Zato je, možda i nesvjesno, ali potpuno smireno i odmjereno, samo usput spomenuo kako u njih, koji su baš tada izborili plasman na Eurobasket, eto, i nije vjerovalo baš puno ljudi. Bez trunke zlobe, bez sarkazma, s osmijehom koji nije bio ironičan nego iskren, kao da je želio reći da to nema veze, da je to u redu, izbornik je zapravo samo riječima prepričao realnost.

Jer zaista su bili rijetki oni koji su od početka vjerovali da se ova pomlađena momčad pod vodstvom u našim krajevima nedokazanog, a u europskim okvirima gotovo nepoznatog izbornika Vedrana Bosnića može plasirati na veliko natjecanje.

Bosnić je napravio selekciju, izvukao najbolje od onoga što ima na raspolaganju i ponovno stvorio kult košarkaške reprezentacije

I nije im se moglo zamijeriti. Samo dvije godine ranije činilo se da je bosansko-hercegovačka košarka, reprezentativna koliko i već godinama ranije klupska, na samom dnu. Nakon solidnog ali neuspješnog nastupa na Europskom prvenstvu 2015. BiH je propustila idući Eurobasket, a bilo je sasvim jasno da nema nikakve šanse da se plasira na Svjetsko prvenstvo. Bila je to logična posljedica događanja u tamošnjoj košarci, u kojoj se godinama doslovno nije znalo tko pije a tko plaća, pa kada je došlo vrijeme za smjenu generacija na parketu nije bilo konkretnog plana kako je provesti.

U listopadu 2018. spletom okolnosti funkciju predsjednika Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine preuzeo je Mirza Teletović, koji je tek nešto ranije još uvijek bio aktualni reprezentativac i kapetan momčadi. S obzirom na način na koji je silom prilika struktuiran sam Savez — kao i druge nacionalne sportske organizacije u BiH — Teletović je vjerojatno bio svjestan koliko ga težak posao čeka i koliko je teško napraviti radiknalne promjene, ali je znao da barem s reprezentacijom može krenuti ispočetka.

U Sloveniji je BiH vodio Aleksandar Petrović, onda je na klupi sjedio Duško Ivanović, kratko se zadržao Damir Mulaomerović, da bi potom izbornik bio Duško Vujošević. Čak i kada se ovaj razbolio, i to u situaciji kada je Savez bio na koljenima i doslovno bez prebijene pare, za privremenog izbornika uspio su dovesti Jasmina Repešu da volonterski odradi dvije utakmice. Nije ih uspio dobiti, ali atmosfera je bila dobra, pa se očekivalo da će ga Teletović pokušati zadržati, ali dogovor nije postignut. Mlada, neiskusna, a ruku na srce i momčad s limitiranim kvalitetom, čije su dvije najveće zvijezde u NBA-u i na koje se rijetko kada može računati, trebala je čovjeka koji će je izgraditi iz temelja.

Teletović ga je potražio na sjeveru.

Tada Bosnićevo ime nikako nije bilo nepoznato u BiH. U ciklusu prije toga on je vodio Švedsku do gostujuće pobjede u svojoj domovini, ali na vagi sa onima koje je trebao naslijediti djelovalo je prelagano i bez ikakve šanse. Prethodnici s onakvim renomeom i gigantskim karijerama automatski su bili i dodatni uteg na leđima novog izbornika, koji je predstavljen kao uspješan u košarkaškom patuljku Švedskoj, iz koje je preselio u jednako košarkaški malenu Švicarsku. Za nezadovoljnu javnost — neće to danas nitko javno priznati, naravno — koja je bez rezultata svakako polako gubila interes, bio je to svojevrsni znak da je reprezentacija nakon godina plesanja po rubu konačno krahirala.

No, oni koji bolje poznaju Bosnića znali su da je zapravo suprotno od toga.

Njegova je košarkaška priča počela dosta kasno, kada je već dospio u tinejdžerske godine. Do tada je na obližnoj Grbavici oblačio plavi dres i u generaciji koju je trenirao Nenad Starovlah imitirao Mehmeda Baždarevića. Najtužniji dio njegove nogometne karijere vezan je za najtužniji trenutak Željine — pred revanš polufinala Kupa UEFA Videotonovim je nogometašima kao dječja maskota-pratitelj igrača uručio cvijeće. No, obitelj se s Grbavice preselila na Otoku, a Vedranu je sve više lijeno bilo čekati trolejbus, pa je ostajao pod koševima.

