Moj primjerak knjige Rođeni, koju je napisao klupski povijesničar Ismet Dervišević i koja je objavljena u rujnu 1997. kako bi se obilježilo 75 godina Radničkog športskog kluba Velež, potpuno se raspada. Hrbat uopće ne postoji, naslovnica luta po ormaru, svaka stranica odvojena je od sljedeće i samo činjenica da gotovo napamet znam njen sadržaj drži sav taj stari papir okupljen u pravilnom rasporedu.
Vjerujem da je slučaj isti s većinom Veležovih navijača koji posjeduju tu ili bilo koju od pet-šest knjiga koje govore o ovom klubu i njegovoj povijesti. Jer upravo je to ono što su Mostarci najčešće radili u posljednjih 30-ak godina kada je u pitanju njihov klub i sve vezano za njega. Svaku su, i najmanju priliku pretvarali u vremenski stroj, zakopavali se u povijesne knjige, vraćali u sjećanja o vremenima kada su stvari bile drugačije, pretvarajući činjenice u legende i mitove, stvarajući tako pogrešan osjećaj važnosti vlastite veličine.
U međuvremenu je to i među svima ostalima stvorilo specifičnu sliku jednog kluba i njegovih navijača. Teško da postoji itko, čak i među mlađima od 30 koji nikada nisu ni imali priliku gledati Velež — recimo, u Hrvatskoj ili Srbiji — tko spominjanje tog imena automatski ne vežu uz legendarna imena poput Dušana Bajevića, Envera Marića, Franje Vladića, stariji možda Muhameda Mujića ili Sulejmana Repca, ovi mlađi Mehe Kodre ili čak Sergeja Barbareza i Hasana Salihamidžića koji su ponikli tu.
Slaven Bilić u svojim sjećanjima najčešće povuče ime Semira Tuce, često se spominje biciklo Seje Kajtaza ili golgeterska moć Predraga Jurića. O Veležu se gotovo u pravilu priča u kontekstu nekih davnih i nekih ljepših vremena, pretjeruje se s nogometnom romantikom koja, eto, više ne postoji. Ako hoćete, i najveći broj tekstova koji se na ovaj ili onaj način povezuju s Veležom objavljenih ovdje kod nas, ili bilo gdje drugdje, imali su taj isti miris i okus.
Jedina konstanta bili su navijači — ne desetine tisuća koji ovih dana slave, nego onih nekoliko stotina ili tisuću koji su uz klub bili svakog vikenda
Drugi narativ po kojem moderni nogomet poznaje Velež je onaj ratni. Specifičnost Mostara kao sredine prije 1990-ih učinila ga je ratnom žrtvom te ga pretvorila u melting point čitave jedne epohe koja je obilježila i još uvijek obilježava naše živote. Gotovo savršeno mjesto za život nasilno je transformirano u disfunkcionalni i jasno podijeljeni grad koji je desetljećima talac politike i političara koji njega i njegove naivne građane koriste isključivo za više interese, one njihove privatne. U tako kompliciranom okruženju bilo je sasvim logično da je jedna od prvih žrtava, još prije prvog metka, bio i najveći i najpopularniji sportski klub.
Preko Veležovih se leđa politička situacija lomila još od ranih 1990-ih, kada se prvi put tražila promjena imena kluba. Nastavilo se s početkom rata, kada je klubu oduzeta sva imovina, kada je izbačen sa stadiona, a vrhunac toga trebao je biti pokušaj njegova potpunog gašenja ili barem minimiziranja — sudbina je to kakvu su s vremenom dobili sportski kolektivi poput košarkaškog kluba Lokomotiva, rukometnog kluba Galeb ili odbojkaškog kluba Student, koji nikada nisu imali nacionalni ili bilo kakav izvansportski karakter, ali su naprosto izbrisani i ostali su tek dio malene kulture sjećanja.
Iste one kulture koje je možda i najvažniji dio postao i Velež.
Entuzijazam njegovih nekadašnjih igrača, trenera i navijača ovaj je klub sredinom 1990-ih ostavio u životu, ali u vremenu koje je uslijedilo uloga očite žrtve pretvorila se u breme na njegovim leđima. Činjenica je da Velež vjerojatno jedini klub u bivšoj Jugoslaviji koji je ostao bez svega i morao krenuti iznova. Ali za skoro 30 godina u Mostaru nikako nismo mogli probaviti tu realnost i naučiti živjeti s time da je ta činjenica nepromjenjiva.
Veležova teška sudbina — u kojoj jest ostao bez stadiona, bez snage lokalne zajednice, bez velikog bazena iz kojeg je izvlačio talente, pa, ako hoćete, i bez dijela navijača — pretvorila se u višedesetljetni alibi za sve loše poteze koji su povlačeni unutar njegove strukture, a međusobne političke igre i nesposobnost su na kraju Velež — i to dvaput — gurnuli u ambis, pa je prije pet godina do kraja visio nad ispadanjem u treći rang natjecanja.
Sve je to Veležove navijače svih generacija pretvorilo u samoj sebi i svima drugima simpatičnu, ali dosadnu unisonu masu koja desetljećima vrti stranice istih knjiga, prepričava i dočarava iste priče iz najljepših dijelova povijesti, usput patetično naričući nad današnjicom i teškom sudbinom kojom ju je prokleo i do koje ju je doveo netko drugi. Velež je tako postao važan dio povijesti jednog grada i jedne zemlje, ali i klub kojemu je mjesto — zahvaljući sebi i drugima — trebalo i ostati u toj povijesti.
