Na posudbi

Derbi kojem se gubi trag

Nitko ne zna koliko puta su igrali Velež i Zrinjski. ‘Službena’ povijest je izmišljotina

Mostar će u subotu biti domaćih još jednog gradskog derbija između Veleža i Zrinjskog. Mali je to i gotovo nevažni dvoboj u konkretnom nogometnom smislu, ali je zbog svoje specifičnosti, nacionalnih tenzija, ratne prošlosti i politikom opterećene povijesti samo rivalstvo zaslužilo važno mjesto čak i u svjetskoj nogometnoj kulturi. Međutim, bolna je činjenica da se o samim klubovima, njihovom rivalstvu i zajedničkoj povijesti zapravo tako malo zna. Čak i u samom Mostaru.

I nema tu ustvari ničega čudnog; ne ako se stvari stave u pravi kontekst. Do danas zapisana i sad već i službena povijest nogometa u gradu, ali i čitavoj Bosni i Hercegovini, ispunjena je mitovima, greškama i lažima koje s realnim događanjima imaju tek ponešto dodirnih točaka. Kvazipovjesničari i mitomani naprosto su iskoristili činjenicu da je stvarna historija nogometa u ovim krajevima silom prilika prepuna rupa, pa su ih odlučili popuniti fikcijom i lažnim konstrukcijama koje su se uklapale u političko okruženje i prilike 1990-ih, pretvorivši ovu priču u travestiju.

Rupe koje u svojim stvarnim pričama imaju i Velež i Zrinjski nastale su na sličan način, iako na drugačijim polovima istog problema. Oba mostarska kluba — kao, uostalom, i sve u tom gradu — teško su stradali u Drugom svjetskom ratu.

U najvećem svjetskom konfliktu u povijesti nogometni klubovi zauzeli su suprotne strane. Veležovi igrači i članovi uprave masovno su se priključili partizanima, što i nije nikakvo čudo s obzirom na to da su osnovani kao svojevrsna ćelija Komunističke partije. S druge strane, Zrinjski je nastavio natjecanje i igrao ligu Nezavisne Države Hrvatske, sve dok 1943. nije bilo jasno da rat kreće u pogrešnom smjeru za naciste i fašiste.

Na ‘službenom’ popisu 50 odigranih derbija nema ni onih najvažnijih utakmica koje su između 1930. i 1939. odigrali Zrinjski i Velež — prvenstvenih

Svoje su odluke i jedni i drugi skupo platili.

Velež je zabranjen u rujnu 1940., a dio dokumentacije, arhive i pehara mu je oduzet i zapaljen. Onaj mnogo veći sakrio je član uprave kluba i oružar Mehmed Ćumurija — on je vrijednosti kluba zapakirao u dvije velike bačve i zakopao negdje, samo je uži krug vodećih ljudi kluba znao gdje, ali ispostavit će se da će svi oni biti ubijeni ili poginuti u ratu. Ubijen je i Ćumurija, kojeg je Prijeki sud Maksa Luburića u ožujku 1945. u Sarajevu osudio na smrt. Tajnu o lokaciji zakopane Veležove arhive nikome nije otkrio. Do kraja rata poginulo je ili je ubijeno ukupno 77 članova kluba, što je u praksi značilo da ni klupske oralna povijest nije imala previše izvora za istraživanje.

Zrinjski je sličnu sudbinu doživio nakon rata. Nova jugoslavenska vlast zabranila je rad svim klubovima koji su se natjecali u okviru kvinsliških državica, pa su stradali i najveći klubovi tog vremena poput Građanskog, HAŠK-a, BSK-a i Jugoslavije, ali i svi mostarski klubovi osim Veleža. I onih malo koji jesu ostali da pamte povijest Zrinjskog o njoj nisu mogli pričati niti ih je imao tko slušati, a pogotovo ne zapisivati, pa je ovaj klub označen kao izdajnički i sve do 1990-ih jako se rijetko spominjao u bilo kakvim povijesnim knjigama.

