Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Definicija budalaštine

Reprezentacija BiH stalno ponavlja istu stvar, a očekuje drukčiji rezultat

Definicija budalaštine je stalno ponavljati istu stvar i očekivati drukčiji rezultat.

Ne postoji bolje, a kraće objašnjenje aktualnog trenutka nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine od ovog parafraziranja riječi koje su pripisane Albertu Einsteinu. Doduše, ovaj čuveni fizičar — iako citat svuda stoji pored slike na kojoj plazi jezik — nikada te riječi nije ni izgovorio, ni napisao. Slična teorija ima dugu povijest, još od Maxa Nordaua i njegove Degeneracije, Georgea Bernarda Shawa koji je o njoj raspravljao kroz kritiku upravo te knjige i verzije koju je napisao američki psiholog George A Kelly, ali je prvi put je u obliku kojeg danas poznajemo izgovorena na kongresu liječenih alkoholičara u listopadu 1981. a napisana mjesec dana u pamfletu kojeg je sastavilo udruženje liječenih narkomana.

Nema veze jeste li utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine u posljednjih pet godina — ili u ovom ciklusu ili ako hoćete samo u ovom tjednu — gledali očima fizičara, psihologa, nogometnog analitičara ili običnog alkoholičara, ono što ste vidjeli slobodno možete podvesti pod gornju definiciju.

Jer, zaista jeste budalaština raditi ono što Bosanci i Hercegovci rade već tako dugo. Ponavljaju istu stvar i očekuju drugačiji rezultat.

Igrači i izbornik su u jednom trenutku barem pognuli glave i priznali svoju grešku, prihvatili odgovornost i pozvali na sankcije, samo oni koji su najveći krivci nisu

Dobar primjer — što bi se reklo, na mikroplanu — upravo jeste utakmica koju je Bosna i Hercegovina pod selektorovanjem i rukovođenjem Roberta Prosinečkog odigrala i izgubila u Ateni (1-2) u utorak navečer. Robi je za vikend u Zenici, nakon poraza u Armeniji i cirkusa s ostavkom i povlačenjem ostavke koji je uslijedio, prvo dočekao Finsku. I rastavio je na proste faktore — BiH je gotovo rutinski i to bez kapetana i najboljeg igrača Edina Džeke svladala direktnog konkurenta s uvjerljivih 4-1. No, onda je Prosinečki pokušao u detalj iskopirati već iskorišteni plan i Grčku napasti gotovo na isti način i s istim oružjem kojim je zatukao Fince.

A to nije bilo dobro iz više razloga.

Prvi je onaj očiti, kojeg su mu nakon utakmice u mikrofone jasno i glasno izrekli njegovi izabranici. Svježina. Dvije utakmice u četiri dana za neke od njih predstavljaju nepremostivu prepreku s fizičke strane. Pogotovo za one koji u nogama ove sezone imaju više nastupa za reprezentaciju nego za vlastite klubove. Ili još više za one koji moraju raditi i svoj i tuđi posao, pokrivajući nedostatke i neznanje suigrača. Bilo je očito da je Finska i fizički i emotivno potrošila dobar komad ekipe, ali to Prosinečki nije detektirao pa je na teren u Ateni poslao gotovo identičnu momčad koja je od početka bila za korak sporija.

Drugi je jednako banalan u modernom nogometu, pogotovo reprezentativnom. Niti jedna utakmica, niti jedan protivnik nije isti. Reprezentacije svoje velike nedostatke nadoknađuju na više načina, a jedan od njih je upravo posebna priprema za svakog protivnika i njegove posebnosti. Ono što važi za Armeniju ili Finsku gotovo sigurno ne važi za Grčku, a pogotovo ne za Italiju — i tako suprotnim smjerom — ali Robert je, tako je barem izgledalo, odlučio ne zamarati se pretjerano pripremom utakmice i vjerovati da će onako kako su pali Finci, pasti i Grci.

Treći i daleko najvažniji razlog zašto je trebalo nešto mijenjati za Grke u odnosu na Finsku je taj što u toj utakmici u Zenici neke stvari prosto nisu bile dobre.

