Lopta je za trenutak stala. Srce joj je opet slomljeno.
Kad je prvi put udarite, govorio je to i pisao Luca, ona je prema svima potpuno ista. Kotrlja se, i zaigra, i uživa u pažnji. Ali i započinje još jedan novi život. Ljubav je uvijek uzajamna, i lopta voli svakoga i svatko voli nju, ali i ona bira; bira one najdraže i najbolje s kojima stvara drugačiji odnos, s kojima stvara drugačiji svijet. Poseban svijet, onaj u kojemu stvara nadnaravnu energiju i obične ljude pretvara u legende, u mitska stvorenja, u povijest.
U vremenu Gianluce Viallija nogomet je bio drugačiji. Priča se nije mogla napisati preko noći, nije imala vizualni podražaj, nije imala lajkove i hajp, stvarala se dugo i polako, s koljena na koljeno, sekvencu po sekvencu. Netko je prvi prepričao priču o dječaku iz Cremone, jednom od onih iz bogatih obitelji čija djeca su predodređena da budu liječnici ili odvjetnici ili arhitekti, nikako nogometaši, ne iz njihovog dvorca sa 60 soba i poslugom. Ali dječak je bio drugačiji, više od svega volio je loptu, i batalio je školu i ništa ga drugo nije zanimalo, samo da stvara čaroliju sa svojom najvećom ljubavi. I priča se širila, od uha do uha, i svakog novog vikenda bila je sve bolja i zanimljivija.
Jer taj je dječak, tada s frizurom koja je podsjećala na razvaljenu metlu, u svojoj rodnoj Cremoni, na starom stadionu Giovanni Zini, s lijevog krila zabijao i slutio na veliku karijeru, a bilo mu je tek 16. Iz Serie C svoju je momčad pogurao u razred više, a ondje je pažnja postajala sve veća, priče sve bogatije, pa je uskoro ravnicu Lombardije zamijenio obalama Ligurije. Sampdoria nikad nije bila veliki klub, čak i u svom gradu je smatrana umjetnom tvorevinom, ali s Paolom Mantovanijem kao predsjednikom stvari su se počele drastično mijenjati. Te je 1984./85. u momčadi već bio Trevor Francis, iz Liverpoola je stigao Graeme Souness i najednom je Sampdoria postala konkurentna najboljima.
Nogomet je na kraju postao samo još jedan alat kojim je Vialli želio pokazati da je na kraju priče najvažnija ljubav prema ljudima oko sebe
Za Lucu je važnije bilo jedno drugo ime; ondje je sreo Roberta Mancinija. Bolje rečeno, ponovo sreo, s obzirom na to da su zajedno igrali u mlađim selekcijama Italije i prema predanju je upravo Mancini bio najzaslužniji da su nastali I Gemelli del gol, blizanci gola. Kad je 1986. u Genovu stigao i Vujadin Boškov, stvari su se počele poklapati. Sampdorija je osvojila drugi kup u tri godine i najavila zlatnu eru u kojoj će na kraju brojati tri kupa, jedan superkup, jedan Kup pobjednika kupova i još jedno finale, pa finale Kupa prvaka i, naravno, jedini scudetto, onaj iz 1991.
Gianluca je redovito zabijao — 85 golova u Serie A, 36 u kupu, 34 u Europi — i Milan i Juve i Napoli i Real Madrid bili su na vezi, ali bilo je to drugačije vrijeme. Vialli bi otišao razgovarati s Boškovom, čija bi supruga kasno u noći na stol iznijela balkanske i talijanske specijalitete, a Luca bi nazvao Silvija Berlusconija i objasnio: “Ovo je moja obitelj. A i ne možeš svako jutro otvoriti prozor i vidjeti more iz Milana”.
Ali lopta je čudno stvorenje, često umiljata i brižna, ali i surova i nepravedna.
Vialli je za reprezentaciju debitirao još 1985., ali kad je na domaćem Mundijalu trebao biti udarna igla zajedno s Mancinijem, stvari su se promijenile. Mancini nije dobio ni minute, a s klupe je ulazio Salvatore Schillaci i spašavao domaćine. Vialli je nakon prve dvije utakmice sve do polufinala preselio na klupu, koja je obilježila njegovu mučnu priču s reprezentacijom — pogotovo nakon dolaska Arriga Sacchija — za koju više nije ni zaigrao nakon Europskog prvenstva 1992. i zbog koje je dvije godine kasnije u finalu tvrdio da je navijao za Brazil.