Pokušavao je imitirati svog idola Dražena Petrovića, a rat ga natjerao iz Sarajeva preko Italije, simbolično, do Šibenke. Onda je preselio u Tuzlu, gdje je brzo postao jedan od najvažnijih igrača jako dobre Sloboda Dite. U to vrijeme ćelavac sa znojnicom na laktu vizualno je podsjećao na domaću verziju Jasona Kidda — playmaker koji je obožavao loptu, igrao izuzetno agresivnu obranu i bio igrač rubu incidenta. Nakon Tuzle šarao je Europom — od Kosova, preko Mađarske i Portugala do Vogošće i Bosne — igrao opet kratko za Šibenik, a s Rytasom i Euroligu prije nego što je preko proba stigao do Švedske. Ondje je zbog ozljeda već s 32 završio igračku karijeru i ostao u Södertälje Kingsima kao pomoćni trener i šef omladinske škole.

Za 10 godina među Šveđanima postao je možda i najbolji njihov trener u povijesti. Četiri puta uzastopce je bio nacionalni prvak, još jednom igrao finale, vodio i reprezentaciju, ali i, što je mnogo važnije, razvio čitav sustav koji će iz njegova kluba izbaciti nekoliko sjajnih igrača koji danas igraju u europskim ligama. Bosnić je u svom mandatu kao trener najbolje momčadi u zemlji i reprezentacije iz temelja promijenio švedsku košarku, kombinirajući najbolje iz tamošnjeg pristupa sportu s osnovama jugoslavenske škole, izmijenivši u potpunosti švedski košarkaški mentalitet.

No, činjenica je i to da je Bosnić trenersku karijeru u Švedskoj započeo s 34 godine, što je u praksi značilo da se uporedno s procesom promjena u tamošnjoj košarci mijenjao i on — kao trener i kao čovjek. Sazrijevao je, učio i prihvaćao skandinavski način razmišljanja, primjenjujući ga u košarkaškoj praksi. Prije svega, ondje je naučio raditi sa limitiranim financijskim sredstvima — u Švedskoj je košarka praktično poluamaterska — kao i limitiranim talentom i kvalitetom. Učio je maksimizirati ono što mu je dostupno. To je njega, između ostalog, izgradilo u trenera koji je prije svega izuzetno blizak samim igračima, ali i takvog koji može, rječnikom Ćire Blaževića, galvanizirati momčad u svakoj situaciji, pretvarajući je u veliku i emotivno povezanu družinu.

Sve to je trebalo ovoj generaciji reprezentacije BiH. Čak i u utakmicama u kojima je u sarajevskom bubbleu nabila Bugare 39 razlike i dobila Latvijce bilo je očito da sama košarkaška kvalitea nije na vrhunskom nivou, ali toga su svi bili svjesni od prvog dana, i otud ono nepovjerenje s početka. Te je limite Bosnić nadoknadio podižući važnost momčadskog duha na razinu kakvu BiH, usuđujem se reći, ranije nije imala. Negativne situacije, poput višednevnog putovanja autobusom do Češke ili Bugarske, Bosnić je pretvorio u adut — njih je iskoristio da izgradi ekipu u kojoj je i prvi i 12. igrač jednako vrijedan i jednako involviran.

Naravno, u košarci, kao ni u jednom drugom sportu, ne pobjeđuje sama ni želja ni volja ni srce, ali lako preuzmu naslove i naslovnice.

Za svog mandata u Sarajevu Bosnić se pokazao kao studiozan trener koji je svjestan mogućnosti svoje ekipe i u stanju ih prilagoditi pristupu utakmici i suparniku. Bosna i Hercegovina zato ne igra ni lijepu ni atraktivnu ni brzu košarku; naglasak je na čvrstoj obrani i taktičkoj disciplini u napadu.

Sve ovo Bosnića je prije dvije godine učinilo zapravo savršenim izborom za Teletovića i vrh Košarkaškog saveza BiH. Bio je to doista trenutak u kojemu je reprezentativna košarka bila na samom dnu i nije nikakvo čudo da gotovo nitko nije imao povjerenja u izbornika i njegovu reprezentaciju. No, Bosnić je u međuvremenu napravio selekciju, izvukao najbolje od onoga što ima na raspolaganju i ponovno stvorio kult košarkaške reprezentacije.

Možda će na europskom prvenstvu napraviti još više, ali možda je ovo njen maksimum. Možda bolji rezultat od pukog plasmana na Eurobasket zapravo nije moguć i možda će se priča tako i završiti. Ali upravo zato je ovaj rezultat mnogo vrjedniji nego što na prvu izgleda.

Zato je, unatoč svemu, Vedran Bosnić već sada uspio.