Na posudbi

Čovjek od nepovjerenja

Veteran Vedad Ibišević dočekao je još jednu priliku

Vedad Ibišević ponovno je na naslovnicama. I to ne samo zbog činjenice da je Bundesliga jedino ozbiljno natjecanje koje se trenutno igra, a Ibišević usto jedan od rijetkih Bosanaca koji dobiva pravu priliku. Zasluga je zapravo samo njegova; ovaj 35-godišnji veteran kojemu su sijede odavno prošarale kosu glavna je priča u domovini jer opet igra u sjajnoj formi.

Za svoju je Herthu u prvoj utakmici nakon povratka, onoj protiv Hoffenheima, zabio gol i prema statističkim parametrima bio najbolji igrač na terenu, da bi tjedan dana kasnije sve to ponovio u gradskom derbiju s Unionom, nadodavši i jednu asistenciju i uvrstivši svoje ime u momčad kola. Prošlog vikenda je odradio solidan posao u remiju Stare dame na gostovanju u Leipzigu, gdje Hertha opet nije izgubila. Bolje od toga, realno, ne može.

U zemljama u kojima ne postoji ozbiljan klupski nogomet, a takva je Bosna i Hercegovina, to po automatizmu znači i stavljanje najzanimljivije nogometne priče u kontekst reprezentacije. Ibišević se povukao nakon kvalifikacija za Rusiju, službeno oprostio 2018. i od tada se svaka i najmanja diskusija o njemu vrti oko zaključka da je ovaj iskusni napadač prerano napustio nacionalni tim i da je reprezentaciji, koju je svojim golom odveo na jedino veliko natjecanje u povijesti, mogao dati još i više.

I nema apsolutno nikakve sumnje da bi u idealnim uvjetima za selekciju kakva je bosanskohercegovačka samo postojanje jednog takvog veterana u svlačionici, momčadi i povremeno na terenu bilo od ogromnog značaja. No, koliko je lako povući takav zaključak, jednako je lako i zaboraviti u kakvim uvjetima funkcionira reprezentacija BiH, odnosno iz kakve se atmosfere Ibišević onomad odgurnuo u isključivo klupske vode.

Važno je da opet živi svoju mladost i da je još jednom potvrdio kako je bolji nego što su mnogi mislili. I da će na kraju otići kako i zaslužuje, kao veliki napadač

Zaboravljaju tako ljudi da je u posljednjem ciklusu kod Mehmeda Baždarevića Ibišević odigrao tek dvije utakmice od početka do kraja, da je u 20 posljednjih nastupa zabio četiri gola, od čega dva Gibraltaru i po jedan Estoniji i Walesu, i da je često bio među onima koje se najžešće kritiziralo i prozivalo. Nije se puno pričalo o uvjetima, nije se pričalo o njegovu žrtvovanju u taktičkim improvizacijama, nije se govorilo o njegovz iskustvu. Lako se to zaboravi, možda zato što je bilo ispod glasa i tiho, ali preko noći mu se izglasalo nepovjerenje i donio zaključak da je njegovo vrijeme prošlo.

Ali za Ibiševića to nije ništa novo.

Nepovjerenje i sumnja zapravo su na neki način i najviše obilježili njegovu karijeru i natjerali ga da radi više od drugih, da se dokazuje više od drugih. To što je dolazio iz “divljih” Sjedinjenih Država u “nogometnu” BiH jedan je od razloga tome, ali on je već u svom debiju za mladu reprezentaciju — a nije da se opet ispod glasa nije pričalo kako se po medijima gura tamo neki momčić iz Amerike — zabio majstoriju, i to Samiru Handanoviću koji je tada branio za U21 ekipu Slovenije. Postat će jedan od najvažnijih i najboljih napadača u povijesti loptanja u BiH, ali nepovjerenje nije bilo isključivo vezano za reprezentativni dres.

U Parizu je malo tko vjerovao u njega i mnogi su njegov rodni list vidjeli kao razlog za poguranac Vahida Halilhodžića. Međutim, Ibi je šutio i radio. Ono što je za druge izgledao kao korak unatrag u karijeri, za njega je bilo pravljenje prostora za hvatanje zaleta. Posudba u Dijonu i tek solidna sezona u Alemanniji iz Aachena većini nisu značili ništa i prava je sreća da ga je tamo uočio čovjek koji je u tadašnjem drugoligašu TSG 1899 Hoffenheimu imao odriješene ruke da radi što želi. A Ralf Rangnick je silno želio Ibiševića. Zajedno su ispisali povijest, pogotovo u onoj debitantskoj sezoni u Bundesligi, kada je u 17 utakmica utrpao 18 golova. Ponude su se redale, Ibišević je bio glavna zvijezda, utrkivali su se i Bayern i Borussia Dortmund, kružili su premierligaši i španjolski velikani, ali sustigla ga je sudbina.

