Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Bosanska prokletinja

Miralem Pjanić, Juninho, Pirlo i WC školjka

Najbolje ideje na pamet vam padaju u trenucima apsolutne koncentracije, stanju koje najlakše možete postići dok serete.

Čak i ako ne želite priznati da ste barem jednom – u fazi apsolutne koncentracije, naravno – pomislili isto, sada nema apsolutno nikakvog razloga da u tu filozofiju ne vjerujete. Ne ako znate da je baš tu rečenicu u svojoj autobiografiji napisao nitko drugi nego jedan i jedini Andrea Pirlo.

A Pirlu se mora vjerovati.

Tako se jedan od najvažnijih trenutaka u karijeri jednog od najvećih igrača našeg vremena dogodio na WC školjki. Priznao je Talijan da je u vrijeme dok je igrao za Milan bio potpuno očaran likom i djelom Antônija Augusta Ribeira Reisa Juniora, kojeg je nogometna povijest upamtila kao Juninha Pernambucana. Pirlo je naprosto obožavao osjećaj postizanja pogotka iz slobodnjaka, opisavši ga kao nogometno savršenstvo, ali njegova tehnika izvođenja bila je daleko od onoga što je radio Juninho.

Brazilac, čija je karijera opet svjetlosnu godinu udaljena od onoga što je napravio Pirlo, u to je vrijeme bio daleko najbolji izvođač slobodnih udaraca na planetu. Pirlo je godinama pregledavao snimke s najboljim izvedbama igrača poput Roberta Baggija, Zica ili Michela Platinija, ali kada je prvi put vidio Juninha, postao je doslovno opterećen tim čovjekom.

“Razmišljao sam o njemu kad god sam bio budan. Proučavao sam način na koji izvodi prekide, analizirao DVD-ove s njegovim utakmicama, detaljno pregledavao čak i fotografije položaja tijela prije slobodnjaka”, opisao je Pirlo, koji je za sebe rekao da je počeo razmišljati na portugalskom.

Vodio je psihološki rat s imaginarnim Juninhom u svojoj glavi, vježbao do besvijesti i nikako nije uspijevao raditi ono što je Brazilac radio s lakoćom – svaki udarac pretvoriti u kopiju prethodnog, svaki udarac poslati točno onamo gdje je želio. Dok jednog dana valjda nije pretjerao s espressom ili sladoledom ili čime već i koncentrirao se na mjestu na koje i car ide pješice. Trajalo je dovoljno dugo da shvati kako je tajna Juninhovog udarca u tome da loptu ne zahvati čitavim stopalom, nego s tri prsta; rano ujutro se odvezao u Milanello, na teren utrčao još u mokasinkama i plasirao nekoliko udaraca u same rašlje.

Pirlo se u međuvremenu pod Carlom Ancelottijem prometnuo u jednog od najboljih regista modernog nogometa, osvojivši dvije titule europskog prvaka Europe i isto toliko talijanskih s Milanom prije nego što će prijeći u Juventus i kao veteran biti jedan od ključnih igrača prvo Conteova, a kasnije i Allegrijeva dominantnog tima. Međutim, Pirlo je u istoj knjizi objasnio kako je za njega kliše po kojemu je samo uspjeh momčadi važan besmislen; ispunjenje individualnih ambicija jednako je važno.

“Zabiti iz slobodnog udarca predstavljalo mi je najveću satisfakciju. Usavršio sam svoj udarac, bila je to moja la maledetta, a ljudima sam postao uzor. Sada su željeli kopirati mene i izvoditi slobodnjake kao ja. Postao sam Juninho Pernambucano 2.0″.

Nije nogomet pretjerano zahvalan prema igračima kakav je Miralem Pjanić. Tek kada ga vidite uživo, shvatite da je posao koji radi mnogo veći nego na prvi pogled

I dok je Andrea sanjao da je legitimni Juninhov nasljednik, nije ni imao pojma da svakog četvrtka u trening centru Tola Vologe, čiji teren gleda na Gerland, jedan dječak vrijedno čeka svog kapetana. Claude Puel bi dao znak za kraj treninga, a on bi zajedno s Juninhom pregurao plastični zid, namjestio ga na idealnu razdaljinu i zamolio jednog od vratara da im se pridruži.

