Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Bosna bez Bosne

Dokad će BiH očekivati da joj druge zemlje razvijaju igrače za reprezentaciju?

Nije želio Mehmed brdu, da parafraziram staru narodnu, ali je brdo došlo njemu.

Na stranu igre i rezultati, to ovisi od previše faktora, ali lijepo su za Mehmeda Baždarevića bile posložene stvari na popisu reprezentativaca Bosne i Hercegovine. Još otkako je naslijedio Safeta Sušića u kvalifikacijama za Francusku, tek bi s vremena na vrijeme uskočilo poneko novo ime, samo toliko da razbije monotoniju na okupljanjima, da se ljudi upoznaju i druže. Kralježnica momčadi već je godinama bila potpuno ista. Asmir Begović na golu, Emir Spahić u odbrani, Miralem Pjanić u veznom redu, Edin Džeko u napadu. I plus gomila starosjedilaca koji su s pozivom automatski mogli računati i na još jedan nastup, na još jednu kapicu koju će spakirati na put kući.

Džekin pretjerani flert sa Sokratisom Papastathopoulosom petnaest minuta prije kraja utakmice s Grcima u kojoj je BiH u sudačkoj nadoknadi izgubila dva boda, činjenica da je Šveđanin Jonas Eriksson te noći u Pireju bio lagan na kartonima, te – nazovimo to tako – splet nesretnih okolnosti u karijeri Emira Spahića, pogurali su brdo problema prema Mehmedu.

A on će tako u idućoj kvalifikacijskoj utakmici morati predstaviti gotovo pa novu nogometnu selekciju Bosne i Hercegovine. Dakle, Baždarević u odnosu na Grčku u subotu neće moći računati na kapetana Džeku, bivšeg kapetana Spahića koji je dobio otkaz u HSV-u i nije u trenažnom procesu, Senada Lulića, Ognjena Vranješa i Matu Jajala zbog kartona, napadača Milana Đurića zbog ozljede te Izeta Hajrovića iz istog razloga. Neće biti ni Tina-Svena Sušića i Harisa Medunjanina koji su bili na klupi, a ovaj put nisu pozvani.

Srećom, u Zenicu dolazi nitko drugi do najlošija europska momčad u ovom trenutku, amateri s gibraltarske stijene protiv kojih Baždarević može sebi dati oduška, eksperimentirati i testirati nova rješenja. No, ovakva situacija na Bilinom polju, situacija u kojoj će sasvim sigurno BiH izgledati potpuno drugačije nego ikada ranije u nekoj kompetitivnoj utakmici, stavlja nas pred pitanje o kojem u nedavno izgrađenom modernom trening kampu reprezentacije u Zenici nikako ne vole razmišljati i od kojeg već godinama bježe.

Kakva je budućnost bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije?

No, da bi priča o budućnosti uopće imala nekog smisla prvo se morate vratiti u prošlost. Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine službene utakmice igra od 1995., a u vrijeme stvaranja momčadi postojala je gotovo pa po pravilu utvrđena ruta prema dresu s nacionalnim grbom. Veliki dio Ljiljana – koji su u međuvremenu postali politički korektni Zmajevi – činili su stariji igrači, koji su još za jugoslavenskog vremena napustili klubove i zaigrali u inozemstvu; mahom su to bili iskusni igrači na zalasku karijere. Drugi, u mnogo slučajeva i brojčano značajniji dio reprezentacije, činili su nogometaši iz Hrvatske nogometne lige.

Naime, 1990-ih je godina upravo HNL za Bosance bio savršen međuprostor preko kojeg su mogli napraviti korak naprijed. U prvom valu, dok je rat u BiH još trajao, svi oni koji nisu mogli zaigrati u inozemstvu skrasili su se u Hrvatskoj. Nakon završetka rata nogomet je u BiH bio na amaterskoj razini po pitanju organizacije, ali je kvaliteta i dalje bila solidna; bili su to igrači odgojeni u prošlom sistemu, koji je funkcionirao dobro za svoje vrijeme.

Prije 20 je godina Bosna i Hercegovina na Koševu, u utakmici kvalifikacija za SP 1998. i u skupini s Ćirinom Hrvatskom, ostvarila svoju prvu veliku pobjedu, svladavši tada snažne Dance s 3-0. U početnih jedanaest te su večeri zaigrali, između ostalih, Nermin Šabić, Bakir Beširević, Muhamed Konjić, Edin Ramčić, Mirsad Hibić i Edin Mujčin; sve redom igrači koji su u tom trenutku ili nešto ranije bili članovi klubova HNL-a.

Hrvatsko nogometno prvenstvo za Bosance je bilo ključno i u godinama koje su uslijedile. Klubovi iz HNL-a jeftino su skautirali igrače i dovodili ih za kikiriki; nogometašima koji su nastupali u domaćem prvenstvu bilo je najvažnije što prije pobjeći, a HNL je i dalje bio najlakši mogući izbor i sasvim solidan izlog za treće zemlje.