Tako je zapravo ostalo sakriveno ono što i danas mnogi prešućuju, a važna je činjenica kada je u pitanju predratna povijest ovih dvaju klubova. Iako je bilo perioda kada stvari među klubovima nisu funkcionirale najbolje, ipak je istina to da su Velež i Zrinjski gotovo sve do početka rata gajili prijateljske odnose. Uostalom, to je i potpuno logično, s obzirom na to da su se u tako malom gradu razvijali u gotovo isto vrijeme, i to u sportu koji se tek probijao, te da ih je u principu razdvajalo samo suprotno političko uvjerenje.

Iako je Zrinjski prema današnjoj službenoj verziji osnovan 1905., ne postoji niti jedan konkretan zapis o bilo kakvom nogometnom klubu prije 1912. Za tada se smatra da je odigrana prva nogometna utakmica, iz koje je nastao i prvi organizirani klub u Mostaru, a to jest bio Gimnazijski klub Zrinjski. Međutim, dvije godine kasnije Gavrilo se igrao s vatrom i zapalio svijet, pa je Zrinjski privremeno ugašen. Po završetku rata nije obnovljen, nego je formiran potpuno novi klub u gradu — Jugoslavenski Šport Klub ili skraćeno JŠK. Tek 1922., iste godine kada je u lipnju nastao RŠK Velež, obnovljen je rad Zrinjskog, pa je opet sasvim logično da su ova dva kluba rasla rame uz rame, zajednički razvijajući nogomet u Mostaru.

U to vrijeme još uvijek se nisu igrale službene utakmice, pa su Velež i Zrinjski — kao i mostarski JŠK i Vardar ili Jadran, kako se zvao ranije, te klubovi iz okolice, poput čapljinskog Uskoka, trebinjskog Leotara, livanjskog Troglava, i mnogih drugih — često odigravali međusobne prijateljske utakmice. Za primjer, Zrinjski je na otvaranje svog igrališta pozvao upravo Velež, često su jedni drugima bili gosti na turnirima, a ponekad bi igrali i dvije utakmice dnevno ili u razmaku od nekoliko dana.

Prvi međusobni susret dvije su momčadi odigrale već u rujnu 1922. Velež je dozvolu za rad dobio 5. rujna, a Sarajevski Športski List je 11. rujna objavio da su “danas ova dva novoosnovana kluba odigrala prijateljsku utakmicu” u kojoj je Velež slavio s 2-1. S obzirom na to da su novine izlazile nedjeljom na dan kada su se u to vrijeme obično igrale i utakmice, a materijali se prema zaglavlju tih istih novina slali dan ranije do 14 sati, teško je odrediti točan datum, ali utakmica je sasvim sigurno odigrana u tom tjednu.

Zbog specifične situacije u kojoj su se i Velež i Zrinjski našli u 1940-ima, jako je malo službenih podataka iz klubova ostalo zapisano, pa je točna rekonstrukcija povijesti zapravo izuzetno težak i zahtjevan posao, koji bi bez obzira na njegovu iscrpnost opet samo mogao dati približne zaključke.

Zato čudi da su pojedini novinari i samouki povjesničari prošle godine samouvjereno i pomalo trijumfalno objavili “podatak” da je odigrano točno 50 mostarskih derbija, u koje su sabrali i one predratne i ove iz neovisne Bosne i Hercegovine. Međutim, takva je brojka ništa drugo do proizvod njihove lijenosti, nepoznavanja elementarnih povijesnih činjenica, kao i same materije. Nije napravljeno nikakvo konkretno istraživanje, pa ispada da su većinom korišteni tek novinski isječci selektivno objavljeni u ionako greškama ispunjenoj i kada je nogomet u pitanju brutalno površnoj knjizi Mostar — stoljeće sporta Branimira Martinca i Faruka Čupine.

