Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Dres s brojem 27

Danas je četiri godine od smrti Ivana Turine, čovjeka kojeg sam smatrao prijateljem

Zemljače, evo malo sunca. Čekam te na klupi ispred.

Do te 2011. nikada nisam uživo sreo Ivana Turinu. Životni me put u proljeće te godine odveo u Stockholm, a nakon 20-ak dana moja tadašnja djevojka, a današnja supruga, prvi i jedini put u zajedničkom životu pojavila se s ulaznicama za nogometnu utakmicu. Na tada još uvijek aktualnoj Råsundi, starom nacionalnom stadionu koji je 1958. bio domaćin finala Svjetskog prvenstva i rapsodiji Peleova Brazila, AIK je u derbiju dočekao IFK Göteborg i sjećam se da je naslovnicu programa koji negdje imam i danas krasio upravo crtež Ivana. Turina i tisuće crno-žutih srca stoje zajedno protiv plavo-bijelih, pisalo je pored. AIK je tu utakmicu dobio 2-0, Turina je odradio solidan posao koji je djelovao rutinski, ali navijači sa sjevernog stajanja ipak su mu nakon utakmice glasno skandirali.

I nekako je logično bilo da će nam se putevi par mjeseci kasnije i sresti. Ja sam odrađivao povremene posliće za neki švedski nogometni website, a Ivan je već bio jedna od najvećih zvijezda ovdašnjeg Allsvenskana – i to ne isključivo zbog odličnih igara za AIK, ali to ću naučiti tek kasnije. Dovoljna je bila jedna poruka, Ivan se javio u roku nekoliko minuta i dogovor je pao da se nađemo u AIK-ovu trening centru u sjevernom dijelu grada te ondje odradimo intervju. No, nakon što neko vrijeme živite u Švedskoj, naučite cijeniti i maksimalno koristiti svaku toplu zraku rijetkog sunca, pa me je, onako nasmiješen kao i uvijek, dočekao na drvenoj klupi ispred klupskih prostorija.

Nogomet je u principu prljav posao u kojemu svatko gleda svoj interes i u kojemu je teško na prvu razlučiti tko je pozitivan lik, a tko samo želi izvući nekakvu korist. Tako je gotovo sa svima koji su involvirani u njega – uključujući i igrače, ali i nas novinare. I zato nije nikakvo čudo da su odnosi na ovoj razini, čak i između suigrača, gotovo u pravilu površni, sterilni, izvještačeni i neprirodni. I nije čudo da se ljudi drže na međusobnoj distanci i odrađuju samo ono što i koliko moraju.

Međutim, s Ivanom nikada i nitko nije imao takav osjećaj.

On je bio jedan od onih ljudi koji vas kupi na prvi dojam i za kojeg znate da se taj dojam nikada više neće promijeniti. Da će biti mnogo više od prolaznika, mnogo više od običnog poznanika, da će biti prijatelj za sva vremena. Ogromni osmijeh od uha do uha, čini mi se da taj osmijeh nikada nije ni skidao s lica, gledao bi vas direktno u oči kada bi pričao, siguran u sebe, bez ikakvog oklijevanja. Govorio je ono što je mislio, ipak ne uvrijedivši nikoga; bio je omiljen u svlačionici, među suigračima, ali i protivničkim igračima, sucima i novinarima. Bez figa u džepu, iskreno i pravedno. I baš sve uz dobru zajebanciju, na tuđi i na svoj račun.

On bi, skroman kakav je bio, sjedio u omiljenom kafiću u zgradi u kojoj je i hrvatsko veleposlanstvo u Stockholmu i govorio da ga je – pogodilo par lopti

A nisu ni njemu uvijek cvjetale ruže. U Švedsku je stigao nakon devet godina u Dinamu, koji ga je triput slao na posudbe, a na kraju, nakon što se ustalio u prvoj momčadi, posjeo na klupu odakle je gledao Filipa Lončarića. Kratko je bio u Grčkoj (Xanthi), jednu sezonu odradio u Poljskoj (Lech), čak i još jedno poluvrijeme za Dinamo u HNL-u, ali to što je od rujna 2006. do svibnja 2010. odigrao samo 21 službenu utakmicu natjeralo ga je da taj posao u Švedskoj traži kroz probu. Brzo se dokazao, s brojem 27 na leđima bio jedinica i svojim obranama doslovno ostavio AIK u ligi.