Jeste, Bosna i Hercegovina je u toj utakmici bila dosta dobra. Prije svega je Prosinečki odlično detektirao prednosti koje Finska ima i ugasio ih relativno visokim presingom i agresivnošću, onemogućivši protivniku gotovo svaku priliku za kontru. Širinom u napadu solidno je nadomješten i Džeko, a šanse koje su napravljene iskorištene su. Nije to bilo ništa revolucionarno, ništa spektakularno, urađene su neke osnovne stvari koje su Bosni i Hercegovini donijele prednost, a koje su bile sasvim dovoljne da pokažu koliko je ta Finska zaista limitirana momčad.

Međutim, i ta je utakmica potvrdila neke stare, ali neke nove probleme koje je BiH imala ili stvorila.

Miralem Pjanić je odigrao jako dobro, no u igri prema naprijed nije imao gotovo nikakvu pomoć jako loših Elvisa Sarića i Gojka Cimirota. Ovaj dvojac se nikako ne uklapa u Robijev sustav jer nema potreban profil, ni kvalitetu, ali ih sam izbornik, pogotovo Sarića, forsira i tako često sebe ostavlja s igračem (ili dva) manje u posjedu. Lopta je najčešće kružila između dva stopera koja su organizirala igru kada Pjanić nije imao prostor, a privid je napravila i dobra ofenzivna partija oba bočna igrača, Seada Kolašinca i Zorana Kvržića. No, upravo su ova dva igrača stvorila i drugu rupu — prostor koji je ostajao za njima širio je dva spora stopera i otvarao se protivniku. Njima ne pomažu ni dva krila; Izet Hajrović svakako nema defenzivne navike, a Amer Gojak je većim dijelom (obje) utakmice lutao na lijevom krilu na kojem nikad nije igrao za Dinamo.

Ništa od toga, i još nekih evidentnih nedostataka, Prosinečki nije vidio. Možda jes samo bio zaslijepljen blještavim naslovima ili, u naprasnom visokom letu, sve bližim Suncem. Problem je naravno što je John van ‘t Schip, nizozemski Kanađanin koji je zanat nakon asistiranja u Ajaxu pekao u Guadalajari, Melbourneu i PEC Zwolleu, nekako došao do snimke iz Zenice i detaljno ga proučio.

Prosinečki je ponovio Finsku, a ‘t Schip sve ono što Finska nije. Uvidio je da se Sarić i Cimirot boje lopte kao zmija nogu, te da je Prosinečki s njima, zapravo, gurnuo Pjanića pod autobus; dovoljno mu je bilo staviti čovjeka na leđa i ugasiti ga. Grčka je tako prepustila loptu Erminu Bičakčiću i Adnanu Kovačeviću koji, kad nisu mogli doći do Pjanića ,nisu ni znali što s njom, pa je igra BiH podsjećala na onaj maleni kartonski i poprilično dosadni fliper. Bekovi su ipak nastavili igrati visoko i rijetko se vraćati, ali je Grčka koristila taj prostor i razvlačila dva stopera ubijajući ih fizički i psihički; stvarajući šanse kako nisu ni Lihtenštajnu, ni Armeniji. Međutim, oni su toliko kvalitetom loši da su se više puta spetljali,nego što su uspjeli napraviti nešto ozbiljno, pa je BiH na kraju morala zabiti sama sebi, čisto da potvrdi da je lošija.

Čak ni na 1-1 i s nekakvom prividnom inicijativom, BiH niti u jednom trenutku nije izgledala kao da je u kontroli ili da zna što želi i što točno radi.

To je dojam kojeg je Robijeva Bosna i Hercegovina često ostavljala u posljednje dvije godine, ali i dojam koji je naslijeđen od onoga što smo gledali u doba Mehmeda Baždarevića i drugoj polovini vladavine Safeta Sušića. Uostalom, nakon Armenije je i sam Robert Prosinečki priznao da ne zna kako od ovoga što ima napraviti ekipu vrijednu plasmana na Europsko prvenstvo i zato je podnio neopozivu ostavku koju je kasnije, nakon razgovora s čelnim ljudima Saveza, ipak opozvao.

Što nas dovodi do zaključka da problem Bosne i Hercegovine ustvari i nije izbornik.

