Na posudbi

Dobre jarane Kina kupit ne može

… ali modernom nogomet(ašu) oni i nisu nužni, kad ima sve ostalo

Čika Boro Kontić, novinar, autor i voditelj emisije Primus iz koje se izrodila Top Lista Nadrealista, piše i priča najbolje priče o Zabranjenom Pušenju i on bi vjerojatno znao, ali ja vam nisam u stanju prepričati kako je i kada Seji Sexonu i dr. Neletu Karajliću (i kojemu točno od njih) palo na pamet Lennonov Jealous Guy pretvoriti u Dobre jarane. Znam tek toliko da je ta pjesma završila na prvoj strani abluma Pozdrav iz zemlje Safari i nekako ostala u sjeni puno popularnijih Pišonje i Žuge, Dana republike, Šefketa Ramadanija, pa i Murge drota i Fikrete. I da je Pušenje u ne pretjerano maštovitom krugu sportskih novinara na našem govornom području postao možda i najcitiraniji bend, pogotovo u hladnim siječanjskim i vrelim ljetnim danima transfer prozora.

Jer još su tada, godine 1987., dva posvjedočena navijača sarajevskog Željezničara znala kako stvari stoje i što točno pokreće svijet, odnosno dvije najvažnije stvari u njihovim i našim životima: politiku i nogomet.

Pare.

I zato mi nikako nije jasno da se čitavih 30 godina kasnije nogometna Europa, uključujući njenu neozbiljnu prikolicu na istoku, digla na noge i onako drsko, bezobrazno, prepotentno i svisoka, baš tipično europski, zaključila da Kinezi ubijaju integritet nogometa. Ubijaju ga, vele profesionalni i amaterski komentatori, analitičari, navijači, ali i poneki igrač i trener, jer su njihove ponude nemoralne, nadrealne i izvan granica dobrog ukusa.

Kako se samo usude novcem pokušati kupiti neke od najboljih igrača?

Prošlog je siječnja Ramires Chelsea zamijenio za Jiangsu Suning; Alex Teixeira je odbio Liverpool i priključio se sunarodnjaku; Jackson Martinez je napustio Atletico Madrid i prešao u Guangzhou Evergrande. Gervinho, Graziano Pelle i Paulinho su ondje, kao i Hulk, Ezequiel Lavezzi, Fredy Guarin, a od iduće sezone i Axel Witsel, Carlos Tevez i Oscar. Lista je duga, a zajednički nazivnik u europskim medijima za većinu njih, osim za one najstarije i islužene, u boljem je slučaju ‘plaćenici’; u gorem, da se lijepo izrazim, prostitutke. Jer ostavljaju Europu i njenu nogometnu tradiciju i mijenjaju je za lovu, koje usto već solidno imaju. Sram ih bilo.

Što nas dovodi do pitanja: kad smo se to počeli praviti budalama?

Ustvari, postoji li stvarno netko na planetu tko danas prati nogomet, a da nije svjestan da je integritet, barem kada je novac i plaćanje igrača, mrtav već desetljećima? I da se Kinezi, osim po činjenici da su bogatiji, ni po čemu ne razlikuju od Engleza, Španjolaca, Francuza, Talijana ili vlasnika njihovih klubova?

Hajde da se za trenutak vratimo u Neletovu i Sejinu 1987. Znam da joj nije pretjerano vjerovati, ali Wikipedija kaže da je album snimljen u siječnju 1987. u Sarajevu, a miksan u veljači iste godine u studiju Olympic u Londonu. Što bi značilo da je Pušenje na licu mjesta u Engleskoj svjedočilo posljednjoj tituli u povijesti Evertona. Doduše, momčad iz Liverpoola u to je vrijeme bila u nešto lošijoj formi – nakon trijumfa nad Sheffield Wednesdayom, Everton je izgubio od Liverpoola i Nottingham Foresta, dobio Bradford i Coventry, a onda tek remizirao sa Oxfordom i izgubio od Wimbledona.

Zvuči li vam nešto od svega ovoga čudno?

Iste je godine Kup UEFA osvojio IFK Göteborg nakon trijumfa nad Dundee Unitedom u finalu. U Kupu kupova slavio je Ajax, i to svladavši momčad Lokomotive iz Leipziga. U četvrtfinalu Kupa prvaka igrali su redom Brøndby, Beşiktaş, Dinamo Kijev, Bayern, Anderlecht, Real Madrid, Crvena Zvezda i kasniji pobjednik Porto.

