Čitav ovaj uvod ustvari je mala digresija, jer fotografija koju sam ja tražio nešto je mlađa, ali na njoj jesu dvije kultne nogometne zvijezde Beograda tog dizelaškog doba.

Na ovoj slici — za razliku, recimo, od one iz 1997. na kojoj je za potrebe reklame Deki pozirao s pištoljem i loptom — Savo Milošević i Dejan Stanković nose samo sportsku opremu. Ona je navodno nastala 10. listopada 2004., kada je reprezentacija Srbije i Crne Gore bod koji je osvojila na sarajevskom Koševu u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo proslavljala u kafiću Zlatna žita na Palama. Njih dvojica su zagrljeni i s mikrofonom, a oko Miloševićeva vrata je crveno-bijeli šal Crvene zvezde, dok je kod Stankovića Partizanov šal u, naravno, crno-bijelim bojama i s natpisom Grobari.

Milošević i Stanković imaju ogromni autoritet i renome, ali ni to ih ne razdvaja od dnevno-političkih tema koje dominiraju srpskim sportom

Savo Milošević rođen je 1973. u Bijeljini (odnosno, u obližnjoj Janji), ali je već kasnih 1980-ih preselio u Beograd i zaigrao u Partizanovu omladinskom pogonu. U ratnim godinama je ovaj napadač debitirao za prvu momčad, za nju odigrao više od 200 utakmica i postigao 191 gol prije nego što je preselio u Birmingham i obukao Aston Villin dres. Igrao je kasnije i za Zaragozu, Parmu, Espanyol, Celtu i Osasunu, a upisao je ukupno 102 nastupa za reprezentaciju koja je tih godina često mijenjala ime. U Partizanu je ostao upamćen po dobrom, stekao status legende i jednog od onih igrača koje navijači i dalje vole.

Dejan Stanković se rodio u Beogradu 1978. i isprva je pokušavao zaigrati za Zemun, gdje je i živio. Nije se svidio, ali je otišao u Zvezdu i već sa 16 debitirao za prvu momčad. Ostao je tri sezone i dogurao do mjesta kapetana, najmlađeg u povijesti kluba, prije nego što se zaputio u Italiju i zaigrao prvo za Lazio, a onda i za Inter. S ove dvije momčadi osvojio je sve što se moglo osvojiti, bio jedan od najboljih centrocampista svog vremena, ali to je samo dodatno pojačalo status legende u njegovu matičnom klubu.

Milošević nikad nije bio trener, u više navrata je ponavljao da i ne želi biti, a obavljao je različite funkcije, među kojima je zadnja bila ona dopredsjednika Nogometnog saveza Srbije. No, Partizanu je u proljeće prošle godine u krizi trebala legenda, trebalo mu je popravljanje krvne slike, a boljeg imena od Miloševića nije bilo.

Zvezda je prošle sezone u Ligi prvaka napravila čudo samom činjenicom da je bila kompetitivna u izuzetno snažnoj skupini. No, nakon dvije i pol godine i pored 11 bodova prednosti na polusezoni, trener Vladan Milojević odlučio je napustiti klub. Razočaranje navijača moglo je smiriti samo veliko ime na klupi, a Zvezdan Terzić ga je našao u Stankoviću. Iako je i on ranije govorio da nikada ne želi biti trener, iako je obavljao razne druge funkcije u nogometu, Stanković je pristao i sjeo na klupu aktualnog prvaka.

Tada je ona slika ponovno došla u prvi plan. Stanković s Partizanovim i Milošević sa Zvezdinim dresom, ilustracija dviju nogometnih legendi koje bi mogle i trebale promijeniti stanje stvari u srpskom nogometu te, najviše od svega, odnose između vječitim rivalima.

Kroz posljednjih je 30-ak godina je beogradski derbi, odnosno gradsko rivalstvo, postalo valjda jedno od najtoksičnijih u Europi.

I naravno, nije riječ samo o terenu, gdje su utakmice najčešće slabašne i dosadne, uz gomilu prekršaja i rasprava i s jako malo intenzivnog nogometa, nego o mnogo široj slici. Ona, naravno, uključuje tribine na kojima je vladavina postala izuzetno unosan, ali i opasan biznis. Sukobljenih je strana mnogo više od dvije, neki od najpoznatijih srbijanskih kriminalaca prošli su taj put, a derbi je uzimao i ljudske živote. Međutim, činjenica je i da je čitavo srbijansko društvo, pogotovo njegov sportski dio, u neku ruku podijeljeno na dvije kombinacije boja čiji je tribalizam stvorio atmosferu konstantnog sukoba.