Priča Miralema Pjanića, kao i većine bosanskohercegovačkih nogometaša današnjice, duboko je povezana s ratom.

Njegov otac Fahrudin bio je solidan trećeligaški vratar, koji je početkom 1990-tih igrao u zvorničkoj Drini, a kasnije će ispričati kako se upravo na niželigaškim terenima tog vremena moglo naslutiti kakva nam se ludnica sprema. Zato je pronašao klub i svakodnevni posao u Luksemburgu i preselio onamo, ali iz Drine mu nisu željeli dati papire kako bi mogao nastupati i u službenim utakmicama. Supruga Fatima pokušavala je uvjeriti tvrdoglavog klupskog predsjednika da promjeni odluku kada se u njenom naručju rasplakao dvomjesečni Miralem – predsjednik je popustio, Fahrudin dobio pravo igranja, a obitelj Pjanić pridružila mu se u Luksemburgu.

Ondje je Miralem pratio oca u stopu – roditelji su radili prekovremeno, a nisu mogli priuštiti dadilju, pa je Fahrudin sina svakodnevno vodio na treninge. Pjanić se još kao 12-godišnjak prometnuo u jednog od najtalentiranijih igrača malene zemlje (svih vremena?) koja svoje mlade reprezentacije tretira kao nogometne akademije. Svi mladići treniraju zajedno i igraju utakmice protiv velikih klubova u regiji, a na takvima je Miralem privukao pozornost.

Da skratimo priču koju ionako većina zna – Pjanić je odbio nekoliko velikana, između ostalih navodno i Bayern, te ostao blizu obitelji u Metzu, a onda nakon jedne seniorske sezone s jedva 18 prešao u Lyon i pridružio se legendarnom Brazilcu.

Slobodne udarce bi trenirali četvrtkom, i to uvijek sa živim zidom i vratarom. Na početku je mladi Miralem imao mnogo pitanja; ali kako je vrijeme prolazilo, učenik je postajao sve ravnopravniji učitelju. Nije Pjanić Juninha vidio kao uzor ili mentora, prepričao mi je godinama kasnije, nego isključivo kao suigrača s vještinom koju vrijedi promatrati.

“Znaš, mogu ljudi misliti što hoće, ali to je nešto što te nitko ne može naučiti. Možeš upitati i dobiti savjet, možeš razmijeniti iskustva, ali na kraju sve je na tebi i tvom znanju i upornosti. Moraš to osjećati, ne možeš naučiti – samo usavršiti”.

Repetitio est mater studiorum.

Ne sjećam se više pred koju je utakmicu reprezentacije BiH trening bio na Željinoj Grbavici, ali živo se sjećam njegovih prvih desetak minuta i svojevrsnog zagrijavanja. Realna situacija, živi zid, vratar na golu – ušlo je sedam od 10 pokušaja.

Bang. Bang. Bang.

Do tada je već imao Juninhovu osmicu i, bez obzira na lom noge sredinom prve sezone na Gerlandu, ogromni pritisak na leđima u Lyonu, gdje je također svoj prvi gol postigao iz slobodnog udarca. U ožujku 2010. nije još bio proslavio 20. rođendan, a na Bernabeuu je zabio odlučujući gol u četvrtfinalu Lige prvaka, gol kojim je Lyon izbacio Real Madrid. Luis Enrique ga je 2011. doveo u Romu, a on je i ondje nastavio slobodnjake pretvarati u svoj trademark; većina ih izgleda potpuno isto. Ako je Pirlo imao La maledettu, on ima prokletinju od udarca.

