inkluzije, nije bilo ni vrijeme u kojem su sami event i zabava bili važniji od rezultata i trofeja, pa su do Europe mogli samo najbolji. Štoviše, Kup kupova je pomogao da se u velikom broju zemalja razvije svijest o važnosti nacionalnih kupova.
Do kraja 1960-ih, osim u Engleskoj i Škotskoj te donekle Španjolskoj i Njemačkoj, nacionalni kupovi nisu imali pretjerano veliku važnost, a u nekim zemljama uopće nisu ni igrani. UEFA je tek 1968. donijela odluku po kojoj sve njene članice moraju organizirati nacionalni kup, i to upravo kako bi se ojačalo natjecanje u Kupu kupova.
A vrijednost tom natjecanju davala je upravo specifičnost nacionalnih kupova. Za razliku od ligaškog nadmetanja, čiji je pobjednik išao u Kup prvaka, kup je zbog svog formata svuda u Europi percipiran kao natjecanje za sve, odnosno ono u kojemu su i mali i manje kvalitetni klubovi bili u stanju iznenaditi i napraviti veliki rezultat. KPK je zato dobio neobičan, drugačiji štih, ono što bi se modernim rječnikom zvalo nogometnim hipsterajem.
Kad je 1963. Tottenham u finalu svladao Atlético Madrid, bio je to prvi europski trofej jednog engleskog kluba. Nakon toga osvajali su ga i Borussia Dortmund, Bayern i Milan, ali onda je 1969. u Baselu stigao i prvi veliki šok; Slovan iz Bratislave, koji je na svom putu izbacio Bor, Porto, Torino i Dunfermline, u finalu je svladao Barcelonu i trofej ponio u Čehoslovačku. Jedna od najvećih priča ovog natjecanja bio je i trijumf 1. FC Magdeburga 1974. — istočnonjemačka momčad je u finalu u Rotterdamu pred samo 6.461 gledateljem svladala Milan.
Nju je na tronu godinu kasnije naslijedio sovjetski predstavnik Dinamo iz Kijeva, koji je u finalu protiv Ferencvárosa s klupe vodio veliki Valerij Lobanovski, a za koji je drugi gol postigao jednako veliki Oleg Blohin. Ovo je zanimljivo zato što je Dinamo Kijev i u svom drugom finalu, igranom u Lyonu protiv Atlético Madrida, slavio s 3-0 i osvojio Kup pobjednika kupova, i to dok je na klupi sjedio Lobanovski, a jedan je gol postigao Blohin. Isti trener, isti igrač, isto natjecanje i isti trofej — samo s nevjerojatnih 11 godina razlike između dviju utakmica.
Među osvajačima Kupa kupova bili su i Anderlecht, Valencia, Dinamo Tbilisi, Mechelen, Zaragoza te Aberdeen, koji je s klupe na početku svoje karijere predvodio Alex Ferguson. No, ovo su natjecanje, između ostalih, osvajali i Barcelona (rekordnih četiri puta), već spomenuti Bayern i Milan, West Ham, Manchester City, Arsenal, Juventus, Ajax, Sampdoria, Chelsea i PSG.
Kup kupova je stvararnjem Lige prvaka početkom 1990-ih počeo gubiti važnosti. U njemu su pravila bila jednostavna: uvijek se igralo u knockout sistemu, a sudjelovali su pobjednici kupa, osim u slučaju da je isti i prvak, koji bi onda išao u Kup prvaka i otvarao mjesto drugom finalistu. No, 1997. UEFA je prvi put u Ligi prvaka otvorila mjesta za više momčadi iz iste lige, a prvi su veliki problem imali Nizozemci — ondje su u finalu Kupa 1998. igrali Ajax i PSV, dva nacionalna predstavnika u Ligi prvaka. Da bi dali predstavnika u Kup Kupova Nizozemci su organizirali play-off utakmicu dvaju poraženih polufinalista, Twentea i Heerenveena, koju su mediji brzo brendirali kao Verliezersfinale, odnosno finale gubitnika.
Planovi za Ligu prvaka koja će biti natjecanje najboljih i najbogatijih europskih klubova, odnosno Kup UEFA kao svojevrsnu zaštitnu mrežu za ključnog je neprijatelja imalo je Kup Kupova, koji se naprosto nije mogao modernizirati i reformirati na isti način. Interes je postao minimalan, natjecanje više nije bilo ni treća liga i kvalitetom je debelo zaostajalo za Ligom prvaka, ali i Kupom UEFA, pa je uslijedilo neizbježno skidanje s aparata.
Posljednje izdanje Kupa kupova bilo je ono iz sezone 1998./1999. Hrvatsku je predstavljao Varteks, koji je preko Rudara iz Velenja i Heerenveena došao do četvrtfinala i dvoboja s Mallorcom Héctora Cúpera. U Varaždinu je pred punim stadionom bilo 0-0, u Palmi su domaći slavili s 3-1 i trasirali sebi put do Chelseaja, koji su neočekivano izbacili u polufinalu.
Posljednja utakmica odigrana je 19. svibnja 1999. na Villa Parku u Birminghamu, gdje je Pavel Nedvěd golom u završnici odveo Lazio doveo do prvog europskog trofeja ikad. Bila je to jedna od najboljih momčadi ovog kluba u povijesti: na klupi je sjedio Sven-Göran Eriksson, na golu je bio Luca Marchegiani, igrali su i Marcelo Salas, Roberto Mancini, Siniša Mihalović, Nedvěd, Dejan Stanković, Christian Vieri i, naravno Alen Bokšić, koji nije igrao zbog ozljede.
Posljednji pehar pobjednika Kupa kupova te je noći podigao Alessandro Nesta; jedna era se završila, jedno natjecanje otišlo u povijest. I od njega su ostala samo blijeda sjećanja, mitovi i nostalgija.
