Nogomet je ponekad tako jednostavan i predvidljiv. Jednostavniji i predvidljiviji nego što bismo htjeli. Utakmice poput ove uvijek su insipiracija za velike priče, velika nadanja i očekivanja, za različite plotove, jer su u teoriji prilika da se odigra na emocije, na borbenost. Prilika da se na krilima navijača, u zapaljivoj atmosferi odigra iznad svojih realnih mogućnosti i promijeni tijek čitave sezone. Uostalom, nije se jednom dogodilo da smo nešto takvo i gledali. Ali ponekad je nogomet toliko jednostavan da naprosto pobijedi ekipa koja je bolja, brža, spretnija, kvalitetnija i koja ima boljeg trenera, koja je u boljoj formi i čiji je klub bolje organiziran. Bez velikih problema, ostavljajući dojam da igra s pola snage, jednostavno pregazi suparnika ne ostavljajući mu ni zrno nade da bi stvarno nešto mogao promijeniti.
Ili, kako je to na kraju lijepo opjevao gostujući sektor — a gostujući sektor uvijek je najpoetičniji, pogotovo dok domaći navijači žure prema izlazima i s još 20-ak minuta na semaforu: Liverpool are magic, Everton are tragic. Nanana nanana.
Dobrodošli na Merseyside Derby, 239. put.
Kraj ovakvih utakmica uvijek sa sobom nosi i emocionalno pražnjenje — za jedne pozitivno, za druge negativno — ali je i točka iz koje nema povratka i koja je sudar s realnošću nogometa. Posljednji pogled na semafor, posljednji usklik ili psovka, pa okretanje novog lista. Na drugoj su strani spektra, na samom početku svega, velika očekivanja i nada.
Hi love, you all right? Povijest je svuda oko vas, Everton je 143 godine dio zajednice, dio obitelji, i to se osjeti na svakom koraku
Za mene je priča počela krajem prošlog radnog tjedna, kada je igrom slučaja došla prilika da na neki način radim ovu utakmicu. Više od godinu i pol dana — točnije, od Valentinova 2020. — nisam putovao po radnom zadatku. U međuvremenu sam gledao nešto malo nogometa uživo, normalno da nisam mogao propustiti nastup svog kluba u Europi nakon 33 godine, ali raditi klasične priče bilo je gotovo nemoguće. Klubovi su se dodatno povukli u sebe i zatvorili prema većini, UEFA je za sve slobodne novinare maksimalno zakomplicirala i poskupila Europsko prvenstvo pa sam ga svjesno preskočio, a nisam imao mogućnosti da se provučem ni na finale Lige prvaka ili Europa lige. Ukratko — ništa, totalna rupa.
Prošlog tjedna sasvim slučajno se otvorila prilika da se ta rupa barem malo popuni, i to jednom od najvećih utakmica u engleskom nogometu: liverpulskim derbijem. Ali desetak sati nakon što sam sve isplanirao, potvrdio let za Liverpool i počeo se spremati, pred novinare je izašao raščupani Boris Johnson i stvari malčice zakomplicirao. Ujedinjeno Kraljevstvo je zbog pojave Omikron varijante COVID-a 19 na granicama pooštrila mjere, uvjetovavši ulazak u zemlju samoizolacijom i serijom testova koji bi trebali potvrditi da niste pozitivni. Odnosno, da ste negativni.
Oni koji me poznaju vele da sam po prirodni negativan, ali nisam se usudio riskirati da test otkrije moju pozitivnu stranu i zatvori me na desetak dana u neki smrdljivi liverpoolski hotel. Zato sam već u ponedjeljak napravio prvi test, pljunuo u čašu priučenoj medicinskoj radnici i dobio papir da sam u minusu, a onda započeo ispunjavati sve moguće papire koji su vam sada potrebni da pređete granicu. U Passenger Locator Form morate upisati gomilu detalja po kojima bi vas bobiji mogli tražiti i spriječiti da okolo širite viruse i bacile.
