Milošević je još trčao španjolskim travnjacima i ondje trpao golove kad je započela povijesna era bosansko-hercegovačkog nogometa, ona u kojoj je uspjeh tu, na dohvat ruke, ali skoro po pravilu isklizne baš u toj jednoj, povijesnoj, životnoj utakmici. Generacija iz 2003., odnosno kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Portugalu, nije službeno igrala doigravanje, ali jest igrala utakmicu za biti ili ne biti. Na punom Koševu gostovala je Danska, na klupi je sjedio Blaž Slišković, pobjeda je BiH trebala voditi direktno na Euro, ali zastala je na remiju i ostala bez povijesnog uspjeha.

Dvije godine kasnije takva je utakmica igrana na beogradskoj Marakani i te se vjerojatno sjeća i Milošević, jer je on na kraju slavio plasman svoje reprezentacije na Mundijal u Njemačkoj. Onda je 2009. Bosna i Hercegovina igrala svoj prvi play-off, onaj sa Ćirom Blaževićem, u kojem je u dvije izuzetno guste utakmice ispala od Portugala. Istog onog Portugala koji je dvije godine kasnije u istoj fazi natjecanja selekciju Safeta Sušića koštao plasmana u Poljsku i Ukrajinu, i to nakon što je u — a kakvom drugom nego povijesnom — razbijanju Francuza u Parizu ispustila dva boda zbog diskutabilnog penala.

Nada postoji. Zanemarimo li sva ta negativna događanja u posljednjih nekoliko godina, na samom terenu kvaliteta postoji

Brazil je, dakako, bio iznimka, mada je i tu BiH u kvalifikacijama igrala povijesne utakmice, i to dvije; sa Slovacima u Bratislavi i Litvom u Kaunasu, promijenivši makar nakratko tijek te svoje povijesti. Ali bio je to samo glitch; već Nigerija u Cuiabi i sad već legendarni nepostojeći ofsajd bili su potvrda toga. Mehmed Baždarević je kvalifikacije za Francusku završio porazom od Republike Irske u doigravanju, a četiri godine kasnije BiH je pod vodstvom Dušana Bajevića pala na Grbavici od Sjeverne Irske, i to na penale.

I zato nije za zamjeriti Miloševiću, ali nije ni za čuditi se što je perspektiva većine navijača u odnosu na njegovu poprilično različita. Naravno da se utakmica sa Ukrajincima željno iščekuje, da su tribine i pored svih problema rasprodane i da se ljudi nadaju, ali daleko od toga da su uvjereni kako će povod sam po sebi biti dodatna motivacija i nekakav nevjerojatni vjetar u leđa momčadi. Jebiga, može te ludnica i euforija držati jednom, može još jednom, sklopiš oči pa još jednom, ali sedam-osam puta? Deset puta?

No, koliko god paradoksalno zvučalo, to bi mogla biti i prednost za ovu generaciju koja čeka svoj vrhunac. Jer ta velika očekivanja jesu uzrokovala euforiju, a euforija je kod nas prečesto automatski vezala i noge i ruke i petljala jezik i spoticala i mnogo bolje generacije od ove. Sada su očekivanja relativno mala, nema previše optimista, ali važnije je to da nema onog klasičnog pritiska povijesne utakmice, da se nešto mora, da će u čevrtak navečer, ne budemo li slavili, ustvari biti kraj svijeta. Neće, biti će kao i prethodnih šest, sedam ili 10 puta.

Nije to nikakav defetizam, nije ni pesimizam, to je naprosto realnost. Pretvorim li ovo maleno izlaganje u stanje nacije, ono je sve, samo ne sjajno. U mandatu Vice Zeljkovića, koji nogomet ne vodi ništa lošije od Elvedina Begića — uostalom, ima iste suradnike — ali ima mnogo lošiji imidž, povjerenje u Nogometni savez i njegove strukture doseglo je samo dno. Suđenje u ligi, privilegiranje određenih klubova, devetomjesečni radovi s rokom od 90 dana, izmišljeni savjetnici, katastrofalno stanje u omladinskim selekcijama, kronični nepotizam, smjene selektora i selektorki iz hirova i osvete i, naravno, izostanak bilo kakve odgovornosti, to su ovih dana obilježja nogometa u BiH.

