Na posudbi

Družina veseljaka

Unaprijed otpisana, reprezentacija BiH najveći je autsajder rukometnog Eura

Ivan Karačić, rukometaš izraelskog Maccabija iz Rishon LeZiona i rođeni stariji brat hrvatskog reprezentativca Igora, prije šest mjeseci je u Ostravi 30-ak sekundi prije kraja kvalifikacijske utakmice zabio gol Česima. Taj gol je bio važan jer je za reprezentaciju BiH u rukometu bio najvrjedniji gol u povijesti. I to doslovno. Nikada prije BiH nije zaigrala na Europskom prvenstvu, a taj Karačićev gol značio je pobjedu nad favoriziranim Česima i ostvarenje najvećeg rezultata ikad.

Bosna i Hercegovina se prvi put u povijesti plasirala na Europsko prvenstvo koje će otvoriti večerašnjom utakmicom s jednim od domaćina, Norveškom, a igrati u skupini D zajedno s još dva velika favorita, Francuskom i Portugalom.

Naravno, takav veliki rezultat i plasman na veliko natjecanje bi sami po sebi za zemlju poput BiH trebali biti velika, ogromna stvar. Pogotovo za sport kakav je rukomet, koji je daleko od svojih najboljih vremena. I nekadašnji europski giganti egzistiraju u amaterskim uvjetima, a gradovi koji su se nekada smatrali centrima regionalnog rukometa danas su samo usputne stanice u improviziranom prvenstvu. Dvorane, čast izuzecima, najčešće zjape prazne, a siromašni rukomet nikako nije previše primamljiv bolesno ambicioznim roditeljima koji će svoju djecu radije pokušati ugurati u unosnije sportove, zlu ne trebalo.

Međutim, baš bi zato u napaćenoj i sportskim uspjesima — blago rečeno — siromašnoj zemlji ovakav rezultat po prirodi stvari trebao biti snažan vjetar u leđa rukometu, njegovoj popularnosti i napretku. Bilo bi sasvim logično da je pritiskom neopterećeni sport ujedinio naciju i gurnuo je u blagu euforiju, u atmosferu slavlja i uživanja u velikom rezultatu koja bi trebala kulminirati večeras i u idućih pet dana kada BiH igra najveće utakmice u povijesti, koje su usto utakmice u kojima nema ništa za izgubiti.

Ali ako smo kroz Posudbu naučili jednu stvar, onda je to činjenica da je Bosna i Hercegovina zemlja nelogičnosti.

BiH je možda i najveći autsajder Europskog prvenstva, ali nema što izgubiti, jer sve što je napravila dosad daleko je od logike i sustava u kojem funkcionira

Umjesto da u prvi plan stavi ovaj zanimljivi i tradicionalno veliki sport te najbolju reprezentativnu generaciju u njenoj povijesti, ovaj rezultat i Karačićev gol otvorili su još jednu Pandorinu kutiju. Iz ogromne prljave, prašnjave, prastare škrinje na površinu su u zmijskom obliku počela izlaziti zla, i to jedno za drugim, otkrivajući pravu sliku BiH rukometa. Jer, za razliku od Epimetejeva bezbrižnog čovječanstva kojeg je gotovo uništila radoznalost ljepotice, rukometni svijet ove zemlje još odavno je truo. Samo što za to gotovo nikoga nije bilo briga. A kako to obično biva, rezultat je stvorio i radoznalost, pa su najednom svi počeli osjećati nesnosni smrad koji se proširio iz kutije.

Tako je posljednja konferencija za novinare Rukometnog saveza, održana prije odlaska za Poreč na Croatia Cup, a potom i za Trondheim, samo još jednom potvrdila da se u ovih šest mjeseci nije promijenilo ništa. Rukometni savez je i dalje polulegalna organizacija koja je službeno osnovana 2017. i koja nije naslijedila ono što je, prema njoj, bila također nelegalna organizacija koja je upravljala rukometom. Milijunski dug koji je ostao za tim podijeljenim i kaotičnim savezom ne priznaju ovi ljudi koji su tu zadnjih 16 mjeseci, ali priznaje — valjda — država koja ne želi otpisati taj dug. Tako Rukometni savez BiH nema porezni broj i nema mogućnost normalnog poslovanja, a u međuvremenu su zaprijetili i osnivanjem novog saveza — trećeg? Ili petog? — u Banja Luci, gdje bi navodno dobili taj porezni broj.

