Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Bos ili hadžija

Edin Džeko u neku je ruku bosanski Totti. Samo što nije

Stade jedna nedjelja da se nastavi maj.

Francesco Totti je u nedjelju zaustavio Rim, kapetansku traku predao u nasljedstvo, zadnji put u Rominu dresu mahnuo navijačima i u suzama navukao zavjesu na jednu veliku karijeru. I Olimpico je valjda pustio suzu, čitava zemlja i čitava nogometna planeta je stala mirno  i posljednji se put naklonila velikom igraču i legendi kluba. Nitko nikada u povijesti ovog grada nije ispraćen tako; bio je to način da Roma i Rim kažu hvala shvativši da je on najveći kojeg su ikada imali i kakvog vjerojatno nikada više neće imati.

A ja se u čitavom tom malo patetičnom spektaklu nisam mogao prestati pitati kako će izgledati dan kada se on, koji je u sjeni desetke odigrao sjajno i Romu ustvari odveo u Ligu prvaka, on koji je najveći kojeg mi – Bosanci i Hercegovci – imamo, vrati preko Jadrana i odluči da je zabio posljednji gol, da je vrijeme da traku preda u nasljedstvo i posljednji put mahne svom Sarajevu.

Jer, kada s ovaj tjedan Edin Džeko ušeta na okupljanje u hotel Hercegovina, koji se ustvari nalazi na vrelu Bosne pored Sarajeva, bit će točno 10 godina otkako je prvi put obukao dres reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Obično iz takvih utakmica zapamtim jedan ili dva bizarna detalja, ili najčešće baš ništa, ali ta se urezala duboko u pamćenje. Bilo je ljeto 2007. i reprezentacija BiH se, između ostalog zahvaljujući vlastitom Nogometnom savezu i kasnije osuđenim lopovima u njemu, doslovno jedva držala na životu. Grci su nas pregazili u Zenici, Baka Slišković je podnio ostavku, 13 igrača potpisalo se pod zahtjev za odlazak čelnih ljudi Saveza kojim su uvjetovali i svoj ostanak u nacionalnoj selekciji, a navijači su, naravno, stali na njihovu stranu. Ove, s đon-obrazom kakav imaju, naravno nije bilo briga; za izbornika su postavili Fuada Muzurovića, a on je reprezentaciju sklepao kako je znao i umio.

U odnosu na tu Grčku, Terimovu Tursku smo dočekali s osam novih igrača u startnoj postavi, a samouvjereni i napuhani gosti su očekivali da ćemo se naguziti i pokloniti im tri boda. Nismo, dva puta se BiH vraćala nakon vodstva Turske, Mostarac Adnan Čustović je zabio svoj prvi gol u zadnjoj minuti za pobjedu, i ironično je da je ta utakmica, zajedno s onom u Oslu, spasila glave ljudima u Savezu i pismo igrača gurnula u drugi plan, zbog čega se većina njih – osim Saše Papca – uskoro i vratila u momčad. I možda se to, kako obično biva, s vremenom pretvori u nekakav mit, ali nije te noći Edin, koji je u to vrijeme još bio u Češkoj i 20 dana kasnije preselio u Wolfsburg, odigrao nikakvu spektakularnu utakmicu. Odradio je korektnih sat vremena, našao se na pravom mjestu u jednoj sretnoj situaciji, lopta mu se odbila, zabio je majstorski gol, i to u pravo vrijeme, na kraju poluvremena.

Ipak, ta će utakmica ostati upamćena kao ona u kojoj je reprezentacija dobila svog najboljeg igrača ikada.

Kod nas si ili bos ili hadžija, sredine nikada nije bilo niti će je biti. Edin je to naučio s prvim utakmicama u Željinu dresu

Reći da je Sarajevo oduvijek voljelo Edina Džeku bilo bi bezobrazno. I ne bi bilo istinito. Strani mediji obožavaju njegovu ratnu priču, ali valjda kada ste skoro generacija i kada ste proživjeli gotovo isto, doduše u opsadi jednog drugog grada, onda vam rat i sve što se proživljavalo u njemu postanu tako obični i nezanimljivi. Edinov poslijeratni put i njegov završetak u domovini su ono što je impresivno – u Želju je stigao kao klinac, prošao sve njegove omladinske kategorije, kao jedan od najtalentiranijih dobio mjesto i poneku minutu u prvoj momčadi, a onda prvi put upoznao kako stvari stoje u stvarnom životu.

Prije nekoliko mjeseci Džeko je u intervjuu za Il Messaggero povukao dvije paralele koje je prepoznao između Sarajeva i Rima, odnosno Italije i Bosne i Hercegovine. Prva su katastrofalni putevi, koji su u Rimu baš kakvi su u Sarajevu bili neposredno nakon opsade, a druga je ona koju je naučio slušajući glas tribina.

“Rim je sličan Bosni. Ovdje te ljudi ne kritiziraju. Oni te naprosto vrijeđaju. Ali tako je i u domovini. Ja sam naviknut na to. Nije važno što si napravio prije, nije važno što si napravio u samoj utakmici, važno je da si pogriješio ili promašio. Samo čekaju pravi trenutak, a onda te vrijeđaju na sve moguće načine”.

Nigdje nema bezuvjetne ljubavi prema nogometašima, takvo nešto ne postoji. No, naš mentalitet još je ekstremniji, drugačiji, bezobrazniji. Kod nas si ili bos ili hadžija, sredine nikada nije bilo niti će je biti. Edin je to naučio s prvim utakmicama u Željinu dresu, s prvim promašajima, s prvim pogrešnim pasovima.

