Nije bilo tako davno kada je reprezentativac Čolak bio najbolji strijelac i možda ponajbolji igrač HNL-a, kojeg su selili od Stuttgarta preko Kijeva do sigurnog mjesta u ovom važnijem, zagrebačkom Dinamu, i za kojeg je Portugalac Abel Ferreira izričito tražio da mu ga dovedu kao prvog napadača potencijalnog sudionika Lige prvaka i jednog od kandidata za prvaka Grčke. Solunski PAOK ga je pratio četiri mjeseca, iskeširao (navodno) tri milijuna eura, najavio kao veliko pojačanje i s njim planirao velike stvari.

A onda je Antonio Mirko Čolak (27) nestao.

Čolak se vratio, i to kao heroj; svom klubu je osigurao novac i velike utakmice, sebi ogromnu popularnost, i u ovom trenutku je vjerojatno ponajbolji igrač švedske lige

Dobro, opet konstatacija nije na mjestu, nije Mirko baš tek tako nestao, ne preko noći. Naprosto se izgubio s hrvatskog medijskog radara jer nije to ništa neobično, da se ne lažemo, tu grčku ligu malo tko kod nas ozbiljno i prati, osim ako tamo ne trpate golove lopatom, a hrvatskom napadaču stvari su krenule suprotnim smjerom. Krajem rujna 2020., prije manje od godinu dana, je u debiju dobio 90 minuta, onda zaigrao i u ispadanju iz Lige prvaka od Krasnodara, pa počeo i naredne dvije utakmice u prvenstvu. Igrao je i u Europa ligi, činilo se da će Ferreira strpljivo čekati da proradi, ali nažalost u klubu nisu čekali njega.

Otkaz Portugalcu, koji sada vodi Palmeiras, značio je i hlađenje za Čolaka. Startao je u utakmicama Europa lige, ali u domaćem prvenstvu je minute dobivao na kapaljku, sve dok nisu potpuno iskapale. U prosincu je igrao 11 protiv Arisa, sedam protiv Panathinaikosa, u novoj godini još tri protiv Larise, i tek onda nestao. Ali ovaj put stvarno nestao. Do početka ožujka niti jednom se nije niti našao u PAOK-ovu sastavu, pa je broj službenih nastupa stao na 15, a broj golova do jučer najboljeg hrvatskog golgetera na tek jednom. Bilo je jasno da Čolaku treba novi početak. Još jedan novi početak.

Otprilike u vrijeme kad se ta priča vrtjela po Čolakovoj glavi, o njemu su počeli razmišljati u Malmöu. Doduše, nije to bilo ožujku ove godine, nego još 2018. kada je tada službeno Hoffenheimov napadač nakon nekoliko neuspješnih, golovima i minutama poprilično siromašnih posudbi po Njemačkoj prvi put odlučio da mu treba novi početak, i to u Hrvatskoj. Posuđen je Rijeci, u kojoj mu je Matjaž Kek od početka gotovo slijepo vjerovao i dao mu priliku da svoju karijeru okrene u pravom smjeru.

Već prvi golovi i asistencije, a zabio je na debiju protiv Istre, onda sudjelovao u golovima u idućih šest od sedam utakmica, probudili su interes Vitomira Stavljanina. Rodom iz Kraljeva, Stavljanin je kroz igračku karijeru igrao za Napredak, dva Borca — banjalučki i čačanski — te nekoliko švedskih klubova, da bi od 2008. dobio ulogu glavnog skauta u Malmö FF-u, s kojim je onda osvojio titule prvaka 2010., 2013., 2014., 2016., 2017. i 2020. prije nego što je prije desetak dana preuzeo ulogu sportskog direktora drugoligaša Östersa. Srbin je, što je i logično, detaljno pratio igrače s naših prostora, a Čolak mu je zapeo za oko, ali u to vrijeme, tamo još 2018., Malmö prvo nije trebao napadača, a onda kada je Čolak počeo redovno zabijati, naprosto nije mogao platiti takvog napadača. Ili, kako tamo iskreno kažu, Antonio je bio i jest bolji igrač nego što si ga oni mogu priuštiti.

Klub s krajnjeg juga Švedske u posljednjih je desetak godina preuzeo primat kada je tamošnji nogomet u pitanju. Nebeskoplavi koji ukupno imaju 21 titulu prvaka i 14 kupova u vitrini prvo su stvorili ekipu koja je dohvatila vrh domaćeg prvenstva, da bi potom novcem zarađenim u europskim natjecanjima — igrali su dvaput grupnu fazu Lige prvak i Europa lige triput — to pretvorili u apsolutnu dominaciju kada je u pitanju ekonomski status, organizacija kluba i na kraju sami rezultati.

