Došao je i taj dan, farsa se konačno završila. Ili barem njenih nekoliko uvodnih epizoda. Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine ima novog izbornika. Kao što se i špekuliralo ili — da se ne lažemo — znalo, 13. po redu izbornik u povijesti BiH biti će Ivajlo Petev. Ovaj 45-godišnji bugarski trener će službeno biti predstavljen idućeg tjedna, a debi će imati 24. ožujka na gostovanju u Finskoj na otvaranju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2022. u Kataru.
Sam proces kroz koji se došlo do imena idealnog kandidata bio je upravo onakav kakvog biste i očekivali od organizacije tradicije i rejtinga kakve ima NSBiH i analfabeti koji ga vode.
Lišen bilo kakve transparentnosti i kompetentnosti, bez jasnih kriterija, uz klasično izbjegavanje preuzimanja odgovornosti i njena prebacivanja na druge. Začinjen prljavim igrama i lažima, međusobnim optužbama i sukobima klanova, prevarama i dogovorima, popločan jeftinim populizmom i odvratnim nacionalizmom. Bio je to još jednom negledljivi i gadljivi cirkus, čija je predstava odigrana prvenstveno kako bi se mjerila snaga novog predsjednika Vice Zeljkovića (i Ivana Beusa kao njegova tihog, ali važnog suradnika) i njegovih poltrona s jedne, te bivšeg, ali i doživotnog počasnog predsjednika Elvedina Begića i njegovih poslušnika s druge strane.
Prvo pitanje koje je i danas ostalo neodgovoreno je ono kako je uopće tamo neki Ivajlo Petev došao na radar saveza koji je dosad od stranaca priliku davao samo Hrvatima — doduše, rođenom Bosancu Miroslavu Blaževiću te Robertu Prosinečkom. Ako barem povremeno pratite hrvatski nogomet, njegove se biografije prije rujna 2016. vjerojatno sjećate barem kroz maglu.
Niti u jednom trenutku nitko iz Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine nije odgovorio na pitanje zašto je baš Ivajlo Petev njihov izbor
Na scenu je ispodprosječni nogometaš došao kada mu je sa samo 35 godina na klupi tada drugoligaškog Ludogoreca dao milijarder Kiril Domuščijev, a on mu vratio plasmanom u prvu ligu i osvajanjem dviju titula prvaka. Ono ispadanje u osmoj minuti nadoknade u uzvratnoj utakmici kvalifikacija Lige prvaka od Dinama na Maksimiru 2012. pretvorilo ga je u kućnog prijatelja obitelji Mamić i stalnog kandidata za klupu zagrebačkog kluba. U međuvremenu je postao viralan kada su ga navijači Levskog skinuli i smijenili na presici, a vodio je i ciparski AEL Limassol te bugarsku reprezentaciju.
Njegov je CV u hrvatskim medijima s vremenom postajao ispoliran do te mjere da je po dolasku u Zagreb u tom rujnu 2016. predstavljen kao jedan od najvećih europskih trenerskih talenata. Od njega se očekivalo puno, hvalilo ga se na sav glas, stalno spominjao nevjerojatni Ludogorecov uspon i trijumf s reprezentacijom u Portugalu, ali s vremenom je Petev prošao kroz klasičnu metamorfozu — za 10 mjeseci se od najboljeg u Europi pretvorio prvo u zbunjenog Bratka, a onda i nepoželjnu i pohlepnu bugarsku neznalicu. Službena povijest HNL-a i Dinama zabilježila ga je kao jedinog koji od 2006. nije uspio osvojiti titulu prvaka, odnosno bilo kakav trofej. Zaostatak od četiri boda iza Rijeke, koja mu je uzela i Kup, bio je, kažu, nenadoknadiv.
Nakon odlaska iz Zagreba njegov je CV postajao sve tanji. U Omoniji je ostao bez posla jer je optužio igrače za namještanje, pa se bezuspješno čupao na dobro staro vađenje iz konteksta; u Saudijskoj Arabiji je skupio šest pobjeda iz 21 utakmice, a isto toliko je imao i u Poljskoj s Jagiellonijom iz 17 pokušaja. Petev je i dalje samouvjereno mahao titulama iz Ludogoreca, ali one su već osam godina bajate, njegov rejting čak i u Bugarskoj daleko od idealnog, a ono napravljeno u praksi potvrda da mu je karijera u silaznoj putanji.
A onda se naprosto našao u Sarajevu i u zgradi Saveza dočekao u komisiju za razgovor s kandidatima službeno tek instalirane Zvjezdana Misimovića i Emira Spahića. Koliko je čvrsta teorija da je on Misimovićev prijedlog, toliko bi mogla biti i ona da je slučajno šetao onuda kada su birali izbornika i spotakno se o prag. Nema nikakve sumnje da je Petev Zeljkovićeva ideja, što je i on sam potvrdio, a da je Misimović samo napisao slova na papir. Ali nije Petev Zeljkoviću izašao na san; netko mu je — nije potreban psihološki profil, nije teško prepoznati dječačku opčinjenost wannabe gazde velikim tatom u zbijegu — njegovo ime šapnuo u uho.
No, što zapravo u svemu ovome čeka Peteva na novom poslu?
Jasno je da je način na koji je izabran morao ostaviti duboki trag na ionako narušeni habitat u kojemu obitava ta nesretna reprezentacija. Zapravo, to je rupčaga, ogromni krater koji se rastvara već godinama i kojemu su događanja u posljednja dva mjeseca samo bila šlag na tortu, i koja će Bugarinu posao učiniti višestruko težim.