Nije on nikakav izuzetak, nije ni Grbavica ništa drugačija od drugih stadiona, svugdje je priča manje-više ista, i svaka greška se kažnjava brutalno. Idiotska manjina je ta koja dolazi u prvi plan, većina se kao po pravilu povlači, ubija nas ono da pametniji popušta. Psovke su nam najsočnije od svih, njih prvo naučimo, na njima nam se zasniva humor. Edin je, kao i mnogi drugi, u BiH bio kloc, direk, parmak, mazlum, hajvan. Kod nas ne ide od hero-to-zero, to je preblago, kod nas se ide iz drastičnog minusa u ekstremni plus, iz (najmanje) tri pičke materine u šaha, cara i boga.

I nikada se to nije mijenjalo, čak ni kada je napravio ono što nitko drugi nije.

Nije Edin tu nikakav izuzetak, ali je savršen primjer. U međuvremenu je on izabrao drugačiji, za dječaka od 18 godina mnogo teži put, ali put koji je bio koliko-toliko normalan. Pretvorio se u igrača koji tamo gdje ode piše povijest, koji povijest momčadi za koje igra mijenja na bolje. Iz Teplica je preselio u Wolfsburg, a Felix Magath ga je napravio najboljim napadačem Bundeslige. On je postao najbolji strijelac i najbolji igrač lige i u drugi najveći grad ljubitelja Golfa nakon Sarajeva donio titulu prvaka Njemačke. Onda je prešao u Englesku, konstantno pod pritiskom, često i u nemilosti trenera, ali i  tamo zabio onaj izjednačujući gol protiv QPR-a, gurnuo City ka tituli, kasnije mu donio još jednu odlučujućim golovima u završnici sezone i prometnuo se, ma koliko teško to nekome bilo prevaliti preko usta, u jednog od najvažnijih igrača Manchester Cityja svih vremena.

“Ako pitate mene”, rekao je na kraju te sezone Jose Mourinho, “Najbolji igrač prvenstva ne može biti Luis Suarez. City je prvak, a tu mu je titulu donio Edin Džeko. Nije igrao puno, ali kada je igrao bio je taj koji je donio prevagu. Zabio je onda kada im je trebalo najviše, onda kada se prvenstvo odlučivalo. On je za mene najbolji igrač prvenstva”.

Prošle je godine u ovo doba završio na klupi i razmišljao hoće li uopće ostati u Rimu. Njegovi promašaji uveseljavali su milijunski auditorij na YouTubeu, Gazzetta ga je stavila na naslovnicu, proglasila najvećim flopom sezone i Spalettijeve taktičke eksperimente hvalila poručivši kako je i “lažna devetka bolja od nesposobne devetke”. Preko noći je postao i ostao Edin Cieco – slijepi Edin. I kritike jesu bile opravdane, znao je to i on sam, zabio je samo osam golova u Serie A, ukupno 10 u sezoni, ali ono što je jako boljelo jesu sve te uvrede, svi ti komentari, ismijavanje, ružne riječi, svi oni koji ustvari ne kritiziraju, nego pljuju i mrze.

Ove je sezone Džeko oborio gotovo sve rekorde koje je mogao u Rimu. Zabio je 39 golova u svim natjecanjima i pretekao Tottija, zabio 29 u prvenstvu i izjednačio se s Riječaninom Rodolfom Volkom, osvojio titulu najboljeg strijelca, upisavši gol i dvije asistencije u posljednjoj utakmici osigurao Ligu prvaka. Ali ni to najčešće nije bilo dovoljno, nije zadovoljilo mnoge, jer Rim je takav – ima pritisak i očekivanja velikog nogometnog kluba i grada, ali nema njegov pobjednički mentalitet. I ima samo jednu legendu. I zato i jest takav, uz sve svoje uspone i padove, mržnju i ljubav, sličan njegovoj Bosni.

Ali Edin je navikao i naučio živjeti s njim. Svi takvi su ustvari njegovu kožu učinili tvrđom i otpornijom, i danas Džeko zna da u Rimu, baš kao ni kod kuće, nema sredine. U ravno 10 godina u reprezentaciji, 10 godina u kojima je postao najbolji strijelac u povijesti, u kojima je odigrao 84 utakmice i zabio 50 golova i u kojima je jedan od najzaslužnijih što je ova mala i nejaka zemlja zaigrala na velikom natjecanju, naučio je da će u jednoj noći biti najveći svih vremena i legenda, a u sljedećoj jebeni preplaćeni i bahati kloc kojem je vrijeme za odlazak. Ili si gore na vrhu ili dolje na dnu. Nema sredine.

Međutim, Rim je na kraju shvatio što gubi i što je u Tottiju imao i danas ima barem jednu pravu legendu. I možda će, i samo možda, u idućih nekoliko godina i Bosna i Hercegovina shvatiti što ima u Edinu Džeki i što je joj je on dao u posljednjem desetljeću. Nije Edin savršen nogometaš, daleko je od toga, kao i svaki drugi ima svoje mane i vrline, ali možda će na kraju i ona najglasnija manjina koja vlada ipak shvatiti da BiH u njemu ima najboljeg i najvažnijeg igrača otkako je neovisna. Čovjeka koji joj je potpuno promijenio nogometnu povijest. I možda će na kraju i naš kapetan dobiti ono što je i zaslužio. Možda.

Čekat ćemo da stane još jedna nedjelja da se nastavi maj.