Međutim, stvari su se drastično promijenile onda kada se više nitko nije ni nadao.
Prije pet godina Velež je ispao iz Premijer lige Bosne i Hercegovine, uvezavši nevjerojatnih 20 utakmica bez pobjede. Bio je to apsolutni rekord natjecanja i samog kluba, koji se nastavio i s početkom nove sezone u nižem rangu i protegnuo do 28 utakmica bez trijumfa. Igrački kadar bio je gotovo amaterski, na trenerskoj klupi su sjedili entuzijasti koji su pokušavali klub održati na životu, a uprava i administracija gotovo da nisu ni postojali.
Jedina konstanta bili su navijači — ne desetine tisuća koji ovih dana slave, nego onih nekoliko stotina ili tisuću koji su uz klub bili svakog vikenda. I kada je igrao u izbjeglištvu, pa na livadi, i kada je tribina bila tek pješčana padina, i po kiši i po vjetru i po snijegu, i u rijetkim trenucima kada je išlo dobro i onim češćim kada se tugovalo.
Velež je krajem 2016. dobio novu upravu na čelu s predsjednikom Šemsudinom Hasićem i krenuo u jednostavan projekt čiji je jedini cilj bio stvaranje normalnog kluba. Kroz dvije godine prvo je izboren povratak u Premijer ligu, a uz nevjerojatnu sintezu navijačke energije i rada ljudi u klubu, te neizbježnu političku podršku, krenulo se i u izgradnju stadiona u Vrapčićima. U prvoj sezoni u Premijer ligi izboren je ostanak — iako se možda i moglo više da je sezona bila nastavljena i dovršena — a u međuvremenu su izgrađene ili dovršene još dvije tribine i pomoćni teren, postavljeni su reflektori. Velež je vratio gotovo sve dugove i danas je jedan od najredovnijih platiša u siromašnom BiH nogometu.
U sezonu koja je iza nas Rođeni su ušli s ambicijama da se pokušaju uključiti u borbu za vrh. Na klupi su imali 38-godišnjeg Feđu Dudića, kojemu je vođenje Veleža zapravo bio najveći posao u karijeri i koji je u Mostaru dočekan sa skepsom. Ekipu su činili mahom jeftini igrači koje je Velež skupio za svojih drugoligaških dana — Brazilac Brandao, Argentinac Fernando Dario Ferreyra, Mehmed Ćosić, Edo Vehabović, Slaviša Bogdanović, Samir Zeljković i Obren Cvijanović. Kapetansku vrpcu i sada je, kao i u to vrijeme, nosio domaći dečko Denis Zvonić, dok su u međuvremenu u klub stigli Samir Radovac, Dino Hasanović, Nemanja Anđušić te Dejan Georgijević, redom nekadašnji talenti koji se nisu uspjeli dokazati u većim sredinama.
Međutim, ova vam imena apsolutno ništa ne znače i nitko od njih nije postao ni najbolji strijelac ni najbolji igrač lige, niti je pretjerano iskočio upravo zbog činjenice da je Dudić za ovaj Velež prije svega stvorio sustav koji je prilagodio malenom kadru i u kojem je čestom rotacijom, ali i taktičkim manevrima netipičnim za domaću ligu važnost stavio na samu momčad i njen duh. Studiozni Dudić i njegov Velež su kroz čitavu sezonu tražili nova rješenja, improvizirali i eksperimentirali, a sve kako bi prikrili vlastite mane i maksimalno iskoristili suparničke.
Velež je u sezoni koja je iza nas izgubio tek četiri od 33 ligaške utakmice — četiri manje od prvaka, banjalučkog Borca. Posljednji je bio onaj od gradskog rivala Zrinjskog još u listopadu; od tada su Rođeni uvezali nevjerojatnih 20 ligaških utakmica bez poraza, postavivši apsolutni klupski rekord kluba. Posljednja dva trijumfa, nad Slobodom i Mladosti, značila su i da je u utrci sa Širokim i Zrinjskim osigurao treće mjesto na ljestvici te plasman u europska natjecanja.
Prvi put nakon 33 godine Velež će igrati u Europi. Tisuće su izašle na ulice, a onda i na stadion, te s igračima proslavljale veliki uspjeh.
Ali nisu Veležovi navijači, koji su prošli sve što se dogodilo u posljednjih 30 godina, slavili tamo neko treće mjesto i prolaz u nekakvo trećerazredno europsko natjecanje iz kojeg će svakako ispasti nakon jednog ili dva pretkola i prije nego što živa padne ispod 40 stupnjeva. Crveni Mostar je slavio to što prije svega ponovno ima normalan klub, onaj koji je danas ostvario ovaj rezultat, koji ima mnogo stvari koje treba popraviti i koji će sutra možda imati sportskih problema, koji će pobjeđivati i gubiti i zbog kojeg će se radovati i ljutiti, ali klub koji će — ako njegova uprava i administracija nastave ovako raditi — konačno ponovno živjeti u sadašnjosti.
Povijest je jako važna i treba je znati i čuvati, svaku njenu stranicu. Ali u sportu, u nogometu, uvijek je najvažnija sadašnjost. Ovaj Velež konačno je sebi stvorio priliku da napiše nove stranice svojih povijesnih knjiga i da više nego ikad uživa u njima.
