Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Car Rija

Jorge Jesus je s crveno-crnom nacijom uzeo Copu i brazilski naslov

Olê, Olê, Olê, Olê … Mister, Mister.

Crveno-crno more ljudi okružilo je ogromni kamion s improviziranom pozornicom, čija je veličina opet djelovala nestvarno premalenom za takvu veliku masu. Na njenoj improviziranoj metalnoj ogradi stajali su vidno umorni i pripiti mladići, izmjenjivali se pjevajući i skandirajući, polijevajuće se šampanjcem, ali ni bijele majice ni kolajne oko vrata nisu ih pretjerano izdvajale iz takve ogromne i jednako lude, jednako vesele i jednako pijane gomile. Sve je djelovalo spojeno u jedno, svi slavljenici bili su jednaki, i oni na kamionu, i one stotine tisuća koji su ga okružili.

Svi osim njega.

Možda ni sam nije želio ostaviti takav dojam — dobro, poznavajući barem površno njegov karakter, vrlo vjerojatno jest — to se remek-djelo svakako slikalo samo. Na vrhu pokretne pozornice Jorge Jesus izgledao je poput rimskih imperatora. Možda zbog oštrih crta lica koje su kao uklesane u kamenu, možda zbog sijede kose koja je na takvom licu tvorila prirodnu imitaciju lovorova vijenca, možda zbog tog drčnog stava koji je oduvijek imao. Visoko na ramenima svojih podanika, crveno-crna zastava padala mu je s ramena kao toga virilis, osmijeh je nakon divljeg veselja na terenu sada bio tek skroman, skoro pa ozbiljan. Kroz zrak se prolamala pjesma o njemu, o Misteru.

Okrunjeni car Rio de Janeira.

“Ja sam najbolji trener na svijetu. Vjerujem da ne postoji nitko tko zna više o nogometu od mene”

Još prije manje od pola godine ništa se od toga nije dalo ni naslutiti. Jesus je u najvećem brazilskom gradu dočekan sa skepsom, kao jedan od europskih trenera koji je u Južnu Ameriku stigao tek zato što su mu važnija europska vrata zatvorena. To što ga je put vodio preko Saudijske Arabije nikako nije pomoglo, pa su ga u Brazilu unaprijed osudili na propast. To što je odlučio preuzeti upravo Flamengo bila je samo dodatna potvrda za kritičare. Luzer privlači luzera.

Iako se kao službeni datum osnivanja kluba slavi 17. studeni 1895. — lokalna vlast u Riju taj je dan inače proglasila Danom Flamenga — nogometna sekcija ovog kluba svoju je povijest počela pisati tek u prosincu 1911.

Za razliku od velike većine susjeda, Brazilci na kraju 19. stoljeća nisu bili pretjerano zainteresirani za nogomet. Jedan od razloga tomu bila je činjenica da su veliku većinu klubova, kao i drugdje širom Latinske Amerike, pokrenuli, organizirali i vodili stranci, mahom Britanci. Naravno, mnogo je veći problem bila činjenica da su takvi klubovi bili pozivnog karaktera i uopće nisu bili dostupni siromašnima, a pogotovo ne crncima. Međutim, krajem 1911. skupina nogometaša odvojila se od Fluminensea i započela igrati nogomet na plažama i improviziranim igralištima, s obzirom na to da svoga nisu imali.

U prosincu 1911. ti su se nogometaši pridružili veslačkom klubu Flamengo — veslanje je u to vrijeme bilo jedan od najpopularnijih sportova u Brazilu — i od tada kreće ekspanzija onoga što danas poznajemo pod tim imenom. Popularnost nogometa u Brazilu rasla je brzo, a dobar dio stanovništva, pogotovo onog najsiromašnijeg dijela, brzo se poistovjetio upravo s Flamengom. Marcel Pereira, autor knjige A Nação kao razlog za to uzima teoriju po kojoj je Flamengo bio protuteža Fluminenseovu elitizmu i kolonijalizmu s kojim se povezivao Vasco da Gama. Prema njemu, Flamengo je bio simbol pozitivnog, buntovnog Rija i veliki dio Brazila kroz njega je želio biti dio brazilskog sna o progresu.

Povijest nogometa, pogotovo južnoameričkog, zakrčena je sličnim mitovima i legendama. Činjenica jest da je popularnost Flamenga, dotad jednako elitističkog kluba kao što su bili i njegovi rivali, u Riju i u većem dijelu Brazila, porasla nakon profesionalizacije nogometa 1930-ih, kada je, između ostalih, klub u svoje redove doveo i trojicu tada najboljih i najpopularnijih crnih nogometaša — Leonidasa, Domingosa da Guiaju i Fausta. U godinama koje su dolazile Flamengo je postao (i ostao) O mais querido do Brasil — najvoljeniji u Brazilu, a vrhunac doživio krajem 1970-ih i početkom 1980-ih.

