Ako biste morali samo jednom riječju opisati ovaj Brazil koji je u ponedjeljak navečer u još jednom umjetnom i uskoro srušenom predgrađu Dohe pregazio Južnu Koreju i zakazao četvrtfinalni dvoboj s Hrvatskom, koja bi to bila?
Ne bi to bio nimalo lagan ni zahvalan zadatak. Prije svega, da se ne lažemo, zato što ovakve nogometne predstave kakve su nam Brazilci priredili u prvih 40-ak minuta te utakmice nije ni dobro opisivati riječima. Jer nema pravih. Nekad je nogomet toliko jednostavan da je dovoljno zavaliti se i uživati u tišini. Dobro, koji zvuk ushićenja će vam svakako pobjeći, ako niste neutralac sigurno i poneka psovka, ali za ovakav nogomet ne trebaju nikakve druge navike ni ovisnosti ni užici; ni voda, ni cigareta, ni pivo ni čips ni onaj navijački kiseli kupus, bez obzira na to što vam trubili s ekrana.
Ne treba ništa, dovoljan je nogomet.
No, možda bi prva riječ koja bi vam pala na pamet bila — efikasnost? Brazil se patio s probijanjem srpskog obrambenog bedema, nije mu bilo pretjerano lakše ni protiv Švicarske, Kamerunu nije ni zabilo, ali onda je sve kliknulo. Nije odmoglo ni to što se Brazilcima Južna Koreja naivno namjestila na penal, a barem bi oni koji imaju Jangmu trebali znati da kad kiši, onda pljušti. Priču je otvorio Vinícius Júnior lijepo ciljajući desni kut, Neymar je bio siguran iz penala, Richarlison i Lucas Paquetá zabili su svoje ljepotice i prije poluvremena je bilo jasno da je ovaj Brazil premoćan i djelovalo je da može zabiti kad god želi.
Brazilci su, barem tako izgleda, nadišli strah od internih podjela. Mnogo je veći strah od neuspjeha, koji se pretvorio u kontinuirani pritisak s kojim se moraju nositi
Milost je zato riječ koja je možda nekima pala na pamet; Korejci je nisu tražili, nije ni publika koja je tražila još, još, još i kojoj je demoliranje crvenih bilo savršena predigra pred demoliranje Stadiona 974 na kojemu više nikad neće biti odigrana nogometna utakmica. No, Brazil je doista u ponedjeljak 5. prosinca 2022. bio tako dobar i tako moćan da se lako mogao steći dojam kako je u svlačionici na poluvremenu povukao ručnu — realno, više se nije ni moralo igrati — svjestan one stare frazetine da je put do osvajanja nekog natjecanja zapravo maraton, a ne sprint.
Što nas dovodi do još jednog zanimljivog pojma, pogotovo u kontekstu četvrtfinala koje dolazi, ali onog pored kojeg će ipak, barem još nekoliko dana, stajati veliki upitnik. Zrelost?
Tek ćemo na kraju priče, kad god da završi, saznati da li je ova utakmica bila dokaz da je Titeova momčad, koja jest nakrcana uzbuđenim, nabildanim, istetoviranim i nauljenim mladićima koji bez sumnje imaju jako visoko mišljenje o sebi, zaista sposobna dizati i spuštati tempo za potrebe višeg cilja i imaju li Brazilci doista senzibilnost procjene takvog trenutka. Činjenica je da su utakmice u skupini ostavljale podijeljen dojam — ponekad izvrstan, a ponekad ispod očekivanja, a i sama Južna Koreja je pokazala da Brazil ima mana koje se itekako mogu iskoristiti. Alisson je u utakmici koja je po rezultatu nominalno najlakša za njega na turniru ipak upisao pet obrana, od čega su četiri okarakterizirane kao ‘super’ obrane; za ilustraciju hrvatski heroj osmine finala Dominik Livaković ukupno na turniru ima pet takvih.