Ipak, nedugo nakon tog prvenstva u Švedskoj, Vialli je konačno preselio u Torino i obukao Juventusov dres. Danas to zvuči neobično, ali zapravo je tek s njegovim dolaskom ponovo započela era osvajanja trofeja u ovom klubu — Juve je u tom trenutku sedam godina čekao na titulu. Prošlo je još dvije dok ju je konačno i osvojio, ali Vialijev je učinak bio daleko od onog iz Dorije. Juve je osvojio sve — ligu, kup, superkup, kup UEFA i Ligu prvaka — ali Vialli je morao dalje; u Torinu se jednostavno nije osjećao kod kuće.
Bosmanovo pravilo otvorilo je vrata besplatnog prelaska u Englesku, a ondje je izabrao zapadni London. Ni Chelsea u to vrijeme, vrijeme Kena Batesa i prije Romana Abramoviča, nije bio ono što je u današnjem nogometu. Vialli je, na terenu i izvan njega, bio svojevrsni pokretač europeizacije engleske Premier lige. No, ono što bi se dalo nazvati boemskim životom nije se pretjerano sviđalo ni Ruudu Gullitu, pa je Luca počesto dolazio u sukob s nizozemskim trenerom i utakmice često gledao s klupe.
Ipak, ni sam nije očekivao da će stvari toliko promijeniti jednom kad Gullit ispadne iz priče. Bile su mu tek 33 kad je Chelsea odlučio dati mu priliku na klupi, ali kao treneru-igraču. Vialli je bio prvi talijanski trener u Engleskoj, ali odmah i najmlađi koji je osvojio europski trofej: Kup pobjednika kupova. U ormar je pospremio i FA Cup, ekipu doveo do četvrtfinala Lige prvaka, ali kako je došao do posla, tako ga je i izgubio — nakon svađe s nekoliko igrača već je nakon pet kola dobio otkaz. Godinu dana je vodio i Watford, pa tek onda u Covercianu zaradio svoju pro licencu, ali nestao je njegov interes za trenerskim poslom.
Vialli je oduvijek bio drugačiji. Iako je rano odustao od škole radi nogometa, ipak se vratio u rodnu Cremonu i završio školovanje još za igračke karijere. Njegova ljubav prema umjetnosti i kulturi bila je gotovo jednaka kao i ljubav prema nogometu. Napisao je i tri knjige o nogometu, a onda se prometnuo u jednog od pionira suvremene nogometne analitike u talijanskim medijima.
Sve se promijenilo 2017., kad mu je dijagnosticiran rak gušterače.
Na početku ga je skrivao; kako je sam objasnio, bilo ga je stid. Bilo ga je stid jer su svi navikli da je snažan, da ne pokazuje emocije, ali bilo ga je stid i jer je bio nemoćan i svjestan da će zbog njega drugi ljudi biti tužni. Oblačio bi džempere ispod košulje kako ljudi ne bi primjećivali koliko je smršao; prošao je kroz dvije ture od po devet mjeseci kemoterapije. A onda shvatio da je život prekratak da bismo sakrivali ono što osjećamo i kroz što prolazimo. U prosincu 2019. dobio je dobre vijesti; rak se povukao, a on pridružio talijanskoj reprezentaciji kao team manager. Titula europskog prvaka na Wembleyju bila je nagrada za čitavu karijeru; za njega možda i svemirska pravda, poklon lopte zbog nesretnog poraza od Barcelone na istom tom mjestu u finalu Lige prvaka sa Sampdorijom.
No, nogomet je na kraju postao samo još jedan alat kojim je Vialli želio pokazati da je na kraju priče najvažnija ljubav prema ljudima oko sebe. Posljednjih pet godina posvetio je priči o životu i njegovoj prolaznosti; želio je da svi shvate koliko je važna svaka minuta. I da je imao posljednju želju, ona bi vjerojatno za svakoga od nas bila ista; želio bi da zagrlite svoje najdraže, da im kažete da ih volite. I da se ne bojite reći što osjećate. Jer život je prolazan.
Lopta se, očito, prvog dana zaljubila u Gianlucu Viallija koliko se i on zaljubio u nju, i zajedno su stvorili svijet u kojem smo uživali. Svijet kojeg je Vialli za sve nas želio da je ljepši. I zato joj je danas srce slomljeno; zato nam je danas svima srce slomljeno. Ciao, Luca.