Bile su to godine Flamengove zlatne generacije koja je, pogotovo nakon Zicova povratka iz Udinesea, dominirala prvo brazilskim nogometom, a onda 1981. osvojila svoju prvu i do prošlog vikenda i jedinu Copu Libertadores. Iste godine u Tokiju je Flamengo igrao protiv Liverpoola, tada apsolutnog favorita za osvajanje interkontinentalne titule. Kenny Dalglish, Graeme Souness i engleski Igrač godine Terry McDermott predvodili su najbolju europsku momčad u Japanu, ali su pred 60.000 gledatelja pregaženi. Do poluvremena je već bilo 3-0 za Brazilce, koji su, posvjedočit će godinama kasnije Englezi, jednostavno igrali brži, dinamičniji i bolji nogomet od Europljana.

U godinama koje su uslijedile stigao je i pad velikog Flamenga — klupski nogomet u Brazilu u globalnim se okvirima pretvorio tek u proizvodnju talenta za europske klubove, a Flamengo je, kao i većina drugih, rano ostajao bez svojih najboljih igrača. Između 1983. i 2009. tako je najpopularniji brazilski klub osvojio tek jednu titulu, a i na tu drugu nije bio u stanju nadograditi kontinuitet. Na Maracanu je znalo pohitati i gotovo 200.000 ljudi — čak 13 puta posjet je premašio 150.000 — a klub danas navodno ima između 35 i 43 milijuna navijača i crveno-crna nacija Flamengo smatra najvećim klubom na svijetu. Međutim, upravo je to razlog ogromnog pritiska koji tamo imaju i igrači i treneri, pogotovo nakon više od 30 godina prosječnosti i čestih velikih padova.

Jesus je tako u Riju dočekan na nož. Nakon što je Flamengo ispao iz kupa u dvije utakmice protiv Atletico Paranaensea, navijači su se i doslovno odlučili obračunati s njim i s igračima. Manja skupina njih dočekala ih je na lokalnom aerodromu i poručila — nema strpljenja, hoćemo trofeje.

Ono čega nisu bili svjesni je to da je i Jesus u Rio došao s istim razlogom.

Europski treneri u Južnoj Americi nisu bili pretjerano uspješni; do ovog vikenda jedini koji je osvojio Copu Libertadores bio je Mirko Jozić s čileanskim klubom Colo Colo. Priču o Béli Guttmannu i Benficinom europskom prokletstvu znaju svi — pogotovo od gubitka triplete — ali portugalski problem Jorgea Jesusa bio je mnogo veći od toga.

On je sunarodnjacima, pogotovo onima iz Benfice, zamjerio to što nije dobio priznanje kakvo je mislio da je zaslužio. Otuda onaj otkaz nakon što mu je ponuđeno smanjenje ugovora — čovjeku koji je prekinuo Portovu dominaciju i Benficu vratio u vrh — te prelazak u redove najvećeg rivala Sportinga, iz inata. Sukob s navijačima u klubu u kojem je ponikao i za kojeg je oduvijek navijao doslovno ga je otjerao iz Portugala, pa je Brazil i Jorge Jesus vidio kao priliku da dobije priznanje.

“Ja sam najbolji trener na svijetu. Vjerujem da ne postoji nitko tko zna više o nogometu od mene”, rekao je jednom prilikom, pa je za njega odlazak u “najveći klub na svijetu” bilo sasvim prirodan potez.

Ondje je stvari promijenio iz temelja. Na prvom treningu igrače je iznenadio dronom kojim je snimao taktičku postavku, sudjelovanjem u samom treningu te promjenom navika. Suptilno je poručio je da su brazilski treneri taktički nepismeni i nedorasli, a onda i kako je u Brazil stigao kako bi promijenio to stanje i ostavio ovoj zemlji drugačije nogometno nasljedstvo.

Bez lažne skromnosti, bez kočnice, bez dlake na jeziku, Jorge Jesus je onda i sastavio ekipu koja je zaigrala, kako su ga u Brazilu nazvali,  “europski” nogomet, s visoko postavljenom zadnjom linijom, ofenzivnim bekovima i visokim presingom. Donijelo mu je to na kraju krunu; pravu, ne onu od vlastite sijede kose. Preokret u posljednjoj minuti, čisto da priči da zrno južnoameričkog ludila, titula kontinentalnog prvaka, a onda, samo nekoliko sati kasnije zahvaljujući drugim rezultatima, i naslov brazilskog prvaka.

Danas više nitko ne sumnja, jer Mister je napravio ono što je obećao navijačima, osvojio trofeje, ali i što je obećao sebi — ostavio je nešto brazilskom nogometu u amanet.