Veležova povijest zapravo je tipična za sve nogometne klubove, bez obzira na njihovu veličinu i važnost, i preslika je ljudske prirode. Jednom kada grane zabijele i drvo probehara, jednom kad neka šljiva ili jabuka ili breskva procvjeta, boje njena cvijeta ispune dvorište, stablo napravi hlad i plod pusti sokove i zamiriše, svi pamte ali malo tko spominje sjeme koje je netko nekad bacio u tu plodnu zemlju. I kao i u sportu i nogometu s njim, uživamo u novim plodovima i sjećamo se onih najboljih, onih čija je zlatna prašina prekrila ostale, a nas natjerala da zaboravimo da tu nekad nije bilo ničega.
Sjeme za jedno takvo bogato i dugovječno drvo u Veležovu šarolikom dvorištu bacio je danas u Mostaru zaboravljeni čovjek koji se zvao Bernard Hügl.
Kada je kao 45-godišnjak u proljeće 1953. preselio u grad na Neretvi, Benda je već prošao kroz neke od najboljih, ali i najgorih dana svog života. Rođen u obitelji folksdojčera u vojvođanskom selu kojeg zovemo Srpskim Miletićem, a tada velika njemačka zajednica Berauersheimom, Hügl je bio ogromni zaljubljenik u nogomet, ali i odličan đak koji je nakon gimnazije upisao farmaceutski studij u Novom Sadu. Međutim, put ga je doveo u Zagreb gdje se nastavio školovati, ali i oprobao kao igrač u Građanskom. Ubrzo su u ovom klubu uvidjeli da imaju vrhunskog beka, koji će s vremenom igrajući u paru s rođenim Mostarcem Miroslavom Mehom Brozovićem zaslužiti i kapetansku vrpcu, te sakupiti 24 nastupa za nacionalni tim Kraljevine Jugoslavije.
Početak Drugog svjetskog rata zatekao je Hügla na kraju igračke karijere, ali i na početku trenerske. Veliki utjecaj na njega imao je legendarni Márton Bukovi, taktički mastermind i svojevrsni nogometni revolucionar čiji je doprinos razvoju novih sustava — uključujući i kasniju lažnu devetku Nándora Hidegkutija, koju je prvo isprobao u Zagrebu s Dragutinom Hripkom — naprosto ogroman. Hüglov legendarni status kao igrača i kapetana očito je bio i dovoljan kredit za hrvatske nogometne službenike, koji su mu tako neiskusnom — bile su mu 33 godine — dodijelili funkciju izbornika mlade nogometne reprezentacije.
Naučio je Mostarce kako svoj sirovi talent generirati u ozbiljan nogomet. A u Veležu će zauvijek ostati njegovo sjeme, ono koje je izraslo u veliko i šareno drvo
Vodio je i zagrebačku Ferrariju, klub koji su 1923. osnovali namještenici željezarske struke, paralelno i selekciju Zagreba, a bio je i trener njemačkoj vojnoj momčadi. Dvije godine nakon početka rata dobio je i priliku biti izbornik reprezentacije Nezavisne Države Hrvatske, koju je stigao voditi u samo jednoj utakmici (protiv Slovačke 7-3) prije nego što su ratna kola krenula nizbrdo za ustaše i ostale nacističke sluge. Nije pomogla ni njegova etnička pripadnost, ali nakon rata je za “suradnju s neprijateljem” Hügl osuđen na šest godina robije, od kojih je na kraju odslužio četiri u Staroj Gradišci.
Već četiri godine nakon rata Hügl je ponovno bio na klupi, i to nikog drugog do zagrebačkog Dinama. Tu je, između ostalih, za pomoćnika imao kasnijeg Veležova trenera Mirka Kokotovića, a naslijedio Franju Glasera, koji će preko Splita otići upravo u tada trećeligaški Velež, s kojim će se Hügl prvi put u životu susresti u osmini finala petog po redu izdanja Kupa Maršala Tita, igranog 1951. Onog kojeg će na kraju Benda s Dinamom i osvojiti.
Tada je Velež u jugoslavenskim okvirima bio ništa drugo do mala i simpatična provincijska momčad koja nikada nije prošla dalje od kvalifikacija za saveznu ligu. Ipak, u tom je kupu bio i ekipa koja je najviše namučila Dinamo. U finalu su Zagrepčani svladali Vojvodinu s 2-0, prije toga i Zvezdu istim rezultatom; od prvog kola do kraja zabili su 25 golova, a primili samo jedan, onaj od Veleža. Rođeni su u Zagrebu do kraja produžetka imali 1-1, a onda je bacanjem novčića — tada nije bilo penala — odlučeno da u četvrtfinale ide Dinamo.