Znači li to da trebamo zanemariti da nam je uz pomisao na Brazil često pala na pamet i riječ strah? Jer pogled na roster prije svake utakmice djeluje zaista zastrašujuće, prije svega kad je u pitanju individualna kvaliteta ofenzivaca. Foursome je engleska riječ koja u prenesenom značenju, ako znate o čemu govorimo, mnogo bolje opisuje brazilsku ofenzivnu liniju — Neymar, Vinícius Júnior, Raphinha i Richarlison — ali na ovom smo turniru vidjeli da je Brazil mnogo više od toga. Švicarcima je zabio Casemiro, strijelac je bio i Paquetá, a treći gol protiv Južne Koreje bio je savršenstvo timskog i individualnog.
Tite je, barem se tako čini, pronašao sustav u kojem se ta njihova individualna kvaliteta savršeno poklapa sa slobodnim duhom i improvizacijom. Taktika ne opterećuje i ne sputava momčad da bude onakava kakva po prirodi jest. Međutim, strah po definiciji jest neugodan i negativan osjećaj koji nastaje s primarnim ciljem da pripremi i zaštiti od nadolazeće opasnosti, i on u ovakvom stanju stvari nikako nije, prihvatili li ga se i apsorbira na pravi način, loša stvar.
Uostalom, ta se riječ mota i po brazilskim glavama — naravno, ne na isti način kao po ostalima. Brazilci su, barem tako izgleda, nadišli strah od internih podjela o kojima se pričalo prije turnira, onima koje su posljedica cjelokupnih društvenih promjena u zemlji i koji jesu bili objektivna opasnost — pa, ako hoćete, i razlog zašto je neke u ovoj momčadi tako teško voljeti. No, mnogo je veći strah od neuspjeha, koji se s vremenom pretvorio u kontinuirani pritisak s kojim se Brazilci moraju nositi. Povijest je učinila da je svaka generacija Brazila od Peléove u Švedskoj 1958. opterećena zaostavštinom i to na više razina.
Nije, dakako, stvar samo u rezultatu, jer on nekad — pogledati pod “Svjetsko prvenstvo u SAD-u 1994. — nije dovoljan da bi se aktualnu generaciju smatralo dostojnom povijesti. No, činjenica je da je još nakon 1966. i Engleske, odakle se Pelé vratio pretučen i razočaran pristupom Europljana koji ga nisu štedjeli, Brazil gradio drugačiju, pragmatičniju nogometnu doktrinu. I zapravo je u tih više od 50 godina — od osvajanja titule u Meksiku 1970. s još uvijek aktivnim Peléom, Jairzinhom i Rivellinom — jako rijetko pronalazio idealnu ravnotežu između onoga čemu tepaju s o jogo bonito i suvremenog nogometnog okruženja koje bi ga omogućilo. I svijetu dopuštali da se stalno pita: je li ovo stvarno pravi Brazil?
Naravno, tu je izuzetak generacija s prijelaza milenija, koja je svoj vrhunac doživjela osvajanjem titule u Japanu i Južnoj Koreji 2002., ali nakon nje je uslijedilo sivo doba Dungina industrijskog nogometa koje nije zaliječilo, naprotiv, ni domaće prvenstvo koje je donijelo novu bolnu ranu, a ni ono u Rusiji.
I zato se i njima, kao i svima nama, po glavi sasvim sigurno vrti još jedna važna riječ, a to je: četvrtfinale. Jer činjenica je da je ona sjajna, stariji kažu nikad bolja i nikad ljepša, za mnoge neprežaljena generacija iz 1982. zapela u grupnom ekvivalentu četvrtfinala; da je tu zapela i ona iz 1986., pa i one ‘ružne’ iz 2006. i 2010., na kraju krajeva i ova iz 2018. koja je imala istog vođu, istog izbornika i isti cilj. Četvrtfinale je ključ, ono protiv Hrvatske.
No, do tada — ili do kraja, tko zna — ova vesela generacija uživa i neprestano pleše, na terenu i pored njega, ostavljajući ponovno, nakon dugo vremena, dojam da je ništa ne opisuje bolje nego riječ samba. I taj se brazilski nacionalni ples s vremenom promijenio, prilagodio i razvijao, ali njegova je suština ostala ista, baš kao i ona u brazilskom nogometu. Jer ni za nju nije najvažniji osnovni Wisk, jedan-i-dva, tri-i-četiri, nisu najvažnije ni figure ni pokreti kukovima, jer samba je laka i sambu može plesati svatko. Važan je sam karakter sambe.
I sposobnost prepoznati kada je sambe previše.
