Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Dobrodošao u džunglu, Žuti

Što čeka Roberta Prosinečkog u Bosni i Hercegovini?

Barem smo dočekali kraj priče. Sramotna parada pokvarenosti i izopačenosti u koju se pretvorila potraga za nasljednikom nesretnog i nespretnog Mehmeda Baždarevića konačno je završena i Bosna i Hercegovina ima novog izbornika nogometne reprezentacije. Deseti izbornik u povijesti ove zemlje bit će Robert Prosinečki.

Malo toga je u posljednjih desetak godina tako vjerno skiciralo aktualni trenutak u bosansko-hercegovačkom društvu kao što je to u posljednjih tri mjeseca napravila u principu sporedna stvar kakva je izbor selektora nogometne reprezentacije. Kanalizacijska cijev u koju se očigledno pretvorilo ovo društvo na tom je za veliku većinu nevažnom mjestu pukla, ustvari eksplodirala, i ostavila rupetinu iz koje su se fekalije prosipale na sve strane i u kojima su s oduševljenjem jedino plivali stari, ali i neki novi miševi. Deformirani sistem vrijednosti u kojemu je najvažniji osobni interes, ma kako mali on bio, potragu za izbornikom pretvorio je u prljavi, perverzni i negledljivi reality show koji je ionako podijeljeno društvo dodatno zatrovao i izdijelio, pretvorio u – u praksi nepostojeće – ‘naše’ i ‘njihove’ te ljude još više otuđio od reprezentacije i nogometa.

Posljedica je to prije svega sramotnog pokušaja izbjegavanja preuzimanja odgovornosti čelnih ljudi Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, čiji predsjednik izigrava zaleđenog Walta Disneya. Oni su, da Savez funkcionira kao u nogometno ozbiljnim zemljama, na vrijeme trebali pronaći opcije prilagođene svojim mogućnostima i, prije svega, potrebama reprezentacije. I onda jednoglasno podržati tog čovjeka i čvrsto stati iza svog izbora, argumentirajući to vjerom u njegovo nogometno znanje i kompatibilnost s momčadi. Naravno da nisu, nego su priču razvukli na tri mjeseca i dopustili da se pretvori u ovu gadost koja je na kraju degradirala i ismijala ne samo dvojicu kandidata završnog showa, nego i čitavu trenersku struku.

Nije da nismo na to navikli – takav je princip rada ne samo u toj instituciji, nego i većini institucija u Bosni i Hercegovini. Dobili smo samo još jednu potvrdu da nogomet u BiH vode kukavice i beskičmenjaci. Ljudi koji se bez imalo stida sakrivaju iza nekakvih komisija i nogometnih legendi i koji su nogomet u zemlji, a samim tim i izbor selektora, na kraju pretvorili u cirkus koji – naprosto jer im to dopuštamo – i zaslužujemo

Imao, pa ne imao – najgora je kletva i u njoj trenutno žive Bosanci i Hercegovci

No, dobro, barem je potraga za izbornikom iza nas, barem je sve gotovo. Ali što sada? Što stvarno čeka Prosinečkog u Sarajevu?

Tada ni sam nije bio svjestan, ali Žuti je prije nešto malo više od tri mjeseca, u foajeu hotela Hilton u Bakuu, odgovarajući Telesportovu novinaru na pitanje o stanju u hrvatskom nogometu gledao u budućnost i sam dao savršen odgovor na ovo pitanje.

„Ma nije izbornik problem“, govorio je tada Prosinečki, u to vrijeme i dalje na čelu reprezentacije bogatog i nogometom neopterećenog Azerbajdžana. „Problem je loša atmosfera. Ne znaš što je gore – atmosfera oko cijelog nogometa, oko samog saveza ili oko reprezentacije. A to ne može promijeniti pojedinac, makar on bio i izbornik. Potrebne su tako velike promjene da to nadilazi moć pojedinca. Bez pozitivne atmosfere ne može se postići neki bolji rezultat.“

Na njegovu žalost, nogometni su novinari – čast izuzecima – u posljednja tri mjeseca potvrdili da spadaju u istu moralnu kategoriju u koju se uvrstilo čelništvo Saveza i način na koji su ispratili izbor selektora dodatno je iskvario atmosferu i u startu otežao posao Prosinečkom.