Za nabrojati sve one koji su tim putem došli do reprezentacije, ili koji su kroz reprezentaciju izborili barem transfer u Hrvatsku, trebao bih ne poseban tekst, nego (vjerujem, sasvim solidno prodavanu i čitanu) knjigu. Ilustracije radi, 10 godina nakon Danske na Koševu je gostovala Hrvatska, a Fuad Muzurović u sastavu je imao Ivana Radeljića i Mirka Hrgovića, Mladena Bartolovića, Darija Damjanovića, Senijada Ibričića, Safeta Nadarevića i Zajka Zebu, igrače koji su prije ili kasnije nosili dres nekog od hrvatskih klubova.

Međutim, s vremenom je ljubav između HNL-a i klubova u BiH počela pucati. Ne zato što je prvenstvo, što bi bilo logično, postajalo kvalitetnije a igrači skuplji, nego potpuno suprotno; postajalo je sve lošije. Čak i za HNL standarde. Izvor jeftinih i kvalitetnih igrača za hrvatske klubove je gotovo presušio, a u isto vrijeme to je i priča o nemogućnosti izbornika da pojačanja za selekcije traže u domaćem natjecanju. Nove generacije igrača odgajane su po starom sistemu, koji je u međuvremenu u potpunosti zastario. I dalje je tu bilo sirovog talenta i individualne kvalitete, ali već više od desetljeća jako je malo onih koji su u stanju to izbrusiti u solidnog igrača.

Mlada reprezentacija nikada se nije plasirala na neko veliko natjecanje; u prošlom ciklusu zabila je čitava DVA gola i osvojila tri boda, ne pobijedivši nikoga

Mladih i perspektivnih trenera u BiH gotovo da i nema. I oni koji možda obećavaju nemaju priliku da se pokažu i dokažu. Osim što klubovi trenere mijenjaju po nekoliko puta po sezoni, činjenica je i to da su omladinske škole većinom pretvorene u starački dom za zaslužne ‘legende, kojima je jedina preporuka za treniranje mladih nogometaša to što su i sami nekada igrali nogomet. Ekipe su taktički, tehnički i fizički zaostale svjetlosnim godinama za modernim nogometnim svijetom, a igračima nedostaje osnovnog nogometnog obrazovanja. I, ako je suditi prema onome što se radi u praksi, nikoga za to nije briga.

HNL je godinama uvozio Bosance i Hercegovce, dajući im priliku da napreduju i da se preprodaju. Od toga su korist imali hrvatski klubovi, sami igrači, donekle i reprezentacija BiH, a danas toga ima bitno manje. Ni HNL nije ono što je nekad bio, ali Premijer liga BiH je postala svojevrsno odlagalište otpada za susjede, udomivši veliki broj igrača i trenera koji zbog nedostatka kvalitete nisu u stanju pronaći klubove u Hrvatskoj ili Srbiji.

I jasno da se takva slika nogometa najbolje ogleda u mladim kategorijama. Da sada ne seciramo i analiziramo katastrofalnu, budalastu, idiotsku, samoubilačku politiku Saveza po kojoj svaki stručni stožer mora biti sastavljen od Bošnjaka, Hrvata i Srba – bez obzira na njihovu trenersku kvalitetu i stručnost – dovoljno je ostati površan i pogledati rezultate. Mlada reprezentacija nikada se nije plasirala na neko veliko natjecanje; u prošlom ciklusu zabila je čitava DVA gola i osvojila tri boda, ne pobijedivši nikoga. U ciklusu prije toga imala je dvije pobjede, obje protiv Albanije. Od svih mladih selekcija u povijesti BiH samo se U17 reprezentacija prošle godine plasirala na Europsko prvenstvo – i to nakon proširenja natjecanja. Za usporedbu, hrvatske U17 i U19 reprezentacije na kontinentalnim su natjecanjima igrale devet puta, dok je Srbija ukupno igrala jednom više.

Naravno, u BiH savezu to nikoga ne brine; važno je da se ispunjava sistematizacija radnih mjesta po revnosnom nacionalnom ključu, a lovu ionako donosi jedino A reprezentacija. No, ako nema dobrog domaćeg natjecanja, nema više ni HNL-a kao solidnog filtera, a nema ni kvalitete u mladim reprezentacijama, kako onda Bosanci i Hercegovci misle praviti igrače za A selekciju?

Lako. Praviti će im ih, barem oni tako vjeruju – drugi.

Preko milijun Bosanaca i Hercegovaca je raseljeno tijekom rata, a logično je da se dio druge generacije iseljenika nogometno obrazuje po skandinavskim, njemačkim, švicarskim i inim akademijama. U BiH igraju na provjerenu kartu patriotizma i nacionalnog naboja; uostalom, na takvim temeljima stoji reprezentacija BiH u posljednjih 10 godina. I na samim počecima nacionalnog tima gledano je u inozemstvo, odakle su privlačeni nogometaši koji su pred sam rat napustili BiH klubove – poput supertalentiranog Hasana Salihamidžića, koji je odbio Nijemce, ili Sergeja Barbareza, koji je debitirao tek 1998. A onda je s novom generacijom BiH postala ovisna o djeci iseljenika.

