Tih je dana, možda nekoliko sati nakon što je u prijateljskoj utakmici na Olimpijskom stadionu Kyle Lafferty presudio njegovoj ambicioznoj Finskoj, možda i tjedan dana ranije dok je slavio 60. rođendan, Roy Hodgson čvrsto odlučio.
Znao je da će se i njegova vjerna Sheila veseliti; bilo je hladno helsinško ljeto 2006. godine i zajedno su brojali 30. godinu naporne trenerske karijere i lutanja po svijetu. I zato, kad je u jednom od brojnih telefonskih razgovora sa starim drugom Massimom Morattijem ovaj ponudio da preseli u Milano, ovaj put kao savjetnik, ambasador kluba — nešto što je donosilo pristojnu zaradu, ali ne i stres i svakodnevna odricanja koja s njom idu — umorni izbornik reprezentacije Finske stvarno jest čvrsto odlučio. Što god da se dogodi u kvalifikacijama, jednom kad ta priča završi, završit će se i njegova trenerska karijera. To je to, vrijeme je za uživanje u skupim vinima i skupim restoranima. Vrijeme je za mirovinu.
Toj će se priči slatko nasmijati i Sheila i Roy dok se sredinom kolovoza opet budu vozili pored lokalnih pečenjara, kebabara i indijskih restorana u Croydonu; uostalom, u Marvovoj trafici na Sydenham Roadu može se pronaći i poneka boca vina skrivena iza pulta. Još jednom će se parkirati tamo iza Sainsbury’sa, veselo pozdraviti svakog prolaznika s crveno-plavim šalom, rukovati se s čuvarom, mahnuti fotografima i navijačima i ušetati na Selhurst Park.
Jer Roy Hodgson, koji će 9. kolovoza proslaviti svoj 76. rođendan, i iduće će sezone biti menadžer premierligaša Crystal Palacea.
Dobri stari Roy Hodgson još jednom je pokazao da za njega i njegovo nogometno umijeće i dalje ima mjesta na vrhunskom nivou
“Jako sam ponosan što ću nastaviti raditi u ovom klubu”, kazao je Hodgson u ponedjeljak, kad je klub i konačno potvrdio da je ovaj Englez potpisao novi jednogodišnji ugovor i da će voditi momčad u novu sezonu. “Dobro poznajem ovu ekipu i znam koliko je dobra. Sjajna je to kombinacija mladosti i iskustva. Zato smo nakon dugih razgovora s predsjednikom postavili zajednički cilj, a to je da završimo u gornjem dijelu ljestvice”.
Hodgson, koji je Palace s klupe vodio i između 2017. i 2012. prije nego što je objavio odluku o umirovljenju, u Croydon se vratio u ožujku. Tada je naslijedio Patricea Evru, s jednostavnim ciljem koji se zvao ostanak u ligi. Palace je potom u 10 utakmica dobio njih pet i izgubio tek dvaput, završivši 11. i to 11 bodova iznad crte. I dok su se i jedni i drugi lomili oko nastavka suradnje — Hodgson jer je opet razmišljao o mirovini, a Palace jer su u klubu razmišljali o dugoročnoj budućnosti — emocije su odlučile.
Jer za Roya Hodgsona priča i jest počela upravo tu, Sydenham Roadu, blizu Marvove trafike.
Njegov otac Bill, navijač Newcastle Uniteda, bio je vozač autobusa i živio je u dodijeljenom stanu u toj ulici, koja je na 20-ak minuta šetnje od Palaceova stadiona. Roy, koji se doslovno tu rodio, kao dječak se nadao plavo-crvenom dresu, ali ga nikad nije uspio obući za natjecateljsku utakmicu. Rano je shvatio da od igračke karijere nema ništa i već s 21 godinom počeo se školovati za trenera te asistirati Bobu Houghtonu u niželigašu Maidstone Unitedu.
Houghton je, naravno, bio ključni čovjek i u razvoju Hodgsonove trenerske karijere. On je 1970-ih odselio u Švedsku, gdje je dominirao sa Malmöom, a jednom kad je Halmstad upitao da preporuči engleskog trenera, on je nazvao tada 29-godišnjeg Hodgsona. Ovaj je ondje napravio čudo — švedski mediji to su nazvali “pretvaranjem vode u vino” — i osvojio titulu s ekipom kojoj se predviđalo ispadanje. Kasnije je osvojio i pet uzastopnih titula sa Malmöom, ali pitate li Šveđane, sami rezultati ondje su manje važni od Hodgsonova utjecaja na razvoj igre; on je predstavio zonsko markiranje i sustav s četvoricom igrača u obrani, nešto što će dugo biti baza za sve švedske generacije koje su dolazile.