Posljednjih mjeseci se u bh javnosti — a od jučer i među igračima — potencira priča o nedostatku kvalitete kao glavnom problemu ove reprezentacije. Što u principu nije daleko od istine — ovoj ekipi zaista nedostaje kvaliteta. No, velikoj većini reprezentacija, u usporedbi s nečim, nedostaje kvaliteta, a upravo je ova skupina pokazala na koji način se taj nedostatak može nadomjestiti. Čak i da ga BiH zna i može nadomjestiti, kako je uostalom radila u Ligi nacija, zatim u Torinu protiv Italije, na kraju i protiv Finske kod kuće. Jer tada ni javnost a ni igrači nisu pričali priče o piti od govana, nego smo čitali i slušali o pravom licu Bosne i Hercegovine.

Istina je dakako negdje između; kada je individualni kvalitet u pitanju, ova Bosna i Hercegovina nije na nivou na kakvom je znala biti proteklih godina, ali je i dalje na nivou koji bi morao prevagnuti u utakmicama s jednako ili više limitiranim rivalima kakvi Finska, Armenija i Grčka, realno i bez pogovora, definitivno jesu. Međutim, to ne znači da je za neuspjeh “krivo more” ili smog kojeg izaziva ćevapdžinica na Željezničkoj stanici — krivci za ovo što se u posljednjih pet godina dešava nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine imaju imena i prezimena i svoje funkcije.

Naravno, ogroman dio odgovornosti snose igrači, oni su ti koji su na terenu i koji su ovaj ciklus odigrali ispod svakog očekivanog nivoa. Naravno, ovo je nogomet, a u nogometu za igru momčadi odgovara trener, u ovom slučaju, izbornik i krivnja Roberta Prosinečkog je ogromna i on treba snositi posljedice. Pogubio se i jasno je, čak je i sam to valjda nesvjesno priznao, da nema pojma što radi. No, i igrači i izbornik su barem u jednom trenutku pognuli glave i priznali svoju grešku, prihvatili odgovornost i pozvali na sankcije, samo oni koji su najveći krivci nisu.

Najveći krivci su oni koji upravljaju nogometom u BiH, a okupljaju se oko Izvršnog odbora Nogometnog saveza na čijem čelu je Elvedin Dino Begić. Oni su ti koji su bili tu i kada je upropašten ciklus kvalifikacija za Francusku, onda i kada je uništena prilika da se zaigra Rusiji, a i sada su tu kada je propao kvalifikacijski ciklus za Euro 2020, a šansa postoji samo zbog cirkusa kojeg su osmislili još veći cirkusanti od njih. Oni su ti koji donose odluke, koji biraju trenere i koji odbijaju ostavke. Oni su ti na čijim idejama se organizira nogomet u BiH i koji bi trebali biti na vrhu sustava kroz koji dolaze rezultati. Sustava koji ne postoji.

Što će se desiti sada? Prosinečki se nadao da će razdrmati stvari, ali nije. No, što bi točno sada značila njegova ostavka? Potvrda da je bio u pravu kad je rekao da ne zna? Potvrda da ljudi u Nogometnom savezu nemaju konkretan plan i viziju, nego odluke donose tek tako, jer moraju? Potvrda za to nam ne treba, živimo je kroz rezultate reprezentacije i sve ono što se u posljednjih dvadesetak godina događa kroz omladinske kategorije, ali i domaću ligu.

Ozbiljan trener neće preuzeti BiH, ne u ovakvoj situaciiji, i danas je Bosna i Hercegovina u novoj pat poziciji iz koje nitko ne zna kako se izvući i što sljedeće uraditi. I da, nogomet je takav, sutra se može desiti čudo, s Prosinečkim ili s nekim trećim, rezultat može doći, ali i ako dođe — sada je barem to i budali jasno — kao što je došao jednom, može biti samo posljedica sretnih i spretnih okolnosti i izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Jer nogometom u BiH, od najnižih do najviših struktura, upravljaju ljudi koji godinama ponavljaju iste pogreške i za njih apsolutno nikome ne odgovaraju, usput čekajući na drugačiji rezultat. I nitko ih i ne poziva na odgovornost, valjda se nadajući da će jednog dana, same od sebe, eto, biti bolje.

A definicija takve budalaštine i gluposti mora biti ponavljanje istih stvari i očekivanje drugačijeg rezultata.

loading...