Međutim, dvoboj na Goodison Parku bio je malo više od 24 sata nakon što je moj avion dotaknuo asfalt zračne luke nazvane po Johnu Lennonu, pa je trebalo pronaći rupu u zakonu. A rupa kaže da Day 2 Test, kako ga službeno zovu, zapravo ne morate napraviti na drugi dan svog boravka — koji je u principu danas, jer se dan dolaska računa kao nulti, pa je ujedno i dan mog povratka — nego to možete učiniti i ranije. Pa čim sam ušao u Veliku Britaniju, svečano obećavši da ću se zatvoriti u sobu, otišao sam na novo testiranje, ovaj put u potpuno pustoj aerodromskoj zgradi u kojoj su se ljudi doslovce mogli brojati na prste jedne ruke.
Štapić u grlo, štapić u nos, i čekanje. Naravno, pitanje je koliko sve to ima smisla, jer s aerodroma trebate nekako doći do Liverpoola, što je nemoguće, osim ako ste ljubitelj baš dugih šetnji, a da ne dođete u kontakt s nekim, što vas opet čini potencijalnim prenositeljem Omikrona u Britaniju. Uslijedili su sati čekanja poruke, za koju je teta rekla da bi trebala doći u roku 24 sata, ali i da ne mora, što bi značilo da ću liverpoolski derbi gledati na isti način kao i Newcastle noć ranije i 500-tinjak utakmica u zadnjih godinu dana — na televiziji. No, usred noći je stigao e-mail s još jednom potvrdom moje negativnosti i priča je konačno mogla početi.
“Zar ovakav Everton uopće nekoga zanima?”, upitao me taksist Phillip dok sam mu objašnjavao razlog svog posjeta i želju da ova priča ima drugačiji kut. I zapravo je odmah pogodio suštinu, jer priče o Merseyside Derbyju i generalno liverpulskom nogometu već su jako dugo gotovo isključivo crvene.
Everton je veliki, gigantski klub, s ogromnom bazom navijača i lijepom zbirkom trofeja, tradicijom kakvu nema puno klubova u Europi, klub iz kojeg je praktično nastao njegov gradski rival, ali za suvremeni nogomet on je gotovo nezanimljiv. Previše velik i bogat da bi se njegova priča smatrala romantičarskom i autsajderskom, a premali da bi ga se smatralo superklubom zanimljivim za nove generacije, Everton je zaglavio u limbu osrednjosti i tu stanuje već desetljećima. Od posljednje titule prvaka — devete po redu, osvojene 1987. ispred Liverpoola — 27 puta je sezonu završio između petog i 15. mjesta na ljestvici, s osjećajem da ne može ni gore ni dolje.
Generacije navijača odrasle su u takvom okruženju, odgajane na mitovima prošlosti koji generiraju velike želje, ali i na stalnim sudarima s realnošću koji stvaraju frustraciju. Godine prosječnosti promijenile su ne samo vanjsku sliku, nego i karakter samog kluba, koji je opet nekoliko koraka iznad većine ostalih u zemlji, ali i nesposoban da se uključi u trku s najboljima.
I to uopće nije pitanje novca, jer Everton nije siromašan, daleko od toga. Samo u posljednjih pet sezona na transfere je potrošio više od 500 milijuna funti, manje samo od dva mančesterska kluba i od Chelseja, koji je opet na transferima i zaradio puno više, pa je Everton treći najveći potrošač u ligi u tom periodu. Liverpool je potrošio gotovo 100 milijuna manje, a osvojio je i Premier ligu i Ligu prvaka. Probali su u Evertonu sve i dovodili koga su mogli, a na klupi isprobavali različite veće i manje profile trenera od Ronalda Koemana i tradicionalnog Sama Allardycea, preko velikog potencijala Marca Silve i velikog imena Carla Ancelottija, do nekad davno uspješnog Rafe Beníteza.
Probali su baš sve, i na kraju baš ništa ne ide. Oni su svjesni toga.
