Me han dicho que el amarillo està maldito pa los artistas,
y ese color sin envargo es gloria vendita para los cadistas.
Zahrđalo metalno stubište usko se uvija i, dok se uspinjete, osjećaj je da se vrtite u krug i da kraja zapravo nema. Prvi korak na terasu stražarskog tornja Torre Tavira neće izazvati očekivanu vrtoglavicu ni umor, ali ni olakšanje. Ono što vidite oko sebe naprosto vas začara. Upadnete u neobični spoj emocija; osjećate se neprirodno moćnim, na vrhu, kao da je čitav svijet pod vašim nogama, ali sretnim i veselim jer taj svijet izgleda tako lijepo, nekako smirujuće i omamljujuće.
Osnovan prije više od 3.000 godina, Cádiz je jedan od najstarijih gradova u Europi. Kroz svoju povijest je bio dom evoluciji civilizacija — još od Feničana, preko Grka i Vizigota, Rimljana i Maura, do modernih vremena. Iz Cadiza je na dio svojih putovanja polazio i Kristofor Kolumbo, a u ovom gradu je pod Napoleonovom opsadom rođena i moderna španjolska država. Torre Tavira najviši je i najimpresivniji, ali samo jedan od 134 stražarska tornja koji su nakon 17. stoljeća bili oči obrane čitavog kraljevstva, a danas dominiraju pitoresknom panoramom prelijepog grada smještenog na malenom poluotoku koje kao ljudski dlan uranja u Atlantik. I pogled sa svakog ostavlja isti dojam. Čisto plavo nebo utapa se u oceanu, a sunce se spušta dugo, farbajući bijele fasade i ulice u zlatnožutu boju.
Cádiz je zaista čaroban. Čaroban i žut. Prirodno žut.
Ovaj klub je naučio živjeti s tim da su porazi češći nego pobjede, ali da su sastavni dio uživanja u nogometu
Žuta boja u većem dijelu španjolske kulture zapravo predstavlja nesreću. Boja sumpora je za njih i boja vraga, i zato se bebama i djeci nikada ne kupuje žuto, jer ljudi su praznovjerni, a onaj koji nosi žuto biti će proklet, i nesreća će ga pratiti cijeli život. Ali 3.000 godina Cádiz je naučilo da se s prirodom, makar nosila i nesreću, ne treba boriti i da je treba prihvatiti i i poštovati, pogotovo kada je tako surovo lijepa. I nesretnu žutu su Cadisti prihvatili kao dio sebe, kao dio vlastite prirode i mentaliteta, kao osnovu svog identiteta. A ništa bolje ne predstavlja identitet jednog društva od nogometa.
U Cádizu se on počeo igrati početkom 1900-ih, iako nitko ne zna točno kada. Andaluzija je kolijevka igre u Španjolskoj, a u Cádizu — kao jednom od lučkih središta u kojem su britanski mornari bili svakodnevnica — nogomet je brzo postao popularan. Na početku je grad imao i po pet klubova, a u rujnu 1910. osnovan je Cádiz CF. Kroz povijest su se gradski klubovi spajali i razdvajali, pa se i samo ime mijenjalo, a jedina konstantna bila je nesretna žuta, s kojom su kroz godine učili živjeti.
Od formiranja liga 1929. Cádiz je lutao po bespućima niželigaških natjecanja, veći dio svoje povijesti provodeći između treće i druge lige. Sve do kraja 1970-ih klub sa Estadio Ramon de Carranza Španjolcima je bio poznat tek po činjenici da je svake godine bio domaćin pripremnog turnira na kojem su sudjelovale najbolje ekipe u zemlji; simpatični, ali s natjecateljske strane beznačajni. I vjerojatno bi i među vlastitim navijačima ostali kao jedan od gomile takvih klubova u Španjolskoj — gdje se i vlastita navijačka baza dijeli na one koji su Madrid i one koji su za Barcelonu — da krajem 1970-ih nisu osjetili dašak prvoligaškog života. Prve sezone (1977./78.) su odmah ispali, ali im se osladilo i od 1980. do 1993. su 10 puta igrali Primeru.
Ali bilo je to daleko od života na vrhu i zapravo je samo pojačalo gubitnički mentalitet i identitet vječito prokletih. U tih 10 sezona samo su jednom bili iznad 15. mjesta te jednom igrali polufinale kupa. No, upravo je status kakav su imali od Cádiza stvarao poseban klub. S obzirom na svoj geografski položaj i važnost, to je rano postao jedan od španjolskih gradova sa najvećim utjecajem imigranata na društveni život, ali i jedan od rijetkih koji se gotovo potpuno otvorio prema došljacima. Prenijelo se to i na sve punije tribine, a vrhunac je bio 1980-ih, kada su u El Salvadoru pronašli svoju najveću zvijezdu.