Selekcija koja je izborila plasman na prvo i za sada jedino veliko natjecanje – Svjetsko prvenstvo u Brazilu – bila je gotovo pa isključivo sastavljena od igrača koji su bili nogometni produkt neke druge zemlje. U startnih 11 protiv Argentine u Riju samo se Edin Džeko mogao smatrati izvoznim proizvodom BiH, ali i on je Željezničar – u kojem su ga proglasili ‘klocom’ – zamijenio Češkom još kao pubertetlija. Begović (Kanada), Bičakić (Njemačka), Spahić (Hrvatska), Kolašinac (Njemačka), Bešić (Njemačka), Pjanić (Luksemburg), Misimović (Njemačka), Mujdža (Hrvatska), Lulić (Švicarska), Hajrović (Švicarska), kao i Vedad Ibišević (SAD) koji je golom osigurao plasman na SP – svi oni su bili nogometno odgojeni u drugim zemljama.

Ali ni to ne bi bilo ništa strašno, samo da je na čvrstim nogama. Nažalost, ne može biti.

Prije svega, pitanje nacionalnog identiteta je individualno pitanje i može ovisiti o ogromnom broju faktora na koje je teško utjecati. Već druga generacija iseljenika mahom je asimilirana u društvu u kojem živi, raste i uči nogomet. Njen izbor neće nužno biti određen bosanskim porijeklom. Jasno, primjera je bezbroj i svaki od njih je različit, ali usudite li se nabrojati sve igrače koji su rođeni u BiH ili čiji su korijeni – da krenemo samo od roditelja – iz ove zemlje, a koji nastupaju za druge selekcije? Za Hrvatsku i Srbiju? I to je sasvim normalna stvar; ljudi biraju igrati za one koje smatraju svojima i apsolutno nitko ne može utjecati na njihov individualni izbor.

I takve će stvari će se ponavljati i u budućnosti, pogotovo jer i Srbija i Hrvatska, jednako kao Bosna i Hercegovina, računaju na dijasporu, koja je u nekim slučajevima isprepletena, kao jedan od važnih segmenata u budućnosti svojeg reprezentativnog nogometa. Razlika je u tome da BiH u svojoj ligi i omladinskim selekcijama rijetko ima alternativu.

Usto, živimo u vremenu modernog nogometa u kojemu su individualni napredak i uspjeh te, na kraju krajeva, zarada najvažniji, a u takvom svijetu reprezentacija je nažalost većinom tek odskočna daska. Što u praksi znači da mladi igrači o nacionalnom dresu odlučuju ne isključivo prema nacionalnom identitetu ili patriotskim osjećajima, nego iz jednostavne činjenice da više mogu profitirati igrajući za bolju – ili, ako hoćete, cjenjeniju – reprezentaciju.

Dakle, sve nas ovo opet vraća na pitanje s početka: kakva je budućnost nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Među 24 prvobitno pozvana igrača za utakmicu s Gibraltarom, među kojima nije bilo četvorice suspendiranih, našlo se tek jedno ime iz domaćeg prvenstva. Kenan Pirić golman je Zrinjskog i nominalno treći izbor u reprezentaciji.

Mnogo nade navijači polažu u Rijada Bajića, koji je iz Željezničara prešao u turski Konyaspor i koji je ove sezone postigao 12 prvenstvenih golova, te Dinamov dvojac Armin Hodžić i Amer Gojak. Iako domaći mediji potpuno nerealno sude o njihovim trenutnim kvalitetama, činjenica je da taj trojac ima i dovoljno talenta i priliku da se dokaže, ali je isto tako činjenica da su sva trojica BiH morali napustiti prije 21. godine da bi uopće došli do te prilike.

Na popisu su i nova imena. Dario Đumić rodio se u Sarajevu u siječnju 1992., ali je svoje prve nogometne korake napravio u Danskoj, igrao za Brøndby, Norwich i trenutno za nizozemski NEC, te sve mlade selekcije Danske. Kenan Kodro sin je bivšeg kapetana i izbornika Mehe, a on je odrastao u Španjolskoj, gdje danas igra za Osasunu. Daniel Pavlović rodio se u švicarskom Rorschachu, trenutno nastupa za Sampdoriju, a igrao je i za švicarske mlade selekcije.

Baždarević će u subotu protiv amatera s Gibraltara silom prilika predstaviti imenima drugačiju, novu BiH. Ali nije teško zaključiti da je to BiH koja se i dalje oslanja na iste temelje koji danas izgledaju čvrsto, ali se već sutra mogu bez ikakve najave urušiti i sa sobom u ponor povući i jedinu preostalu svijetlu točku domaćeg nogometa. Ne shvate li u BiH da se to mora promijeniti i da im treba konkretni plan, strategija i sustav kojim će omogućiti da napreduju mladi igrači, treneri i domaća natjecanja, uskoro bi moglo biti prekasno.