Put od Walsalla, mjesta na kojemu se nalazi moderni trening kamp West Bromwich Albiona, do The Hawthornsa, stadiona na kojemu već 120 godina igra ovaj klub, traje nekih pola sata. Taman toliko da vam kroz glavu prođu svi mogući scenariji i sve moguće opcije, da u glavi odvrtite film koji želite, ali i onaj kojeg nikako ne želite proživjeti. Taman dovoljno vremena da mislite o svemu, baš svemu što vam se može dogoditi u noći koja dolazi.
Ali Slaven Bilić je u srijedu poslijepodne, dok se vozio prema stadionu i razmišljao o vlastitoj sudbini i priči koju mu je ovaj put namijenila, mogao biti apsolutno siguran u samo jednu jedinu stvar. Bit će to potpuno luda noć.
Nekadašnji hrvatski izbornik u West Midlands je došao u lipnju 2019., nakon što je odradio posao o kojem ne sanjate, ali ga i ne odbijate, onaj u Saudijskoj Arabiji. West Bromwich Albion je u međuvremenu odradio solidnu sezonu u Championshipu, ali je ona na kraju završila u suzama i na najgori mogući način, ispadanjem u play-offu. Za Slavena je to zapravo bila savršena prilika — pričao je o tome jednom i nama u jednom londonskom hotelu, kao i valjda svakom novinaru kojeg je sreo. Championship je totalna ludnica — ogromni broj utakmica, ludi ritam, izjednačene, ali i kvalitetom limitirane momčadi — i silno se želio oprobati u njemu.
“Kakva sezona, kakva liga”, ekstatično je ponavljao u dva metra udaljene mikrofone u srijedu kasno navečer i točno 50 natjecateljskih utakmica kasnije. Košulja mu je bila natopljena šampanjcem kojim su ga zalijevali igrači. “Uvijek sam govorio da želim raditi u ovoj ligi jer je tako posebna i tako teška. Ali nisam znao da je baš ovako teška”. Šteta je samo što je riječi morao birati na engleskom, jer već ste ga mogli zamisliti kako se, onako potpuno opušten i veseo, zakači za neku nevinu psovku koja bi ustvari samo dočarala tu njegovu emociju. “Iscrpljujuće je. Nisam uživao u svakoj minuti, naravno da nisam, ali s ovakvim krajem, s rezultatima na dnu ljestvice, sa situacijom u kojoj se našao Forest, sve je to nevjerojatno”.
Bilo je to daleko od savršenog i teže vrlo vjerojatno nije ni moglo biti, ali to je oduvijek želio, osjetiti sve čari Championshipa
Football, bloody hell, rekao bi jedan poznati Škot, a kod nas bi se to dalo prevesti samo kao — nogomet, jebiga.
A što se zapravo dogodilo Biliću, njegovom West Bromu i ostatku lige? Morali biste živjeti na Marsu ili biti u nekakvoj komi da ne znate da je još prošlog tjedna svoje mjesto u Premier ligi osigurao Leeds United s Marcelom Bielsom na klupi. No, ustvari je to bila jedina sigurna stvar u Championshipu prije nego što se ušlo u posljednjih 90 minuta loptanja. Play-off je tražilo pola lige, a činilo se da je Forest siguran. Nekih 20-ak minuta prije kraja Swanseaju je trebalo da nadoknadi pet golova minusa u gol razlici i dobije u gostima, a da Nottingham izgubi. I to se i dogodilo. Ludnica.
U borbi za ostanak u ligi čak je sedam momčadi vidjelo svoju zadnju nadu. Među njima je i Wigan, koji je nogometom skupio dovoljno bodova ali je kažnjen s njih 12 oduzetih i njegova će se žalba tek razmatrati. U zoni ispadanja bio je i Barnsley, koji je gostovao kod Brentforda, tima koji je — jednako kao i Fulham — puhao za vratom Biliću i njegovima.
Zapravo, u završnici ove lude sezone najveći protivnik West Bromu bio je — West Brom.
Ekipa je to koja je veći dio sezone bila jedna od dviju najboljih u ligi; u prvih 25 tekmi do Nove godine izgubila je dvaput, od Leedsa u listopadu i od Middlesbrougha dva dana prije novogodišnje noći. U studenom je uvezala i šest pobjeda, do ožujka u samo četiri navrata nisu uspjeli postići bar jedan gol. Međutim, u previše utakmica je bila bolja i stvarala više šansi, a nije ih koristila, nije lomila utakmice, pa je često, prečesto igrala bez pobjednika. Ipak, održavala je bodovnu distancu, smjenjivala se na vrhu s Leedsom i u kontinuitetu od rujna do ožujka bila među prve dvije momčadi.
