Ali zanemarimo li subjektivni dojam stvoren gledajući sa strane i uz udobnosti vlastitog kauča, ovo pitanje jest legitimno. I prije svega je jasno da već jako dugo muči i samog De Bruynea. Oduvijek percipiran kao introvertirani dječačić kojemu je mjesto negdje sa strane dok veliki pričaju o ozbiljnim stvarima, sada je, čini se, prvi put odlučio lupiti šakom o stol i poručiti da je dosta.

Odavno sam odrastao, igram fenomenalan nogomet i želim da me poštujete, svi.

Želio je da onaj udarac šakom od stol zvuči što ozbiljnije i samostalnije, da dokaže da više nije povučeni dječak

Ali još jedno pitanje koje se ovaj puta samo nameće je: koliko će ga ljudi shvatiti ozbiljno? Prošlog tjedna Manchester City je objavio da je Belgijac stavio potpis na još jednu ekstenziju ugovora, koja mu garantira upisivanje radnog staža na Etihadu i u razdoblju od iduće četiri godine. Međutim, vijest po kojoj je možda i najbolji veznjak na svijetu, sasvim sigurno najbolji veznjak u Premier ligi, odnosno jedan od najboljih igrača na planetu u najboljim igračkim godinama odlučio produžiti ugovor sa svojim aktualnim klubom prošla je gotovo nezapaženo.

Jer to je naprosto tako, Kevinovo lice nije baš za naslovnice. Nije da dijelom i on sam nije kriv za to, ta njegova povučenost iz javnosti je nešto što ga je obilježilo i nikako se ne uklapa u kalupe modernog nogometnog PR-a. Njegovi su profili na društvenim mrežama siromašni i sterilni, njegovi su intervjui hladni, a komentari odmjereni i kratki. Ne grize, ne izaziva, ne podbada, ne naziva se bogom ili najboljim na svijetu. Nema aureolu Lionela Messija, nema tijelo Cristiana Ronalda, ne slavi rođendane u Neymarovu stilu, nije ni mašina poput Erlinga Haalanda ili wunderkind kakav je Kylian Mbappé. Na kraju krajeva, iako je ondje cijelu vječnost, nije ni igrač kojeg biste nužno nazvali ikonom kluba — Mr City je ipak Sergio Kun Agüero — pobogu, pa nije čak ni omiljeni Belgijac na Etihadu, jer ondje taj status ima Vincent Kompany.

S čisto nogometne strane je jasno da je Kevin De Bruyne daleko najbolji igrač kojeg City ima. Njegove brojke su brutalne — u 256 utakmica upisao je 105 asistencija i zabio 65 golova. Izuzetno polivalentan kakav jest, za svoj je klub od dolaska igrao na gotovo svim ofenzivnim pozicijama, uključujući i onu lažne devetke u kojoj ga je u srijedu navečer u Dortmundu (donekle) koristio Pep Guardiola.

Međutim, čak i takav ogromni doprinos često je zanemaren, i to iz dvaju razloga. Prvi je, bizarno, kontinuitet dobrih igara koje ima i zbog kojeg je manje-više očekivano da je takav kakav jest. Drugi je, pokazalo se u periodima ove sezone kada je bio ozlijeđen, da je City ipak dobro podmazan stroj u koji nije neobično da uskoči i netko drugi i popuni, barem nakratko, rupu nastalu njegovim izostankom.

Zato je taj potpis bio tako običan, tako logičan i nezanimljiv, jer ispada da je u njegovoj karijeri sve bilo tako. Iako se još kao dječak na terenu nametnuo kao lider, kao igrač koji radi razliku, iako je nakon razočaranja u Chelseaju napravio nešto što je malo igrača u stanju — psihološki se vratio i zauzeo svoje mjesto u vrhunskom nogometu — iako je jedan od najzaslužnijih za ono što City danas jest, iako pod miškom ima 13 velikih trofeja, brončanu medalju sa Svjetskog prvenstva s Belgijom i gomilu individualnih nagrada, sve to uz Kevinovo ime djeluje tako normalno i tako obično i tako jednostavno da boli.

A upravo je De Bruyneov potpis na taj ugovor i njegova svojevrsna pobuna, način da poruči kako ga se mora shvatiti ozbiljnije.

Međunarodni mediji njegov novi ugovor sa Cityjem jesu nazvali revolucionarnim, ali prije svega zbog činjenice da u pregovore i sam dogovor nije bio uključen agent, niti bilo kakav posrednik, nego je De Bruyne uvjete dogovarao sam. I dok to s jedne strane možda zvuči kao velika promjena, uzorak za zaključak da nas čekaju tektonski pomaci na tržištu je u tom smislu je premali i bilo bi neozbiljno reći nešto takvo. S druge strane, za samog Kevina to je bila izuzetno važna poruka.

Prema engleskim medijima, prije svega prema dobro obaviještenom The Athleticu, uvjeti koje je Manchester City ponudio svom najboljem igraču bili su nešto lošiji nego oni koje je imao u dotadašnjem ugovoru. Za Kevina to nije mnogo značilo s financijske strane, ali jest kao potvrda koliko ga vlastiti klub cijeni — to jest, da ga ne cijeni onoliko koliko bi trebao.

Zato se De Bruyne odrekao usluga agenta; želio je da onaj udarac šakom o stol zvuči što ozbiljnije i samostalnije, da dokaže da više nije povučeni dječak. Privatno je angažirao kompaniju koja se bavi nogometnom analitikom kako bi i na papiru potvrdio da je priča o njegovoj vrijednosti za momčad u prijedlogu ugovora umanjena i kako vrijedi više nego što svi misle. Tako je detaljno opisana njegova važnost za ofenzivni dio Cityjeve igre, njegov doprinos u završnici, te to koliko je zapravo veliki nedostatak kada sam De Bruyne nije involviran. Usto je posebni dio analize posvećen važnosti njegove uloge u borbi za osvajanje Lige prvaka, Cityjevu ultimativnom cilju.

U Dortmundu je u srijedu, kako je i sam Pep poručio, City konačno prelomio i preskočio psihološku barijeru u Ligi prvaka. Kevin je svoju barijeru preskočio sedam dana ranije, kada je stavio potpis na ugovor s uvećanom plaćom koja “potvrđuje vrijednost za ovaj klub”, kako je sam rekao. Ali pred njim je, kao i pred Pepom i njegovim Cityjem, još jedna velika barijera, koja ima različitu simboliku, ali je zapravo ista.

Sada je vrijeme da Kevin De Bruyne i na terenu natjera ljude da ga shvaćaju ozbiljno i da vide da je odrastao, da nije više povučeni i introvertni dječak koji se samo igra nogometa. Za poliranje zvijezde je već kasno, ona sjajni drugačije, i tu nema pomoći. Zato će Kevin morati težim putem, preko Pariza i Istanbula, dok za uši ne potegne najvrjedniji trofej u nogometu. I u srebrnini potvrdi ono što svi zapravo vidimo: to da je jedan od najboljih na planetu.