Međutim, kako to obično biva u globalnom selu u kojem živimo, ta je papazjanija završila i na ionako užasnoj hrvatskoj, a onda i engleskoj Wikipediji i postala svojevrsni mainstream koji danas prenose i mediji kojima tepamo da su respektabilni.

S druge strane, dovoljno je bilo tek nekoliko dana površnog istraživanja u arhivu tiska iz tog vremena da se pronađe barem desetak prijateljskih utakmica koje nedostaju na tom popisu. Naravno, to je samo djelić onoga što nedostaje, s obzirom na činjenicu da su klubovi često igrali prijateljske utakmice, ali je zanimljivije da na tom popisu nema onih najvažnijih utakmica koje su između 1930. i 1939. odigrali Zrinjski i Velež — prvenstvenih. A njih je barem lako naći u knjizi Nebojše Jakovljevića Fudbalska takmičenja Južnih Slovena 1873.-1941.

Naime, oba kluba još su 1922. primljena u članstvo Sarajevskog nogometnog podsaveza koji je upravljao nogometom u ovom dijelu tadašnje Kraljevine SHS, te je od 1920. organizirao i službeno natjecanje za sarajevske te klubove iz bosansko-hercegovačke provincije. Sustav se često mijenjao, ali klubovi iz Mostara gotovo po pravilu su međusobno igrali za prvaka grada, koji je prvo razigravao s klubovima iz Hercegovine, onda i s klubovima iz provincije (Tuzla, Žepče, Travnik, Livno, Visoko, Zenica…), te na kraju protiv prvaka grada Sarajeva za prvaka podsaveza.

 

Tako je vrlo vjerojatno da je prva prava prvenstvena utakmica u povijesti Veleža i Zrinjskog bila ujedno i međusobna — Zrinjski je 11. studenog 1923. slavio s uvjerljivih 3-0. U to vrijeme prvenstvo grada igralo se po kup-sustavu, ali Velež i Zrinjski nisu imali baš nikakvih šansi protiv mnogo jačeg JŠK-a, daleko najjačeg kluba u gradu koji je, osim što je imao najbolju ekipu, imao i podršku tadašnjih političkih struktura, pa je sve do kraja 1920-ih redovno bio i prvak grada i provincije.

U sezoni 1930./31. Sarajevski podsavez je odlučio poništiti jesenski dio prvenstva i za Mostar predstaviti grupnu fazu natjecanja u kojoj su četiri kluba razigravali svaki sa svakim. Dvije sezone kasnije napravljen je dodatni korak naprijed kada se u mostarskoj skupini počelo igrati po dvostrukom sustavu, što je u praksi značilo da su se Velež i Zrinjski u službenim prvenstvenim utakmicama susretali minimalno dvaput u sezoni. Tako je od 17. svibnja 1931. do 19. ožujka 1939. odigrano ukupno 16 utakmica u kojima su tada popularni Crveni slavili osam puta, a Zrinjevci, kako su ih novinari tada nazivali, u četiri navrata. Velika većina tih utakmica uopće nije nabrojana u navodnih 50 odigranih derbija.

Do 1928. mostarskim je nogometom potpuno dominirao JŠK, ali već nakon toga Velež je počeo uspostavljati ravnotežu i uskoro postao ne samo ravnopravan, nego i najbolji u gradu i provinciji.

On je svoju prvu titulu prvaka grada osvojio u sezoni 1929./30., kada je — prema novinskim izvještajima više sretno nego spretno — u finalu svladao JŠK s 2-1. Do prvog pehara u ligaškoj konkurenciji zato je čekao sve do sezone 1933./34., kada je završio poravnati na ljestvici sa JŠK-om, ali s boljim međusobnim omjerom. Nakon toga je preko Uskoka iz Čapljine (2-2, 6-0) i Bojne iz Travnika (1-1, 2-2, Bojna prepustila majstoricu) došao do finala podsaveznog prvenstva, gdje je u prvoj utakmici čak i dobio daleko najbolji prijeratni bosanski klub SAŠK (2-1) te titulu ispustio u revanšu u Sarajevu (1-3).