Nakon Švedske preselio je u Švicarsku i ondje vodio Xamax, pa reprezentaciju odveo na prvi mundijal nakon 28 godina čekanja, poguravši je sve do četvrtfinala i trećeg mjesta na FIFA-inoj rang ljestvici. Tada je započelo i druženje s Morattijem, čiji je Inter doveo do trećeg mjesta i finala Kupa UEFA koje je izgubio na penale. Kasnije se vraćao kao vršitelj dužnosti, pa onda vodio i Grasshoppers, Copenhagen, Udinese i Viking, bio izbornik Ujedinjenih Arapskih Emirata i — na kraju, mislio je — Finske, napravivši ime u europskom nogometu.
No, iako je 1998. Blackburn vodio do šestog mjesta u Premier ligi, Hodgson je sve do sredine 2000-ih u domovini bio percipiran kao simpatični misionar koji je godinama širio pozitivnu energiju i preobraćao kontinentalne heretike. I zato, kad je za Božić 2007., ni dva mjeseca nakon ostavke u Finskoj, umjesto čestitke s Craven Cottagea dobio poziv da preuzme momčad, i Sheila i Roy su shvatili da od risotta i pinot bianca u Lombardiji nema sreće; mirovina je, ispostavit će se, zauvijek, prekinuta.
I tu je zapravo započeo novi, drugačiji život Roya Hodgsona.
Nakon što je ostavio Fulham u ligi, u iduće je dvije sezone dohvatio Europu, igrao finale Europa lige i osvojio nagradu za najboljeg trenera lige. Najednom je i Engleska shvatila da u njemu ima više od misionara; u srpnju 2010. preuzeo je Liverpool. Međutim, iskusni Hodgson znao je da se u domovini može letjeti visoko, ali i jako brzo pasti, a kad stvari nisu išle onako kako su trebale, najednom je započeo i put od revolucionara do matore neznalice. Ipak, naslijedio je Fabija Capella kao izbornik, vodio Englesku na dva Eura i jednom svjetskom prvenstvu i pored očiglednog uspona i nekoliko sjajnih rezultata ipak ostao upamćen po ispadanju od Islanda u Francuskoj.
Kad se u rujnu 2017. vratio kući u Croydon, Hodgson je već bio percipiran kao simpatični starac čije metode nisu savršene, ali mogu donijeti rezultat klubu kakav je Palace. I jesu; Crystal Palace se u njegovoj eri, u kojoj je postao i najstariji trener koji je vodio jedan premierligaški klub, stabilizirao kao solidna momčad sredine ljestvice. Ali jednom kad se u svibnju 2021. odlučio povući, ovaj put nije ni pomišljao pričati o pasti i vinu i kućici na plaži, svjestan da nije u stanju garantirati da će se ikad stvarno povući u mirovinu.
I nije. Kratko je bio u Watfordu koji nije spasio, a onda se u ožujku vratio na Selhurst Park. I ondje se ovog ljeta jesu dugo lomili, svjesni da čovjek kao Roy ne može biti sinonim za dugoročno planiranje budućnosti — navodno su razmišljali o Paulu Fonseci, Steveu Cooperu, Arneu Slotu, Grahamu Potteru i Brendanu Rodgersu — i na kraju prelomili. Jer Roy je ovoj momčadi Crystal Palacea vratio energiju i samopouzdanje, pojednostavio stvari i pokazao igračima da im vjeruje. A nekad je takav pristup — nazovite ga staromodnim — i najpotrebniji. Stvari su prošle sezone kliknule, i ondje se sada nadaju da će iskoristiti taj momentum te naredne sezone naprosto ponoviti ono što su napravili prošle.
Jer dobri stari Roy Hodgson još jednom je pokazao da za njega i njegovo nogometno umijeće i dalje ima mjesta na vrhunskom nivou. Da je premlad za mirovinu. I da će uvijek, zna to i njegova Sheila, biti premlad za mirovinu.