Ali to je zapravo najbolji — isključivo za neutralce, naravno — dio priče o Evertonu. S vremenom je ta svojevrsna zaostalost kluba, njegov gotovo luzerski ili, bolje rečeno, mentalitet prosječnosti u kombinaciji s frustracijom i nemoći navijača stvorio vremenski rascjep u srcu Engleske, portal u galaksiji koji vas vozi unatrag i vraća vam osjećaj pripadnosti u nogometu.
Hail, Hail, The Everton are here, What the hell do we care, odzvanja između identičnih kućica poredanih s obje strane uskog Eton Streeta. Ili je to Andrew, Neston, Oxton Street, može i Winslow Street, svaka sliči jedna drugoj kao jaje jajetu, svaka ulica i svaka kuća, i plave zastave vise sa prozora, i obitelji s kućnih vrata izlaze nekoliko minuta prije utakmice, jer stadion je tu, iza ugla, doslovno. Hi love, you all right? Nemoguće je ne uživati, ne osjetiti se kao putnik kroz vrijeme, u neko drugo doba u kojemu su vrijedila drugačija pravila. Povijest je svuda oko vas, možete je dodirnuti, osjetiti, možete je maziti i osjećati se potpuno drugačije. Everton je 143 godine dio zajednice, dio obitelji, i to se osjeti na svakom koraku, to da to zaista jest the people’s club.
Goodison Park izgrađen je 1892., na rubu Stanley Parka, onda kada je John Houlding odlučio da bi Everton trebao prodavati samo njegovo pivo ili otići s Anfielda. I otišao je, Houlding je stvorio novi klub, a oko Goodisona je izrasla stambena četvrt koja je stadion zbila u prostor nepojmljiv za današnji nogomet. U međuvremenu je nekoliko puta prerađivan i obnavljan, ali njegova osnova i dalje je ista kao u vrijeme kad je Everton bio stvarno dobar. Maleni, jedva 30-ak centimetara široki ulazi, stare drvene stolice, ljudi nabijeni jedni na druge, plitka tribina na kojoj se nadate da netko visok neće sjediti ispred vas, jer ionako dio terena ne vidite od stuba koji drži stari krov.
For its a Grand Old Team to play for, For its a Grand Old team to see, And if you know the history, It’s enough to make your heart go… Ponosni na prošlost, ali svjesni svoje realnosti, Evertonovi navijači neće pričati i pjevati o velikim pobjedama, znajući da je suparnik realno bolji. Liverpool ove sezone gazi, ima tek jedan poraz, utrpao je skoro 40 golova i legitimni je kandidat za titulu.
S druge strane, Benítezov je dolazak uzburkao duhove. Liverpoolova legenda — iako ovaj put bez investicija u prijelaznom roku, jer ni gazda Fahrad Moshiri više ne želi bacati pare — napravila je solidnu seriju na početku sezone, ali onda uvezala sedam utakmica bez pobjede, u 10 dobila samo jednu i frustracija je postala još veća. Navijači su se nadali da će igračima barem činjenica da igraju derbi značiti više, da će im dati krila, i na pitanje što očekuju svi odgovarali isto: oni su bolji, puno bolji, fucking magic, ali ovo je jebeni derbi.
Come on you wankers! Earn your fucking money!
Nekih 30-ak sekundi nakon početka bilo je jasno da bi se Everton mogao mučiti. Jedna Liverpoolova šansa, korner, pa druga, pa treća. Make some fucking effort, you knobheads, show some pride, drao se lik iznad moje glave koji nikako nije mogao biti stariji od 30 i nikako se nije mogao sjećati zlatnih vremena. Ovo već dugo mora biti njegova svakodnevnica, ali barem su derbiji za Everton bili drugačija priča. Prošli su dobili 2-0, na Goodisonu nisu izgubili od 2016., i to je bio jedini poraz u 10 godina.
Nekoć je ovaj derbi bio poznat kao ‘prijateljski’; u obiteljima nije bila rijetkost da dio navija za jedne, dio za druge, ali s godinama se to promijenilo. Jürgen Klopp je najavljivao neprijateljsku atmosferu, agresivnu utakmicu, očekivali su to i navijači, svakih malo se čulo smack him, ali na terenu su stvari išle glatko — a kad je tako, lako se ugasi i neprijateljski ton.