Međutim, ni tako posloženom klubu sa stabilnim financijama nije lako funkcionirati u okvirima kakve pruža švedska liga i njen status u Europi. Teško je Malmöu, u kojemu su ionako poprilično štedljivi, uopće privući željene igrače izvan postojećeg kruga, čak i da ih žele i mogu platiti. Zato je za njihov uspjeh u ovakvim situacijama ključan momentum: prepoznati igračevu kvalitetu, njegovu sposobnost da se uklopi u momčad te iskoristiti činjenicu da ga se aktualni klub želi riješiti, i to posudbom.

Tako je Čolakov dolazak u Malmö bio praktično iznenađenje. Švedi su ga dobili na posudbu do kraja godine, odnosno njihove sezone, te su ga predstavili kao jedno od najzvučnijih pojačanja ikad, ne računamo li povratnike u Allsvenskan; reprezentativca svjetskog doprvaka svijeta i do jučer najboljeg strijelca bolje lige nego što je njihova (što je činjenica), a on sam samouvjereno najavio da će biti važnije pojačanje od u to vrijeme razvikanog Mareka Hamšíka, koji je došao u IFK Göteborg nakratko održati formu pred početak Europskog prvenstva.

Ustvari, Malmöu je, kao onomad Rijeci, trebao dobar a jeftin napadač, a Čolaku prilika za novi početak. I stvari su kliknule.

Trebalo je malo vremena, nakon prvih pet utakmica u prvenstvu zabio je tek jedan gol, nakon osam ih je na kontu imao tri, ali onda je odčepilo. Zabio je četiri u zadnje četiri ligaške utakmice, u kvalifikacijama za Ligu prvaka dodao je još pet, uključujući i ona dva na Ibroxu u utorak, dva koja su s igračem manje donijela preokret Malmöu kod Rangersa i poslala ga u zadnje pretkolo, odnosno osigurala grupnu fazu natjecanja u Europi.

Sasvim je realno da je Čolak kvalitetom i potencijalom za koplje ispred konkurencije, i u svojoj momčadi i u prvenstvu. Ovaj “pola Nijemac pola Hrvat”, kako za sebe voli reći, u jednom je podcastu objasnio kako ima njemački karakter i mentalitet, a hrvatski temperament, savršen je igrač za nogomet kakav se igra u Švedskoj i kakav igra švedski prvak. Dovoljno je visok i snažan da se nosi s čvrstim i agresivnim defenzivcima, ali i izuzetno pokretan i sposoban koristiti prostor ili otvoreni teren. Kao i za riječkog mandata, i ovdje igra jednostavan nogomet bez kompliciranja, ubrzava protok unutar gotovo savršenog sustava, a zbog dobrog kretanja i osjećaja za prostor i dalje ima ulogu klasičnog realizatora, pa je u 18 službenih odigranih utakmica za klub zabio 12 golova.

U Jonu Dahlu Tomassonu ima mladog trenera koji mu potpuno vjeruje i koji ga zna koristiti; točnije, forsira sustav koji mu potpuno odgovara. Malmö je kvalitetom daleko najbolja švedska ekipa, što u praksi znači i to da on kao taj realizator ima i sjajnu podršku, ali i opskrbu; dovoljno je prilika koje samo treba završiti. Sve to je, naravno, vratilo Čolaka u ulogu koju je igrao u riječkom filmu, u kojemu je bio jedan od omiljenih likova, i u kojoj je i sam potpuno uživao, baš kao što uživa i danas.

I sasvim je logično da stvari jesu kliknule. Čolak se vratio, i to kao heroj; svom klubu je osigurao novac i velike utakmice, sebi ogromnu popularnost, i u ovom trenutku je vjerojatno ponajbolji igrač švedske lige.

Navijači, novinari, analitičari, pa i on sam tvrdi da su savršen spoj i da je vrijeme da Malmö iskešira četiri milijuna eura te realizira jedan od najvećih transfera u svojoj povijesti. Čolak je dobio šansu za novi početak i iskoristio je i zapravo jedino pravo pitanje koje ostaje je koliko će on sam biti zadovoljan okruženjem i uvjetima koje nudi takvo prvenstvo kakvo je švedsko; odnosno, koliko će mu biti privlačna malena, ali ipak stepenica više za koju realno ima kvalitetu. I koliko će, nakon svega što je prošao u Njemačkoj, u usponu u Hrvatskoj, pa novom posrtanju u Grčkoj, na kraju u hladnoj Švedskoj, naučiti od Julija Cezara i one njegove mudrosti o prvome u selu i drugome u Rimu, ili kako su kod nas pretjerali, zadnjemu u gradu.

Jer na vrhu, kakav god bio, uvijek je najljepše.