Jorge Alberto Gonzalez Barillas još je u domovini zaradio nadimak El Mágo, koji su u Cádizu prepravili u El Mágico.
Čovjek kojeg je Diego Maradona uvrstio među desetoricu najboljih igrača koje je ikad vidio transformirao je Cádiz, ali na način da je svoj životni stil prilagodio gradu i svom nogometu. Poznat po dugim noćnim izlascima i propuštenim treninzima, mađioničar s loptom brzo je postao legenda grada koji je poznat po svom karnevalu i bogatom noćnom životu. Gonzalez je samo za kratko igrao za Valladolid; od 1982. do 1991. bio je u svom Cádizu, odbijajući bogate ponude PSG-a, Atalante, Fiorentine i Sampdorije.
Nakon njegova odlaska i ispadanja u Segundu uslijedio je Cadizov sunovrat. Osim kratkog bljeska 2005., kada su opet jednu sezonu igrali Primeru, Žuti su vrijeme provodili u trećoj ligi (ukupno 16 sezona), te u sredini drugog ranga natjecanja. Takvo dugo izbivanje iz elite, stalna prijetnja bankrotom i gašenjem kluba te izostanak makar prosječnih rezultata imali su neočekivanu posljedicu: jačanje cadisma.
Posebnost grada i kluba spojeni su u jedno i pretvoreni u pokret koji je dobio i poseban naziv. Cadisti su s ponosom prihvatili vlastito prokletstvo i pretvorili ga u glavno obilježje vlastitog identiteta. Još od 1970-ih klupska himna je ponosno pjevala o žutoj nesreći koju vole i na koju su ponosni; kakva je da je, njihova je.
Ondje su zapravo ljudi počeli više cijeniti čitav doživljaj nogometa i pretpostavili ga rezultatu — navijači su se okupljali satima ranije i uz tapas, vino i gitare dočekivali utakmice u obližnim kafićima oko gradske plaže (Playa de la Victoria) koja je doslovno dvije ulice od stadiona. Na obnovljenu modernu Carranzu svi su dobrodošli, uključujući i gostujuće navijače, koji bez ikakvih problema uživaju u Cádizu prije samih utakmica. Klub je još kroz treću i drugu ligu tako izgradio čvrstu i odanu navijačku bazu te danas ima oko 17.000 sociosa.
A onda su, potpuno neočekivano, došli i rezultati.
Još od kratkog izleta u Primeru u klubu su se prije svega izgradnji infrastrukture — Potpuno je obnovljen stadion i izgrađen trening kamp — te organizaciji kluba. Financijski su se stabilizirali, prije svega dobro iskoristivši novi dogovor o raspodjeli novca od TV prava, ali i privukavši sponzore dobro izgrađenim brandom. Organizirali su kampove u zemljama poput Mágico El Salvadora ili Indije, gdje pokušavaju pronaći neotkrivene talente i dati im priliku da igraju u Europi. Što je najvažnije, novac nisu trošili na skupa pojačanja, nego na stvaranje kompaktne momčadi.
Alvaro Cervera preuzeo ih je još u travnju 2016., dok je momčad bila u trećoj ligi. Njegov moto La Lucha no se negocia (doslovno “borba se ne pregovara”, odnosno nema alternative) postao je i klupski. Svjestan mogućnosti kluba, Cervera je i nakon plasmana u Primeru zadržao drugoligašku momčad koja se gradila godinama, ojačao je Álvarom Negredom i Álvarom Giménezom te nekolicinom financijski pristupačnih igrača, te je pretvorio u kompetitivnu. Ne igraju Žuti ni lijep ni atraktivan nogomet i jasno je da im je cilj preživjeti, ali na tom estetski ružnom putu dosad su već svladali Barcelonu i Real Madrid, pa ostanak u ligi danas djeluje kao realan cilj.
Ali on ustvari nije ni toliko važan. Jer ovaj klub je naučio živjeti s tim da su porazi češći nego pobjede, ali da su sastavni dio uživanja u nogometu. Nema veze što ne pobjeđujete — dok god igrate s mudima za nas ste prvaci, kaže klupska himna, govoreći sve o ljubavi koju Cádiz ima za svoj klub i ono što on predstavlja. I bebama se sada prvog dana života oblači žuti dres, jer tako je prirodno, bez obzira što je prokleto. Cadiz je čaroban i žut, možda malo i nesretan, ali Cadiz zna uživati i živjeti. I život i nogomet.
Quien está contra el Cádiz, está contra la humanidad.
