Gotovo 10 godina — jebote, baš brzo starimo — prošlo je od tog ludog derbija na Old Traffordu. Ne zaboravljaju se lako takve utakmice. Bio je rujan, rani početak, sunce je pržilo čitav dan, sijevalo je na sve strane; od druge minute u kojoj je Wayne Rooney izvozao Cityevu odbranu za rano vodstvo do sudačke nadoknade u kojoj je Craig Bellamy iskoristio zajebanciju Rija Ferdinanda i poravnao na 3-3.
Za goste bi to bio veliki bod, pogotovo jer su u utakmicu ušli bez najboljeg strijelca Emmanuela Adebayora, skupo plaćenog Robinha, te Vincenta Kompanyja i Roquea Santa Cruza. Ali šest minuta unutar sudačke nadoknade Ryan Giggs je lijevom sjajno pronašao Michaela Owena, koji je nešto ranije zamijenio Dimitra Berbatova, a ovaj je povaljao Shaya Givena i zabio za Unitedov trijumf. Totalna ludnica.
Legendarna je to utakmica, službeno i jedna od 20 najboljih u povijesti Premier lige, ali legendarniji status je s godinama dobila izjava Sir Alexa Fergusona odmah nakon njenog završetka. Znao je rumeni čika Alex i bez butelje vina kako bocnuti svoje neposlušne sugrađane. Tog je dana bio posebno inspiriran.
“Ponekad imate glasnog susjeda. Ne možete napraviti puno, uvijek će biti glasni. Morate pojačati televizor i nastaviti sa svojim životom”.
Naravno, Sir Alex se referirao na priču o nadolazećem Manchester Cityju, gradskom rivalu gdje je godinu dana ranije bišeg tajlandskog premijera Thaksina Shinawatru u vlasničkoj fotelji zamijenio emiratski šeik Mansour bin Zayed Al Nahyan. Jedan od najbogatijih vlasnika u povijesti nogometa prvo je oborio engleski rekord i doveo Robinha, a onda u ljeto 2009. na raspolaganje Marku Hughesu stavio Garetha Barrya, Carlosa Teveza, Santa Cruza, Adebayora, Kola Tourea i Joleona Lescotta, potrošivši za to vrijeme rekordnih 120 milijuna funti. Grad je bio na nogama. Već desetljećima najuspješnijem Unitedu, koji je tog ljeta doveo Luisa Valenciju, Gabriela Obertana i Owena, trebao se priključiti i potpuno novi City.
Međutim, euforija je bila u najmanju ruku jednosmjerna — dok se City i pretjerano trudio predstaviti kao ozbiljan rival, u Unitedu su ga gledali baš onako kako je Ferguson i opisao. Kao mlađahnog novog susjeda koji nema ni osnovnu kulturu niti poštuje kućni red, nego bi još glasnom sintetičkom glazbom, skupim sintetičkim DJ-evima i pogotovo sintetičkim drogama pokušao privući najzgodnije djevojke iz kvarta. Cathy, pojačaj Antiques Roadshow, djeca su to, prije ili kasnije će odustati. Ili barem odrasti.
Za šeika Mansoura je možda i najvažnije bilo da ima tog poznatog i bogatog susjeda koji svakako privlači ogromnu pozornost
Nije City pao s neba, daleko od toga, ali naravno da nije nikakvo čudo to što su Sir Alex i crveni dio Manchestera bili gotovo nezainteresirani svojim iritantnim i sve glasnijim sugrađanima. Povijest nogometa u ovom gradu desetljećima se pisala isključivo crvenom tintom od koje se blijedoplava sve manje mogla vidjeti, iako je zauzimala neke vrlo važne dijelove ove debele knjige. Ono što danas poznajemo kao Manchester City FC nastalo je kao St. Mark’s i to dvije godine nakon što su lokalni željezničari u Netwon Heathu formirali klub koji će kasnije prerasti u Manchester United.
Crkva je, pogotovo u ovom dijelu Engleske, zaslužna za stvaranje mnogobrojnih sportskih klubova, a članovi St. Mark’s Church of England su zaključili da bi nogomet mogao biti dobra aktivnost za lokalne muškarce koji su se zbog ogromne nezaposlenosti sve više predavali kriminalu i alkoholu. Ostavite sjekire i viski, evo vam lopta. Kao i njihov danas najveći rival, uskoro su postali ozbiljan klub, a više puta su mjenjali lokaciju igrališta i ime, da bi 1894. konačno dobili današnji naziv — Manchester City FC.
Do Drugog svjetskog rata dva su kluba imala ravnopravan status u gradu i često bi isti navijači gledali utakmice i jednih i drugih. City je 1904. osvojio i prvi nacionalni trofej, FA Cup, a dio te momčadi je uz blagoslov uprave i navijača pojačao United nakon što je City kažnjen zbog, modernim riječnikom rečeno, kršenja Financijskog fair playa — dokazano im je da su plaćali igrače na crno. Trideset godina kasnije City je postavio i rekord kada je u pitanju posjećenost klupske utakmice u Engleskoj; protiv Stokea ga je u Kupu na Maine Roadu gledalo 84.569 navijača i klub je bio mnogo više od tek dostojnog rivala Unitedu.