I naravno, katastrofalni rezultati reprezentacije. Iza Bosne i Hercegovine su dva najgora ciklusa u povijesti. Ivajlo Petev je u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo upisao čitavu jednu pobjedu u 10 utakmica, u kvalifikacijama za Njemačku BiH je dobila Island jednom i Lihtenštajn dvaput. Promijenila je i troijicu izbornika a ovaj najnoviji je u četiri utakmice koje je vodio dobio taj nesretni Lihtenštajn, ali i i izgubio od Slovačke, usput popivši petardu od Portugala kod kuće i četiri komada od Luksemburga u gostima. Da, BiH je u 2023. dvaput izgubila od Luksemburga. Dvaput. Od Luksemburga.

Ali opet, nada postoji. Zanemarimo li sva ta negativna događanja u posljednjih nekoliko godina, pa i nerezonske smjene izbornika i lutanje s organizacijom te katastrofalno ponašanje čelnih ljudi saveza, na samom terenu kvaliteta postoji. Naravno, nije to ekipa koja ostavlja dojam da će pregaziti bilo koga, ali jest ekipa koja može. Ekipa koja je razbila Island, koji je potencijalni suparnik u finalu baraža, ili koja je osvojila svoju skupinu Lige nacija i ušla u A ligu; manje-više ista ekipa koja je prije tri godine s ovom Ukraijinom odigrala neriješeno u Kijevu.

Naravno da je ovakva Ukrajina, mnogo jača i organiziranija nego te noći, apsolutni favorit i da je previše vremena prošlo kako bi ta utakmica imala bilo kakav značaj u pripremi ove, ali u jednoj utakmici, pred domaćom publikom, bez problema sa ozljedama, sve je moguće.

Milošević je izdvojio dvije stvari od kojih očekuje da bi mu mogle donijeti prevagu. Prva su prekidi — očigledno je da je izbornik BiH svjestan kako će suparnik vjerojatno diktirati tempo, kontrolirati loptu, pa je prioritet dobro se i organizirano braniti i strpljivo čekati svoju priliku. Uostalom, od četiri gola pod njegovom palicom, BiH je dva postigla iz prekida, dok je jedan bio autogol.

Druga važna, a ustvari vezana, stvar koju Milošević želi je, kako je sam rekao, taktička disciplina. A upravo je tu BiH padala u svojim povijesnim izdanjima: eksperimenti nisu uspjevali, utakmice su slabo pripremane, izostajale su reakcije s klupe, igrači su improvizirali, a igra se lako raspadala. Ono što je djelovalo kao plan, ako ga je ikako bilo, pucalo bi po šavovima i odlazilo u nepovrat.

I zato je ova utakmica, iako još jedna u nizu istih, zapravo toliko posebna. Reprezentacija BiH dočekuje je u čudnoj, naelektriziranoj, neobičnoj atmosferi, i to nakon dvaju najgorih kvalifikacijskih ciklusa ikad, s novopridošlim i nedokazanim izbornikom koji se ipak, barem kako se predstavlja u medijima, čini dovoljno mudar i svjestan realnih mogućnosti i potencijala koji ima. I zato se opet ova utakmica čeka s nadom da se bez pritiska može napraviti iznenađenje i veliki rezultat.

Da se može napraviti čudo i izboriti plasman u još jednu, pa kako to da kažemo… Da, da, možda najbolje povijesnu, utakmicu generacije. Jer prođe li Bosna i Hercegovina Ukrajinu, čeka je još važnija povijesna utakmica, finale baraža za plasman na Europsko prvensvo u Njemačkoj.

I opet taj baraž. Tko ih više i broji….