Možda zato Hüglu ponuda tako malenog kluba, koji je te 1953. zbog rekonstrukcije natjecanja morao skroz do dna i utakmica u svom malom srezu, nije bila neobična koliko je zvučala ostatku nogometne Jugoslavije. Jer Velež je bio klub bez novca i velike tradicije i nije bio u stanju privući kvalitetne igrače sa strane, čak ni s ogromnim ambicijama i podrškom tada malene zajednice — mostarski srez zajedno s gradom imao je oko 70.000 stanovnika.
Tako su Hügla na igralištu na Strelčevini dočekala tek dvojica igrača rođena izvan Mostara — half Anton Toni Bolfek iz Zagreba i Slavko Hudarin, dvostruko odlikovani partizanski heroj iz Velenja. Ostatak ekipe činili su domaći golobradi mladići: vrataru Žarku Barbariću bilo je 20, godinu stariji bili su Dane Prajo, Hamdija Zeko Ćemalović i Vlado Pinda Zelenika, a po 19 godina imali su Ranko Borozan, Vlado Slišković i Muhamed Mujić. Uz njih su tu bili i Sulejman Rebac i Mensud Peko Dilberović s po 23 godine, a najiskusniji Hasan Širle Momić s 28 i Haldun Leo Hrvić s 31 godinom.
Međutim, Hügl je ekipu naslijedio od Glasera, koji je pored svoje mušičavosti bio poznat i po izuzetnoj disciplini u momčadi, pa je zagrebački Bukovijev učenik zapravo u Velež donio dvije izuzetno važne stvari za budućnost kluba — organizaciju i taktičku disciplinu. On je bio prvi trener koji je pokušao Mostarce u isto vrijeme školovati kada je u pitanju nogometna taktika, ali i jedan od rijetkih u tom vremenu koji je s tako malim klubom eksperimentirao u samim utakmicama.
Tako je Velež u svom premijernom nastupu u Prvoj ligi — nakon što je kroz kvalifikacije preko ljubljanskog Odreda i osječkog Proletera došao do društva najboljih — bio domaćin velikoj Crvenoj Zvezdi. Svjestan neiskustva svoje ekipe, nedostatka kvalitete u odnosu na suparnika, ali i činjenice da je Velež nepoznanica svima, Hügl se u toj utakmici poslužio i lukavstvom.
Rekordnih desetak tisuća gledatelja šokiralo se kada je na Momićevim leđima vidjelo devetku, jer predratni je Veležov nogometaš oduvijek igrao u veznom redu. Ali, šokiralo je to i goste nakon što je utakmica počela, a Veležov ‘centarfor’ otrčao gotovo do vlastitog šesnaesterca. Hügl je Momiću u toj utakmici dao ulogu trećeg centarhalfa — ispred dva centralna beka Praje i Dilberovića tako su, umjesto u to vrijeme uobičajene trojice veznjaka, igrala njih čak petorica, čime je Velež potpuno ugušio Zvezdine zvijezde.
S druge strane, ostao je ogroman prostor za brzonoge Hrvića i Mujića da kroz kontre ugroze goste, pa je vratar Ljubomir Lovrić bio najbolji igrač utakmice. Gostujuća napadačka linija s Rajkom Mitićem, Bélom Pálfijem i Todorom Živanovićem bez rješenja je udarala u Veležov čvrsti zid, sve do 15 minuta prije kraja kada je koncentracija mladih Mostaraca popustila. Međutim, i 0-1 u čvrstoj utakmici protiv budućeg prvaka, koji je četiri dana prije isprašio bečki Rapid s 4-0, bilo je svojevrsni uspjeh nejakog kluba iz gradića od jedva 30.000 stanovnika.
Nejaki i neiskusni Velež te će premijerne sezone završiti kao 11. i ispasti, mostarski novinari u nekoliko navrata će se čuditi Hüglovim taktičkim idejama i zamjenama pozicija, neki ga zbog toga i kritizirati, ali ostaje činjenica da je ovaj trener naučio Mostarce kako svoj sirovi talent generirati u ozbiljan nogomet. Njega će put odvesti prvo u Osijek, a onda i u emigraciju u Njemačku, gdje je radio sa Seppom Herbergerom i vodio Stuttgarter Kickers.
A u Mostaru će zauvijek ostati njegovo sjeme, ono koje je izraslo u veliko i šareno drvo, i razgranalo se u desetljećima koja su dolazila. Drvo koje je u trenere pretvorilo neke od najvažnijih imena u povijesti kluba — Lea Hrvića, koji je prvi trener bio četiri sezone, Sulejmana Repca koji je stvorio i vodio zlatnu generaciju u čitavih osam sezona, Muhameda Mujića koji je prvi tim vodio dvije godine i po kojem se danas zove Veležova omladinska škola, te Žarka Barbarića koji je jednu godinu bio trener prve ekipe, a desetljećima radio s mladima, kao i Peko Dilberović.
Plodovima bogato, cvjetovima šareno Hüglovo drvo koje je Veležovu povijest učinilo ljepšom.