Zrinjski je u međuvremenu nekoliko puta bio na pragu titule, gubio je na gol-razliku ili međusobni omjer ovisno o aktualnom sustavu, ali Velež je bio uspješniji.

Do sezone 1939. Velež je tako osvojio ukupno pet titula prvaka Mostara, a četiri puta bio i najbolji klub u provinciji. U dva razigravanja za prvaka Podsaveza Velež je izgubio od SAŠK-a, jedno (1935.) se uopće nije odigralo, dok je najveći uspjeh mostarski klub napravio u sezoni 1938./39. Tada je za prvaka Podsaveza trebao igrati sa SAŠK-om, koji je suspendiran od saveza, pa je Velež automatski dobio titulu prvaka. Nakon toga je s banjalučkim Krajišnikom razigravao za plasman u najjače ligaško natjecanje u Kraljevini i izgubio u dvije utakmice.

Za Velež je to bila posljednja službena utakmica. Iduće sezone mostarska skupina prebačena je u Splitski podsavez, ali to se nije dogodilo na vrijeme pa liga nije ni odigrana. Nije ni ona u sezoni 1940./41. — parovi su već bili izvučeni i Velež i Zrinjski trebali su igrati 3. studenog i 8. prosinca 1940., ali je Velež u rujnu zabranjen, a čitava sezona otkazana zbog nedostatka adekvatnog igrališta. Tako su svoju posljednju prvenstvenu utakmicu prije rata Velež i Zrinjski odigrali 19. ožujka 1939., kada je Zrinjski slavio 4-2, što mu je ujedno bila i jedina pobjeda u sezoni, kao i jedini Veležov poraz.

Početkom 1990-ih, otprilike u isto vrijeme kada je Dinamo promijenio ime, naziv Zrinjski spominjao se kao eventualna alternativa Veležu, što su navijači Rođenih spriječili masovnim prosvjedima ispred stadiona. Rad Zrinjskog obnovljen je 1992., nastavljen je na stadionu Pod Bijelim Brijegom na kojemu je dotad igrao i obitavao Velež, a povijest derbija je dobila neke svoje nove nimalo lijepe slike.

Prvu utakmicu nakon te iz 1939. Velež i Zrinjski odigrali su 1. ožujka 2000. na sarajevskom Koševu, a završilo je s (vrlo vjerojatno namještenih) miroljubivih 2-2.

Od tada je odigrano 35 utakmica — pored 28 u okviru Premijer lige, šest ih je bilo u Kupu te jedna na pripremnom turniru u Tuzli — a Zrinjski je generalno mnogo uspješniji od Veleža. Osim što su Plemići — kako im novinari sada tepaju — slavili u 18 utakmica, a Velež u 11, osvojili su šest titula prvaka Bosne i Hercegovine i jedan kup, dok su Rođeni tavorili po dnu ljestvice, te čak šest sezona proveli u nižim ligama. I u ovoj sezoni Zrinjski je jedan od konkurenata za titulu, vjerojatno i favorit u gradskom derbiju, dok se Velež pokušava ugurati u gornji dio ljestvice i barem biti siguran od ispadanja.

Povijest dvaju klubova jest specifična i ima svojih rupa, ali za BiH uvjete ona je i bez svih mitova, preuveličavanja i laži, zaista impresivna. Štoviše, očito je da je tradicija mostarskog derbija mnogo duža i bogatija od velike većine onih koji se danas smatraju velikima na prostorima nekadašnje zajedničke države i jedna je od rijetkih koja ide i u vrijeme prije Drugog svjetskog rata. Ovaj tekst nije povijesni rad, u njega je uložen tek poneki tjedan istraživanja, i vjerojatno se potkrala poneka faktografska pogreška, ali on je i samo svojevrsni poziv.

Mostarski derbi zaslužio je da ga se tretira s poštovanjem i da se njegova stvarna povijest istražuje i uči.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.