Takvo stanje stvari, u kojem klubovi imaju manje ili više otvorenu podršku najmoćnijih ljudi u zemlji i nogometu, savršeno je tlo za sijanje teorija zavjere. Štoviše, beogradsko rivalstvo se u posljednjih 20-ak godina pretvorilo u jednu veliku teoriju zavjere koja po potrebi samo mjenja boje.

Naravno, sve uvijek počinje i završava sa samim počecima. Osnovani kao direktni produkti Komunističke partije, sami klubovi i njihovi navijači našli su se u nezgodnoj situaciji s promjenom političkog sistema i okruženja. Jedni drugima pokušavaju dokazati veću i dublju povezanost sa UDBA-om, Jugoslavenskom armijom, generalima (pogotovo onim koji je bio predsjednik jednog od njih, ali i susjedne države), u isto vrijeme ističući vlastito srpstvo i borbu protiv komunizma. Što je, kada se zovete Partizan i Crvena zvezda i nastali ste 1945., poprilično zajeban posao.

Partizanova dominacija od 2008., u periodu u kojemu je ovaj klub uzeo šest uzastopnih titula, često je među Zvezdašima pravdana teorijom o Tomislavu Karadžiću, partizanovcu koji je kao predsjednik Saveza bio najmoćniji čovjek srpskog nogometa do smjene 2013. Imali su na Marakani čitavu kampanju usmjerenu na formiranje javnog mnijenja po kojem je Partizan tu jer mora biti i jer ga se gura.

No, od moćnog uvijek ima moćniji, a u Zvezdinom slučaju to je nitko drugi do predsjednik i apsolutni vladar Srbije Aleksandar Vučić.

On ne skriva svoju podršku crveno-belima — što je, naravno, samo okrenulo stvari za 180 stupnjeva i danas je priča o Zvezdinoj dominaciji za partizanovce direktno povezana s vjetrom u leđa koji njihov rival ima u Nogometnom savezu (FSJ vodi Slaviša Kokeza) te u najmoćnijem čovjeku i onome koji, navodno, Srbima odlučuje o svemu, bilo to pranje ruku ili ime prvaka u nogometu.

Pobrojati što to sve dva tabora zamjeraju i nabijaju na nos jedni drugima bilo bi nemoguće i besmisleno, jer neke stvari graniče sa znanstvenom fantastikom. No, dvije su najnovije teorije zavjere direktno povezane upravo s ljudima koje neki vide kao spasioce derbija i srpskog nogometa u cjelini.

Milošević i Stanković imaju ogromni autoritet i renome, ali ni to ih ne razdvaja od dnevno-političkih tema koje dominiraju srpskim sportom. Tako gradom bruji priča koja kaže da je zimus Zvezda već bila dogovorila angažman Željka Buvača, potpisala predugovor s bivšim asistentom Jürgena Kloppa kada je stigao poziv s crvenog telefona, kojim je predsjednik odlučio da će novi trener biti Stanković. S druge strane, navodno je za Miloševića već osigurano mjesto novog izbornika u trenutku kad se Ljubiša Tumbaković oklizne — ali ne zato što ga je zaslužio svojim radom, nego navodno zbog toga što je on taj koji drži Partizan koliko-toliko iznad vode. Dakle, teorija zavjere je ta da će Savez postavljanjem Miloševića za izbornika pokušati — dodatno oslabiti Partizan.

U realnosti. stvari su i za Zvezdu i za Partizan ustvari slične.

Dva su to dominantna kluba koja su od raspada Jugoslavije titulu prepustile samo jednom, i to Arkanovu Obiliću. Njihov narativ je taj koji dominira ligom, nogometnim strukturama i reprezentacijom i od njega ovisi previše toga. Zvezda je u ovom trenutku bolja, ima kvalitetniju momčad, i gotovo sigurno će osvojiti još jednu titulu prvaka, ali daleko je i ona od vrhunske momčadi u europskim okvirima. Poneki bljesak se dogodi, ali kontinuitet nije riječ koju jedni ili drugi mogu pretjerano koristiti.

Zato dolazak dvojice velikih prijatelja i legendarnih nogometaša jest dobra stvar isključivo kao ubrizgavanje svježe krvi, prilika za razbuđivanje navijača, ali teško da će donijeti revoluciju u srpskom nogometu i u samom derbiju. Iako su obojica već pokazala da možda imaju konkretne ideje i planove, ipak se na kraju radi o dvojici trenerskih naturščika, dvojici početnika koji su upali ne samo u tako toksičnu atmosferu, nego i u klubove koji imaju ogromni pritisak, ogromne zahtjeve, ali ne i pokriće za njih. I kojima će trebati jako puno sreće da naprave ono što drugi, ali i oni sami od sebe, očekuju.