U 20. minuti već je bilo 2-0, zabio je Henderson pa nevjerojatni, surovi, prebrzi Mo Salah koji, kad krene licem okrenut golu, uživo izgleda kao da će poletjeti. Što je ušlo u tog čovjeka, sedmog najboljeg igrača svijeta? I kakva su onda ta šestorica? Pojedini Evertonovi navijači, ne mnogo njih, već tu su se digli sa stolica i krenuli kući, očito u strahu od sramotnog poraza koji bi pratio sramotnu igru. S druge strane, Liverpoolov gostujući sektor sjajno se zabavljao, skandirajući Rafi, pjevajući o Evertonovoj muci i udišući miris dimnih bombi.
Oko mene sve je prštalo od frustracije, a onda se — kao savršena ilustracija života navijača, Evertonova navijača — rodila nada. Demrai Gray je pobjegao i zabio za smanjenje, eksploziju oduševljenja i prkosa koja će Evertonove pristaše u idućih pola sata držati na rubu, u nadi. Sada je Liverpoolov end potpuno šutio, nije se oglašavao, I’ve never felt more like singin’ the Blues, When Everton win and Liverpool lose, Oh, Everton, you’ve got me singin’ the Blues.
Ali ovo je nogomet, nema mjesta sreći, ne za one slabije. Everton se držao, pokušavao pritisnuti goste, stvoriti tu neprijateljsku atmosferu o kojoj se maštalo, ali onda je pogriješio najvoljeniji od svih, kapetan Séamus Coleman, jer zašto ne bi. Salah je opet zabio, perspektiva je opet promijenjena, slavlje među crvenima opet započelo. You are shite, zvonilo je uokolo, tvrdi scouserski naglasak, a četvrti gol natjerao je mnoge da u ljutnji ustanu, pokažu srednji prst, pošalju sve u neku stvar i pođu kući. Do sljedećeg puta.
Crveni su se za to vrijeme sjajno zabavljali, pjevali o magičnom i tragičnom, o Rafi za volanom, ismijavali sve i svakoga, na kraju poručili svojim gradskim rivalima da ispadaju, jer ovo jest bilo izdanje vrijedno novog, drugačijeg, niželigaškog. Frustracija se nagomilila, prštala na sve strane, osma utakmica bez pobjede, najteži Evertonov poraz u derbijima na Goodisonu u posljednjih 39 godina.
Desetak dječaka utrčalo je u teren i dok su redari padali uokolo pokušavajući ih uloviti, s Lower Gwladys Enda iza sjevernog gola situaciju je iskoristio jedan Evertonov navijač i zatrčao se prema igračima u plavom. Isprva je djelovao jako bijesan, širio ruke, lupao se u prsa, mahao prema igračima, pokazivao na svoje srce. Ali kako je prilazio Colemanu, njegov se bijes pretvarao u frustraciju, iz frustracije u tugu. Na kraju ga je Evertonov kapetan samo zagrlio, kao da ga pokušava utješiti; u ovome smo zajedno, na ovo smo navikli, ne brini, bit će opet sve u redu.
I mnogo sam takvih sreo na ulicama, spuštenih glava, zamišljenog pogleda. I priča o otkazu za Beníteza se već zakotrljala i, nastave li se stvari razvijati ovako, vrlo brzo će ‘konobar’ biti bivši. Ali teško se oteti dojmu kako sve oko ovog kluba toliko miriše na osrednjost da morate vjerovati da će sutra, prekosutra ili za par tjedana Everton opet biti ondje gdje pripada. U međuprostoru, u posebnoj nogometnoj galaksiji stvorenoj samo za Everton, važan ali nedovoljno važan, zanimljiv ali nedovoljno zanimljiv, u sredini, u limbu prosječnosti, zagrnut velikom poviješću, ponosom, obiteljskom tradicijom i mitovima iz prošlosti. I vječnom nadom u bolju budućnost.