Jedan od najvažnijih kotačića Manchester Citya u tim uspješnim 1930-im bio je škotski nogometaš dovede još kao 18-godišnjak: izvjesni Matt Busby. On je bio standardni prvotimac sve do kraja 1936. — u jednom trenutku htio ga je i United, ali si ga nije mogao priuštiti — da bi nakon 204 utakmice za City prešao u Liverpool. Po završetku Drugog svjetskog rata Busby se, nakon što nije uspio zadržati posao u Liverpoolu, odlučio vratiti u Manchester, a ondje mu je posao ponudio United. Između 1945. i 1967. United je pet puta osvajao titulu prvaka, dodao i dva FA Cupa te Kup prvaka, što je ustvario bio prvi veliki iskorak u odnosu na gradskog rivala koji je u međuvremenu osvojio tek jedan trofej i potonuo u prosječnost.
Međutim, bila su to drugačija vremena i razlika među klubovima bila je ipak drastično manja. United se nakon osvajanja titule europskog prvaka i Busbyjeva povlačenja s klupe našao u situaciji koja je bila gotovo identična Cityijevoj — upravo su Plavi bili ti koji su 1968. s dva boda prednosti maznuli Unitedu i titulu prvaka, posljednju do osnivanja Premier lige koja će doći u Manchester. U međuvremenu su dva kluba bila gotovo izjednačena, a rivalstvo je 1970-im sve više raslo. Legendarna je utakmica iz 1974. kada je Denis Law, nakon što je United zamijenio Cityijem, pogodio za trijumf koji je između ostalog i zbog drugih rezultata značio Unitedovo ispadanje iz lige.
Dolazak još jednog Škota i osnivanje Premiershipa dvije su stvari koje su debelo izmijenile nogometnu sliku u Manchesteru. Dok se City počeo patiti i tonuti, Ferugson je bio taj koji je United izveo na pobjednički put te u 1990-ima i 2000-ima ga pretvorio u najuspješniji engleski klub ikada. Ubrzana nogometna globalizacija pomogla mu je da od tek prosječnog ligaša stvori jedan od najvećih nogometnih brandova na planetu, i sve to dok je City kuburio po donjem dijelu ljestvice, a kasnije i po nižim ligama. Pretvorilo je to brzo United u sinonim za nogometni Manchester, a utrka i rivalstvo s Liverpoolom davno su postali važniji od nekog tamo siromašnog gradskog rivala.
Međutim, kada je šeik Mansour odlučio investirati novac u engleski nogomet, jedan od razloga zašto mu je upravo City bio zanimljiv je rivalstvo s Unitedom. Znao je da je plavi dio Manchestera dovoljno veliki i snažan — klub je i u trećoj diviziji gotovo redovno pratilo 30-ak tisuća gledatelja — ali to nije bio najvažniji dio njegova potencijala. Za Mansoura je možda i najvažnije bilo da ima tog poznatog i bogatog susjeda koji svakako privlači ogromnu pozornost. Jer srušiti jednog takvog, iz pozicije autsajdera makar u teoriji, automatski je značilo i mnogo brže uguravanje među velike momke i svrstavanje u dostojne rivale. Ako je to značilo da treba organizirati glasne partije sa skupocjenim DJ-evima i besplatnom drogom — onda neka tako bude.
Nije prije 10 godina Sir Alex ni bio svjestan da će mu se, odnosno njegovu Unitedu, izjava o susjedima vratiti kao bumerang. Nije jer je apsolutno vjerovao u to da je City tek nevažna distrakcija velikom klubu i njegovu velikom rivalstvu sa Liverpoolom i da gradski derbi nije važan. A postao je važan točno dvije godine kasnije. U listopadu 2011. City je i dalje bio glasni i dosadni susjed, ali je ovaj put bio na speedu i projurio Old Traffordom totalno ga uništivši. Nakon samo jedne pobjede na tom stadionu u 37 godina City je tog dana slavio sa 6-1 i promijenio povijest.
U posljednjih osam godina stvari su se drastično promijenile u Manchesteru.
Fergusonov odlazak morao je biti ogromna promjena i strašan udarac čak i za tako veliki klub i sve ono što se događa tamo od tada donekle je i logično. Međutim, Unitedovo lutanje sa filozofijom i politikom kluba gradskom je rivalu širom otvorilo vrata grada. Ispostavilo se da je ono što je izgledalo kao nadrogirani dosadni moron ustvari bio mudri mladić s dobrom idejom i jasnim planom, za čiju je egzekuciju imao dovoljno novca. Nitko ne može osporiti veličinu i tradiciju Manchester Uniteda, ali isto tako je činjenica da je City, na jedini mogući način u modernom nogometu, izgradio sebi mjesto među najboljima i danas je i više nego ravnopravan gradskom rivalu.
Od tog sad već mitskog gostovanja na Old Traffordu City je ondje u prvenstvu izgubio samo jednom. United ima ukupno četiri pobjede u 14 utakmica. Otkako je Sir Alex Ferguson primio prvu mirovinu, City na ljestvici na kraju sezone nije gledao Unitedu u leđa.
A neće ni ove.
U srijedu će Manchester United na Old Traffordu opet dočekati svoje sugrađane, ali danas mančesterski derbi ima potpuno drugačiji i mnogo veći značaj nego što je imao prije 10 godina, i to prije svega zahvaljujući upravo Cityju. United će na svoj stadion istrčati pokušavajući se izboriti za mjesto koje vodi u Ligu prvaka, usput odlučujući o manjem o budućem prvaku, birajući manje od dviju zala. United će u subotu pored Cityja imati sporednu ulogu; u glavnoj će biti momčad Pepa Guardiole koja je u igri za trostruku domaću krunu i obranu naslova prvaka.
Nije loše za bučnog susjeda.