Navijači su mu uskoro nadjenuli nadimak Zvijer, a Joja je samo odrađivao posao koji je radio najbolje. AIK se uskoro vratio u vrh i borbu za trofeje, a u sezoni 2012./13. bio jedan od najzaslužnijih za najveći europski uspjeh AIK-a u posljednjih 10 godina. Stockholmska je momčad u kvalifikacijama za Europa Ligu prvo izbacila Lech, a onda kod kuće izgubila prvu utakmicu od moskovskog CSKA. No, u revanšu je Ivan odigrao utakmicu života, zaradio i novi nadimak – Čarobnjak iz Moskve – i AIK je prošao u grupnu fazu te igrao (i zahvaljujući njemu osvojio četiri boda) protiv Napolija, PSV-a i Dnipra, što je za švedski klub bila ogromna stvar. S iskustvom, respektom prema suigračima i suparnicima te odličnim izvedbama iz sezone u sezonu, Ivan Turina je bio jedan od najboljih i najomiljenijih igrača lige.

On bi, skroman kakav je bio, sjedio u omiljenom kafiću u zgradi u kojoj je i hrvatsko veleposlanstvo u Stockholmu i govorio da ga je – pogodilo par lopti.

Bio je posvećen obiteljski čovjek, često je pričao o svojim kćerkicama Tiji i Tari, ali nije bio jedan od onih nogometaša koji gledaju samo sebe i isključe se od ostatka svijeta. Obožavao je nogomet, obožavao je gledati, slušati, pričati i igrati igru. Mogao je satima sjediti i diskutirati o našem i njihovom mentalitetu i pristupu nogometu, o Hrvatskoj, o reprezentaciji, HNL-u, Balkanu, Švedskoj, o svim različitostima i sličnostima, o sadašnjosti, prošlosti i budućnosti.

“Pa gdje ima ovakva liga”, znao bi reći. “Kod nas izgubiš utakmicu ili pogriješiš, čitav grad ti je na leđima. Ovdje su oni nama medalje podijelili za četvrto mjesto. Bravo, dečki, bili ste četvrti! Ma što mi kažeš? Branio bih tu do kraja karijere”.

Bio je četvrtak, sunčani drugi dan svibnja, 20-ak je poruka stiglo jedna za drugom. U prvoj su pisale samo četiri riječi, one koje je najteže napisati i izgovoriti. Umro je Ivan Turina. Većina ostalih poruka imala je upitnik na kraju; kao da smo između sebe tražili onoga tko će reći da nije istina. Ivan Turina imao je 32 godine i 212 dana kada je njegovo srce prestalo kucati. I ako netko nije bio svjestan shvatio je, nogometna obitelj tog je dana ostala bez velikog čovjeka.

Uplakani navijači – koji se i danas Ivana sjete skandiranjem u 27. minuti svake AIK-ove utakmice – počeli su se u Karlbergu, AIK-ovom trening centru, okupljati spontano. Njih 10-ak za par se minuta pretvorilo u stotine, za par sati u tisuće i sve je bilo prekriveno cvijećem, navijačkim šalovima i zastavama. Navijači svih klubova, igrači, reprezentativci, ljudi koji uopće ne prate nogomet.

A na klupi, istoj onoj klupi, stajale su samo dvije svijeće i njegov žuti dres s brojem 27.

Četiri godine su prošle od kada te nema, ali ništa se nije promijenilo.

Nedostaješ nam, prijatelju.