Međutim, nakon što je pandemija korone prekinula prvenstvo, stvari su se promijenile za West Brom. Istina, nakon remija sa Sheffieldom i poraza upravo od Brentforda dobio je tri utakmice, ali prednost se topila— zahvaljujući sjajnoj formi Pčelica koje su nanizale osam pobjeda, Fulhama koji je dobio četiri zaredom i kiksevima Baggiesa — a nervoza polako uvlačila u momčad.
Sezona duga 50 utakmica stala je u završne četiri. WBA je propustio dobiti Blackburn Roverse iako je bio bolji, onda je protiv Fulhama stao na 0-0, pa još u utakmici u kojoj je imao sve u svojim rukama izgubio kod Huddersfielda. Bilo je neizbježno, otvorile su se neke stare knjige, počele čitati stare priče, one o Bilićevim posrtanjima s ekipama koje je vodio: Hrvatska u nesretnom Beču, pa Lokomotiv i Beşiktaş, druga sezona s West Hamom. Priče o treneru koji dođe do vode, a ne napije se, i to zato što mu vodu iz ruka prospu oni kojima najviše vjeruje. Teorija je to po kojoj je Slaven jedan od onih trenera kojeg u svlačionici svi vole, i to do te mjere da se granice izgube i igrači ispadnu u manju brzinu.
Zato je Bilić prošlog tjedna odlučio ići all-in.
Nakon što je West Brom poražen u najvažnijoj utakmici sezone, toj u Huddersfieldu u kojoj je mogao sebi osigurati mirnu završnicu prvenstva, Bilić je kritizirao igrače. Govorio je o tome kako je suparnik izgledao kao da želi više, kako se momčad raspala pod pritiskom, kako su igrači bili blokirani i kako je pokušao sve, ali ništa ne ide. Onda je još začinio i pričom o gotovom poslu; Brentford je u tom trenutku imao sve u svojim rukama i Bilić je javno pozvao igrače da se spremaju za play-off. Ustvari, javno je rekao sve ono što igrači nikada ne žele čuti.
Takve se situacije najčešće završe totalnom katastrofom. Igrači su prečesto razmaženi i vole da im se titraju mošnje, bez obzira koliko su u lošoj formi. Oni su ti koji su na terenu i koji imaju moć, i uvijek je lakše zamijeniti jedno ime na vratima nego renovirati čitavu svlačionicu. I oni to znaju, svjesni su toga i najčešće to i koriste. Svjestan je toga i Bilić, mora biti, ali nije imao velikog izbora i odlučio je pokušati hladnim tušem.
Međutim, Bilić jest razdrmao svoje igrače — prvo ih je u nedjelju pustio na dan odmora koji dugo nisu imali, a onda ih dočekao sa zaključkom kako protiv QPR-a moraju biti “men, not nearly men”. Imaju naše navijačke skupine i savršeno skandiranje za to. Atmosfera u timu se promijenila, pomogao je i Brentford kojemu su staklena koljena zaplesala protiv Stokea i nada je opet rođena.
Ali ludnica nije mogla izostati.
QPR, kojemu nije trebalo ni za što, igrao je opušteno i bez opterećenja, sve ono što WBA sebi nije mogao priuštiti. Domaći su bili bolja momčad — ne pretjerano dobra, ali bolja — no, onda je Ryan Manning zabio jedan udarac iz daljine. Mirisalo je na totalni raspad, ali West Brom se vratio, okrenuo rezultat i imao sve u svojim rukama. Kada je pola sata prije kraja Eberechi Eze zabio za goste, Bilić je samo viknuo “nemoguće”. Malo kasnije Brentford je i izjednačio, Fulham je kod Wigana bio na 1-1, WBA je visio, opet je izgledalo kao da će se sve raspasti… Ali nije.
Činjenica je da je na kraju Slaven imao i sreće. Ispostavilo se da su u Brentfordu koljena od još mekšeg stakla; zaplesala su im u Stokeu, a onda prsla u zadnjem kolu kući protiv Barnsleya, koji se još spasio ispadanja. Završilo je 1-2. Nije dobio ni Fulham, oni je stao na 1-1, a WBA je rutinski, uz samo malo panike, odradio završnicu svoje utakmice i slavlje je moglo početi.
Slaven Bilić je stavio sve na kocku i na kraju uspio.
Bilo je to daleko od savršenog i teže vrlo vjerojatno nije ni moglo biti, ali to je oduvijek želio, osjetiti sve čari Championshipa, a ovakva završnica — sa svim limitima koje je njegova momčad imala, kao i njeni konkurenti — upravo je to. Sada mu slijedi remont; pokušaj pretvaranja drugoligaške u prvoligašku momčad, ali što god da se sutra dogodi, Slaven je danas uspio.