Bosna i Hercegovina je u mandatu Elvedina Begića iz prvog iskliznula u četvrti šešir ždrijeba, usput propustivši izboriti plasman na tri uzastopna velika natjecanja. BiH nije dobila niti jednu utakmicu u koronaškoj 2020., u zadnjih 10 odigranih uspjela je svladati samo Lihtenštajn, a u zadnjih 20 ima bijedne četiri pobjede. BiH je isprobala je više od 70 ovakvih ili onakvih igrača, promijenila i četvoricu izbornika i ništa nije pomoglo, baš ništa.
Atmosfera je postala toksična, na okruženje se žale i igrači, pate i polako leđa okreću i navijači, stvari se već godinama kotrljaju nizbrdo, i to velikom brzinom. Situacija je, ukratko, katastrofalna.
To što mu je — barem prema službenoj verziji, iako je ona na staklenim nogama — jedini konkurent za mjesto izbornika bio legendarni kapetan Sergej Barbarez kojega masa naprosto obožava, samo po sebi otežavajuća je okolnost za Peteva. Ljudi ga jednostavno ne žele na ovom mjestu, smatrajući ga isključivo podobnim za čelne ljude saveza (što je donekle potvrdio, dopustivši da mu oni odrede pomoćnike), trenerom kojim je lako manipulirati i na kraju nedovoljno dobrim i nedostojnim reprezentacije BiH, pogotovo ne u ovoj krizi u kojoj se nalazi.
On će, dakle, da bi ovaj posao zvao uspješnim, morati napraviti čudo. Pod ogromnim pritiskom, nepoželjan u javnosti, s nepoznatim suradnicima, s igračima od kojih je veliki dio njih dao podršku Barbarezu i kritizirao rad Saveza, bez podrške navijača i bez izgrađenog sistema rada u savezu, morat će preko noći pokušati uspostaviti red. Petev će, da bi uspio i preokrenuo situaciju, morati prvo nametnuti autoritet, vratiti disciplinu u svlačionicu i iz temelja izgraditi momčadski duh koji gotovo da ne postoji. Za dvije godine (potpisao je na dvije plus dvije) mora stvoriti potpuno novi izgled reprezentacije, promijeniti je iz temelja, a sve to uz činjenicu da je do prve utakmice s Fincima ostalo dva mjeseca i dva zajednička treninga, nakon čega mu u goste dolazi svjetski prvak Francuska.
Što nas dovodi do posljednjeg, ali i najvažnijeg pitanja. Zašto baš Petev, odnosno je li on sposoban napraviti sve što je potrebno za reset i izlazak reprezentacije iz ponora?
Njegov Dinamo, s kojim je inače imao ugovor do 2020., imao je jednostavne, ali jasne ideje. Još od Ludogoreca je Petev favorizirao sustav sa dvojicom defenzivnih veznih te potencirao ulogu krila, i to je ustvari slično onome što je BiH igrala u posljednjih nekoliko godina. Rijetko je to bilo dominantno, ali je bilo dovoljno za Dinamov tadašnji kadar, pa je u prvenstvu izgubio samo od Hajduka i Slavena, što je bilo dovoljno za gubitak titule i status neznalice.
U utakmicama s velikim ulogom i protiv boljih suparnika ionako defenzivni Petev ne libi se potpuno zatvoriti — njegov Dinamo u Ligi prvaka nije dao niti jedan gol, a u četiri utakmice je prema okviru gola puknuo je pet puta. Zanimljivo, iako se potencira njegovo iskustvo, u Europi su njegovi klubovi odigrali 11 utakmica, u kojima je jednom slavio, a jednom igrao neriješeno. U 35 utakmica njegov je Dinamo samo osam puta postizao više od dva gola; od 17 utakmica sa Jagiellonijom 11 puta je ostao na jednom ili nijednom postignutom golu.
Petev je jedan od onih trenera koji ne skriva ogromnu samouvjerenost, koji se često zna javno ‘začuditi’ nezalaganjem svojih igrača, otkriti svoje nezadovoljstvo pojedincem i nenadano na nekome trenirati disciplinu. S druge strane, nije mu problem ispunjavati želje gazde, što u kontekstu reprezentacije ne zvuči dobro. Nije mu strana ni neobična i ponekad suluda rotacija — u 13 utakmica s reprezentacijom Bugarske na popisima mu se našlo čak 57 igrača. Često se kombinacija svega toga pretvori u kaos u svlačionici, nad kojom je Petev na Cipru, u reprezentaciji, a pogotovo u Dinamu gubio kontrolu.
Međutim, Petev nije ni neznalica kakvom ga karikiraju — on je taktički pismen trener, njegove momčadi imaju jasnu viziju i plan, a ne libi se pružiti priliku mladim igračima u koje ima veliko povjerenje.
To je zapravo najtužniji dio čitave priče o novom izborniku. Za više od dva mjeseca koliko se lobiralo za njega, u desetinama izjava, u službenom predstavljanju njega kao selektora, u novinarskim tekstovima, baš nitko niti u jednom trenutku nije pričao o Petevu kao treneru. Iako je radio u susjedstvu, iako je nogometni svijet manji nego ikad, priča nije otišla dalje od Wikipedije i Transfermarkta i nabrajanja rezultata. Nitko nije spomenuo njegove mane, ali ni njegove prednosti; niti u jednom trenutku nitko iz Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine nije odgovorio na pitanje zašto je baš Ivajlo Petev njihov izbor.
A to nikada nije dobar znak. Osim što je očito da nemaju pojma o nogometu i da ih za njega nije briga, ostavlja i dojam da je jedino što im je važno to da mogu manipulirati i imati potpunu kontrolu nad izbornikom.
Na Petevu je da dokaže drugačije.