Dakle, 30 godina kasnije barem je pola ovih klubova daleko od vrha u vlastitim ligama, a kamoli u Europi – u kojoj usto nema više Kupa prvaka, Kupa UEFA ni Kupa pobjednika kupova. Zamijenila su ih lukrativnija natjecanja u kojima sudjeluju klubovi koji su u međuvremenu bolje poslovali i postali bogatiji. I to je sasvim normalno; nogomet je u posljednjih trideset godina evoluirao u biznis u kojemu važi zakon bogatijega. A danas u kineskom nogometu imaju novac – pa zašto onda igrači ne bi išli u Kinu?

Jer je to zemlja bez nogometne tradicije?

Istina, nemaju nogometnu tradiciju poput europskih zemalja. No, zašto bi moderne nogometaše bilo briga za to? Mi kao navijači i dalje živimo u idealnom svijetu u kojemu igrači vole klub i u kojem nogometna romantika ima nekog značaja, ali to je iluzija. Uostalom, koliko mjesta za domaće dečke danas ima u vašem klubu? U Dinamu, Hajduku, Rijeci? I koliko njih bi ih ignoriralo bogatiju ponudu od gotovo bilo kuda?

Još prije 20 godina nitko nije mogao zamisliti kako će Chelsea, Manchester City ili općenito engleska liga biti među najpoželjnijim destinacijama za igrače

Benoit Assou-Ekotto, bivši ne pretjerano dobar igrač Lensa, Tottenhama, QPR-a, Saint-Ettiennea i sada Metza, najiskrenije je objasnio stvari. Nogomet je za veliki, najveći dio igrača ipak samo posao za koji žele biti što bolje plaćeni, pogotovo zato što im je karijera kratka.

“Ne razumijem zašto svi lažu”, kazao je u intervjuu Guardianu prije sedam godina. “Kada sam napuštao Lens, predsjednik je rekao da idem zbog novca, da ne marim za njihov dres. Postoji li ijedan igrač koji potpiše za neki klub jer mu se sviđa nečiji dres? Dres vam je crven? Divno, sviđa mi se. Ali me nije briga. Kada pričaju o novom klubu, svi pričaju o novcu. Netko u vaš klub dolazi jer mu se sviđa? Ne razumijem zašto ljudi budu šokirani kada kažem da igram zbog novca. Ovo je moj posao i zaista je fantastičan, radim ga profesionalno, ali je i dalje to moj posao i želim biti što bolje plaćen za njega”.

Zvuči plitko, ali je istina.

Upitajte se iskreno biste li – bez obzira zarađujete li 5, 50 ili 500 tisuća kuna mjesečno, zaista odbili četverostruko veću plaću za isti posao koji radite sada? Jer nogometaši će u Kini raditi upravo ono što su radili i dosad; trenirati, igrati utakmice od devedeset minuta, boriti se za što bolju poziciju na ljestvici i za trofeje.

Također, kad se priča o Kini i novcu njihovih klubova, najčešće se ignoriraju poprilično važne činjenice. Naime, istina je to da lupaju nestvarne ponude za tek relativno velika imena, ali oni isto tako imaju i pravilo ograničenja stranaca u momčadi. Trenutno ih može biti samo trojica na terenu, a pet u momčadi, ali će se ta brojka smanjiti na četiri u bliskoj budućnosti. Na taj način ne žele napraviti samo ravnotežu između domaćih i stranih igrača, nego i omogućiti domaćim nogometašima da uče i stječu iskustvo uz najbolje.

Ekspanzija kineske Super lige i rastrošnost njenih klubova nije slučajnost, nego dio velikog plana na državnoj razini. Skupinu koja se bavila reformom nogometa predvodio je osobno kineski predsjednik Xi Jinping, a ona je u ožujku 2015. predstavila program s 50 točaka razvoja u idućih 50 godina. Prije svega, cilj je nogomet maksimalno omasoviti, pa je postao dio programa u 8.000 državnih škola. Do 2020. plan je nogomet kao predmet imati u više od 20.000 škola, a do 2030. stvoriti uvjete da Kina bude domaćin Svjetskog prvenstva u nogometu. Krajnji cilj je da do 2050. nacionalni tim bude dovoljno kompetitivan da se bori za naslov svjetskog prvaka. Štoviše, plan uključuje i projicirana ulaganja od nevjerojatnih 850 milijardi dolara u idućih 10 godina.