U svakom slučaju, pripreme ekipe i ono što je trebalo biti uživanje u povijesnom uspjehu te navijačka euforija zamijenile su priče o lizanju pljunutog, o krivičnim prijavama, o nedostatku novca; kuknjava o ostanku kući i odustajanju od Europskog prvenstva i međusobnom optuživanju tko je za to kriv, od političara do rukometnih radnika.

Najmanje se, dakako, pričalo o momčadi.

Predsjednik saveza Marinko Umičević se nakon završetka kvalifikacija čak javno prepucavao i s izbornikom Bilalom Šumanom, ali barem su te sjekire (valjda?) zakopane. Činjenica je da je Šuman — koji je igrao u Španjolskoj i Danskoj, a skupio je i 32 nastupa za reprezentaciju — iz poprilično skromnog bazena izvukao sasvim solidan tim. Problem je oduvijek bila činjenica da su i Srbija i Hrvatska snažnije i igračima atraktivnije selekcije, a mnogi igrači imaju pravo nastupa i veću želju igrati za njih, pa je Šuman osuđen na manji izbor.

U praksi, ekipa je to koja se često muči s napadom, čak i u situacijama kada ima igrača više i ima problem s velikim brojem tehničkih pogrešaka koje rade. Lako izgubljene lopte, pogotovo protiv Norvežana i Francuza, mogle bi biti problem jer momčad teško brani brzu suparničku tranziciju i to je ono na čemu je Šuman posljednjih tjedana radio.

Možda je zato ova momčad oduvijek otpisana i nitko ozbiljno ne računa na nju. Isto važi i za ovo Europsko prvenstvo, na kojem je zaboravljena i prežaljena već nakon izvlačenja.

Nije to ni nekakvo veliko čudo, tek solidna je to ekipa koju predvode veterani Nikola Prce i Mirsad Terzić, Marko Panić iz Bresta, Karačić i braća Burić, kojoj opet valja na megdan favoritima Francuzima i Norvežanima. Međutim, na isti je način ta ekipa otpisana i u kvalifikacijama, a ondje je, prvenstveno zahvaljujući dobroj obrani te ogromnom zalaganju i srčanosti kojom nadoknađuje nedostatke, pokazala daleko ispred onoga što javnost očekuje. Čak ni sada kada je na Croatia Cupu (čije joj je troškove u potpunosti pokrio HRS) remizirala s Hrvatskom, u javnosti, ali ni u ekipi, nema mjesta nikakvoj euforiji ili pretjerivanju.

Sve to zvuči kao isprana patetika, ali ostaje dojam da su upravo sva ova događanja oko RSBiH dodatno ojačala ekipu. Kao da se ova ekipa, zajedno sa izbornikom, naprosto izdvojila iz prostora u kojem djeluje i stvorila novi, drugačiji, veseliji i bolji svijet u kojem sama piše pravila i igra po njima. Potpuno suprotno od onoga na što smo navikli u modernom sportu, BiH rukometna selekcija je družina veseljaka i prijatelja koji naprosto uživaju u igranju rukometa na najvišoj mogućoj razini.

Ova Bosna i Hercegovina možda je u ovom trenutku i najveći autsajder Europskog prvenstva, ali je sasvim sigurno da je momčad koja nema što izgubiti, jer sve što je napravila dosad daleko je od logike i sustava u kojem funkcionira. Pred BiH su tri najlakše utakmice ikad, tri utakmice uživanja i zadovoljstva, bez obzira kako završile. Ovi momci su svoje već napravili; čudo ravno tuđim titulama i medaljama napravljeno je onim Karačićevim golom u Ostravi.