Robertu je jedini protukandidat bio Amar Osim, sin legendarnog Ivice i čovjek koji je imao gotovo apsolutnu podršku medija i struke. Međutim, ta je podrška argumentirana isključivo činjenicom da je Osim domaći čovjek koji bolje poznaje prilike u domaćem nogometu, kojemu je domaća liga (o kojoj se odjednom pričalo u superlativima) bliža i, bizarno, dostupnija, dok se o trenerskoj kvaliteti dvojca gotovo nije ni govorilo. Agresivna i prljava kampanja s kojom Osim možda nema nikakve veze, kampanja koju je krasio manjak inteligencije i u kojoj se nisu birala sredstva, u kojoj se fašistoidnim pamfletima Prosinečkog povezivalo s četnicima i ustašama, suptilno promoviralo u neprijatelja Bošnjaka ali i dovodilo u vezu s menadžerskim lobijem, u startu su novom izborniku napravili prvu veliku prepreku.

Prosinečki je tako, prije nego što je prvi put sletio na sarajevski aerodrom kao izbornik, u dijelu javnosti već omražen i etiketiran kao propalica i neznalica kojemu je na račun lobiranja poklonjena reprezentacija i kojemu je dopušteno “da kolonizira jednu od rijetkih preostalih nacionalnih svetinja”.

No, za Robija je možda i bolje da su sve fekalije na površini i da se iz prve ruke može uvjeriti u to što ga čeka u iduće dvije godine. Atmosfera oko reprezentacije trenutno je nabijena negativnom energijom, javnost je podijeljena, a ne može očekivati ni pretjeranu korist od slabo organiziranog Saveza i nesposobnih ljudi koji ga vode. To što su mu dopustili da povede dva pomoćnika – koji, sasvim slučajno, ispunjavaju nacionalni ključ – tamo će mu smatrati ogromnom uslugom i jedinom koju u skoroj budućnosti može očekivati da će mu napraviti.

Međutim, Prosinečki – koji je jednom istaknuo da je za svoju trenersku karijeru najvažnije stvari naučio od Johana Cruyffa i Ivice Osima – jako dobro zna da na Balkanu čitavu priču u njegovu korist može okrenuti isključivo dobar rezultat.

Imao, pa ne imao – najgora je kletva i u njoj trenutno žive Bosanci i Hercegovci koji su 2014. olizali veliku scenu, a onda se uz pilotiranje u međuvremenu izgubljenog Safeta Sušića i zbunjenog Meše Baždarevića strovalili u streloviti pad. I nisu frustrirani samo navijači – Žuti u ruke dobiva ekipu koja već gotovo četiri godine nema baš nikakav sistem. Bosna i Hercegovina individualno ima limitiranu, ali ipak solidnu momčad; ekipu koja bi trebala biti u stanju izboriti mjesto u onoj polovici Europe koja igra na Europskom prvenstvu. Međutim, ekipa je to čija se igra već godinama zasniva isključivo na improvizaciji, koja kronično pati od nedostatka konkretne ideje i kojoj na klupi treba čovjek koji će individualni talent pretvoriti u momčadsku kvalitetu.

Biti izbornik Bosne i Hercegovine će za Roberta Prosinečkog biti najveći izazov u dosadašnjoj trenerskoj karijeri, ali i najveća prilika da pokaže što zna i koliko može. Realno mu je nakon Beograda, turskog Kayserija i Bakua teško objektivno suditi, ali nigdje ga nisu dočekala takva atmosfera i tako velika očekivanja kakva će mu na pleća (opravdano?) staviti u Sarajevu. Ako želi uspjeh koji će ga održati iznad površine i pretvoriti u heroja, Prosinečki bosansko-hercegovačkoj reprezentaciji (i to jako brzo) mora dati konkretan okus i miris, taktički je opismeniti i organizirati, te pronaći način da do maksimuma iskoristi – nešto što još nitko nije uspio – njene najbolje adute.

U suštini, Prosinečki mora iskoristiti materijal koji je već godinama tu, ali izgraditi potpuno novu kuću. Ali prije svega mora shvatiti da pliva u prljavoj bari prepunoj krokodila koji će samo čekati prvu priliku da mu otkinu glavu i da se cerekaju dok igraju picigin s njom.

Močvara? Dobrodošao u pravu džunglu, Žuti.