Vlasnici klubova su lokalni milijarderi, koji su usto i članovi Komunističke partije. Ogromna ulaganja u svjetske zvijezde za cilj imaju što bržu popularizaciju domaće lige, a opet kako bi se stvorili preduvjeti za omasovljenje ovog sporta. Dakako, bogataši imaju svoj interes; veća ulaganja u sportske klubove i kulturne institucije, prije svega omladinske akademije, te strane igrače i trenere, po zakonu znače i manji korporativni porez za njihove kompanije. I to drastično manji porez, koji je sa 25 posto smanjen na 3 posto.

Naravno, ovaj plan ima svojih mana i vrlina. Stvaranje nogometne kulture iz temelja i preko noći nije nešto što je lako (ako je uopće) izvedivo i kineski nogomet će sasvim sigurno morati preboljeti mnoge dječje bolesti prije nego što ispuni barem dio svojih ciljeva. Međutim, instant-ulaganja automatski su donijela i prve rezultate. Kineska Super liga prošle je godine u prosjeku imala 24.159 gledatelja po utakmici. Među europskim nacionalnim natjecanjima, samo su Bundesliga, Premier liga i La Liga imali više. Do 2013. kineski su klubovi samo jednom osvojili Azijski Kup prvaka; nakon te godine je Guangzhou Evergrande slavio dvaput. Kao treneri danas u Kini rade Luiz Felipe Scolari, Manuel Pellegrini, Andre Villas-Boas, Felix Magath, Dragan Stojković, Gustavo Poyet i Fabio Cannavaro, u drugoj ligi su i Sven-Göran Eriksson i Ciro Ferrara.

Kvaliteta je i dalje daleko ispod vrhunske, ali i prosječne europske razine, ali zato, između ostalog, i investiraju ogroman novac u trenere i velike zvijezde. Naravno napredak neće doći preko noći, ali će interes za natjecanje porasti, ono će postati atraktivnije i navijačima i igračima, te na kraju nuditi i ne pretjerano važnu, ali ipak potrebnu stepenicu za daljnji napredak.

Na kraju krajeva, rade li Kinezi nešto što svi drugi već nisu radili? Oduvijek je novac bio presudni faktor u osiguranju kvalitete i popularnosti. Talijani su još za Mussolinijeva doba novcem privlačili Argentince (doduše, najčešće talijanskog porijekla) i s četvoricom njih osvojili SP 1934. Španjolci su slično uradili sa Alfredom Di Stefanom, Ferencom Puskasem i Lászlóm Kubalom. Između 1952. i 1992. klubovi Serie A čitavih su 15 puta obarali rekord najskupljeg transfera na svijetu; dvaput se Barcelona ugurala između njih.

Još prije 20 godina nitko ne samo da nije mogao zamisliti kako će Chelsea ili Manchester City biti u vrhu engleskog nogometa i među najpoželjnijim destinacijama za igrače, nego to nije izgledalo tako ni za samu englesku ligu. Kada je Fabrizio Ravanelli 1996. europskog prvaka Juventus zamijenio za ispodprosječni Middlesbrough (koji će na kraju te sezone čak i ispasti iz lige), reakcije su bile otprilike kao i danas kada igrači idu u Kinu. Što je bilo i logično – engleski klubovi do te godine nijednom nisu izašli iz grupne faze Lige prvaka, a Premiership je kvalitetom bio daleko od Serie A.

Međutim, novac je, a ne tradicija, od engleske napravio najprivlačniju ligu na svijetu.

I jasno, ni u ludilu ne mislim da će razvoj kineske lige imati jednak put kao one u zemljama sa stoljetnom nogometnom tradicijom. No, isto tako ne vidim apsolutno nikakav razlog da Kineze smatramo odgovornima za “uništavanje integriteta nogometa”, a igrače koji u naponu snage odlaze u tu zemlju za nekakve plaćenike i izdajnike. Meni je kao konzumentu – u što nas je, nažalost, moderni nogomet pretvorio – potpuno svejedno gdje igra neki Oscar ili Ramires. Svjetsko nogometno tržište dobilo je još jednog relativno ozbiljnog ‘igrača’ od kojeg profitiraju prije svega nogometaši i njihovi agenti, onda i klubovi, a kojeg se boje ostale lige. Navijači su odavno u toj priči tek kolateralna šteta.

Zabranjeno pušenje je bilo i uvijek će biti u pravu. Dobre jarane zaista para kupit ne može. No, modernom nogomet(aš)u oni i ne trebaju, kad već ima jahte, konje, lijepe žene i sve ono što pjesma spominje.

Šahovske figure s druge strane netko će već povući.

https://www.youtube.com/watch?v=M9qKLNE6n8M

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.