A ona mu, već sam jednom to napisao, nikada nije bila prijatelj.

Nesretna ozljeda Vedi je na leđa opet zalijepila ceduljicu s upitnikom. Čak i ondje gdje su mu najviše vjerovali i gdje je imao dobar status — poput ovog kakvo ima u Herthi gdje je već četiri godine, ima preko 100 utakmica i kapetansku vrpcu oko ruke — uvijek postoji zrno nepovjerenja zbog kojeg se mora dokazivati. Hertha ga je upakirala u dovođenje Krzysztofa Piąteka iz Milana za 27 milijuna eura i Matheusa Cunhe iz RB Leipziga za 18 milijuna, dok još uvijek Vedadu nije ponudila novi ugovor.

Doduše, nije nikakvo čudo da je Ibišević u svojoj karijeri morao prolaziti takav specifičan put. Njegov stil igre takav je da ne upada lako u oči promatrača i ovisi od učinka kompletne momčadi, funkcioniranja sustava i ponajviše realizacije. Zapravo, pogotovo u modernom nogometu, nema mnogo igrača koji dolaze iz tako specifične sorte napadača. Ibišević jest predator, ali jedan od onih strpljivih i savršeno kamufliranih, koji imaju bolji osjećaj za prostor od ostalih i znaju kako ga iskoristiti. Problem je u tome što im za uspješnu lovinu najčešće treba pomoć pogoniča, inače njihova čeka u zaklonu djeluje kao obična šetnja livadom. I, po prirodi nogometnih stvari, pretvara ih u lak izbor za najvećeg krivca.

Stvari su u Herthi ove sezone funkcionirale katastrofalno. Momčad je u konsolidaciju i posljedičnu borbu za vrh trebao povesti Ante Čović, ali njegov je mandat trajao do 27. studenog, do kad je skupio tek četiri pobjede. Naslijedio ga je Jürgen Klinsmann, koji je u Berlin stigao kao revolucionar spreman na velike promjene koje će klub novcem Larsa Windhorsta pretvoriti u supersilu europskog nogometa. Zadržao se 76 dana (i potrošio 76 milijuna eura), upisao tek tri pobjede i ostavio klub u totalnom kaosu. Umjesto borbe za vrh Hertha se našla u borbi za ostanak u Bundesligi, bez jasnog sustava funkcioniranja. Zato su momčad prepustili u ruke Brune Labbadije, od kojeg se kao trenera nekad očekivalo jako puno, a dobilo svojevrsnog specijalista za opstanak, koji je iz neugodnih situacija uspio osigurati Stuttgart, HSV i Wolfsburg.

Labbadia je u berlinskoj svlačionici zatekao poznanika iz Stuttgarta, Ibiševića. Kapetan je do prekida lige zbog pandemije COVID-19 skupio tek osam startova i tri gola. U vrhu napada je forsiran je Dodi Lukebakio, igrao je mladi Javairô Dilrosun, isprobali su i Davida Selkea, Klinsmann gurao sina svoga prijatelja Andreasa Pascala Köpkea, kupili su Cunhu i Piąteka, i gotovo da je bilo sigurno kako novog ugovora za Ibiševića neće biti. No, u tri utakmice nakon povratka na teren Ibišević je Labbadijin prvi izbor; zabio je dva gola, dodao jednu asistenciju, a Hertha je upisala sedam bodova.

Ibišević je u Berlinu opet strpljivo čekao svoju priliku i dočekao je. I nije ni važno hoće li mu u Herthi za to odati priznanje, hoće li mu ponuditi novi ugovor, ni to hoće li sutra završiti karijeru — važno je da opet živi svoju mladost i da je još jednom potvrdio kako je bolji nego što su mnogi mislili. I da će na kraju otići kako i zaslužuje, kao veliki napadač.

Ali takvo nešto Vedad Ibišević nije mogao priuštiti u reprezentaciji BiH.

Kada je prije tri godine odlučio podvući crtu i završiti reprezentativnu karijeru, bio je to ustvari njegov najbolji potez. Osjetio je Ibišević ono što mogu samo najbolji: da je pravo vrijeme za kraj. I jedino vrijeme u kojemu može otići po svojim uvjetima i onako kako zapravo zaslužuje, kao veliki napadač. Jer u nogometnoj Bosni i Hercegovini strpljenje i realnost nepoznati su pojmovi, a ono napravljeno prije samo antička povijest koju je lako uvaljati u blato. I zato je za sve mnogo bolje ovako.