“On je najbolji izvođač slobodnih udaraca na svijetu”, prije dvije godine je kazao Juninho i službeno proglasio svog nasljednika. “Precizniji je od drugih i ima kontinuitet. To je najteži dio. Usto i zna prilagoditi udarac različitim situacijama i daljinama. Rekao sam mu da je ponavljanje ključni faktor i poslušao me. To je najdosadniji, ali i najvažniji dio”.

Međutim, Miralem Pjanić svjestan je da biti specijalist za slobodne udarce – premda i bolji nego veliki Andrea Pirlo – ne znači dovoljno. Ne ako imaš ambicije kakve ima on i klub u kojemu igra.

Još od svojih lionskih i rimskih dana, jednako kao i u reprezentaciji, često je kritiziran zbog nedostatka čvrstine i hrabrosti, odnosno izostanka doprinosa u najvažnijim utakmicama protiv najjačih suparnika. Početak sezone u Juventusu slutio je na isto, pa je često bio među onima od kojih su navijači i mediji dobivali manje od onoga što su očekivali.

No, za razliku od Paula Pogbe, za čiju trećinu vrijednosti je ljetos doveden kao zamjena, Pjanić je igrač koji je u konstantnom pokretu, koji traži loptu, ali i stvara prostor suigračima. On se kreće stalno i kreće se u ogromnom prostoru, i iako je ono što Talijani zovu Veneziano – igrač koji je s loptom spretan toliko da vjerujete da je odrastao na mletačkim kanalima – lopte se rješava brzo i razmišlja potez unaprijed. Usto, iako na prvi pogled nejak, Pjanić ima i potpuno drugačije defenzivne zadatke; u praksi je Juventusova igra bitno drugačija s njim nego s Pogbom i logično je da je potrebno vrijeme za prilagodbu.

Realnost je da je Pjanić igrač koji od momčadi zahtijeva gotovo jednako koliko joj i daje. On je ono što Englezi zovu moody player; emotivac koji funkcionira gotovo isključivo u sustavu i organizaciji koji mu odgovaraju i treba mu duže vremena da se uklopi u drugačije. Možda je upravo zato Allegri i eksperimentirao, pokušavajući ga (neuspješno) koristiti iza napadača kao trequartistu, odnosno (nešto bolje) na lijevoj strani veznog reda. No, njegovo izdanje protiv Barcelone prošlog tjedna pokazalo je da kada se te dvije stvari sastave – preferirani sustav i njegova prilagodba – onda može biti upravo ono za što ga je Max Allegri ljetos i doveo; prevaga na stranu svoje momčadi.

Pjanić je u Barceloni, igrajući u paru sa Samijem Khedirom kao zadnji vezni, bio daleko najaktivniji Juventusov igrač i to u oba smjera – imao je najviše dodira s loptom, najviše dodavanja, najviše ključnih dodavanja, najviše centaršuteva, ali isto tako i najviše startova na loptu, oduzetih lopti, odnosno ponovno osvojenih lopti. Ukratko, apsolutno je dominirao Juventusovim veznim redom i odigrao možda i najbolju utakmicu u oba smjera od kada je stigao u Torino.

Nije nogomet pretjerano zahvalan prema igračima kakav je Miralem Pjanić.

On je jedan od onih koji ima tu prokletinju da tek kada ga vidite uživo, shvatite da je posao koji radi mnogo veći nego na prvi pogled i da je njegov doprinos momčadi mnogo više od pukog majstora za slobodnjake. On je fini i posebni igrač sposoban igrati na vrhunskoj razini i, ako se stvari poklope, biti ključni čovjek Juventusova veznog reda. Ono što je dobro za njega – i za nas koji ga volimo – jest da ovakvi igrači svoj vrhunac doživljavaju u nešto kasnijim godinama karijere. A Mire, iako se čini da je oduvijek tu, tek je navršio 27.

Nekada su Pirlo i Pjanić imali isti cilj – biti Juninhov nasljednik. Danas je Pjanić na drugom tragu. Biti Pirlov nasljednik, sa svime što takvo nešto nosi.