Abdulah Sidran, Smrtnici

 

Nekoliko minuta nakon što je Ukrajina preokrenula rezultat u Zenici i Bosni i Hercegovini u lice zalupila vrata još jednog velikog natjecanja, u studiju nacionalne televizije gostovao je Edin Džeko. Kao i izbornik Savo Milošević, kao i svi igrači — ili barem oni koji su imali snage pokušati nešto reći — i on je bio užasno razočaran. Njegov posljednji vlak za nastup na Europskom prvenstvu pobjegao je u zadnjoj sekundi, ili je BiH naprosto spala s njega, i nova prilika neće doći.

Ali zato je pitanje koje je uslijedilo bilo i očekivano i sasvim logično: što dalje? Završavala li se s nesretnom Ukrajinom jedna velika, a ipak nedorečena generacija? Je li došao kraj jednoj eri, onoj koju je kao kapetan vodio i gradio upravo Edin? I jesmo li najvećeg bosansko-hercegovačkog napadača u povijesti posljednji put gledali u dresu nacionalnog tima?

Edin, dakako, nije odgovorio na to pitanje.

Nije ni mogao, jer adrenalin se miješao s tugom i svaki bi odgovor bio pogrešan. I sasvim je jasno da se Edinu nikamo ne ide, i da on i dalje želi biti tu, želi zabijati, želi biti lider, pokušati još jednom. Ali je sasvim jasno i da je Edin svjestan da odgovor na pitanje ostaje li s reprezentacijom nije nimalo lagan, nimalo jednostavan.

Da se razumijemo, nema tu klasične vage. Nema, jer odgovor na svako logičko pitanje zapravo je jezičac koji bi prevagnuo na ostanak. Hoće li Bosna i Hercegovina individualnom i momčadskom kvalitetom biti ošija jednom kad se Džeko oprosti od reprezentacije? Naravno da hoće, mnogo lošija. Radi se o kapetanu, rekorderu po broju odigranih utakmica, apsolutnom rekorderu po broju postignutih golova, čovjeku koji je jedan od temelja najvećeg rezultata u povijesti Bosne i Hercegovine. I igraču kojeg je nemoguće, onako čovjeka za čovjeka, zamijeniti.

Može li Edin Džeko i dalje igrati na visokom nivou? Itekako može. Bez obzira na godine, Džeko je i dalje spreman za najteže napore; samo je u ovoj sezoni — doduše u turskom klupskom nogometu — utrpao 22 gola i upisao devet asistencija, a sve to u 37 utakmica. Malo je i mladića koji imaju brojke kakve ima ovaj veteran.

Dobro, ali treba li BiH i dalje Džeku? Dva prethodna odgovora automatski generiraju i ovaj: BiH nema igrača njegovih kvaliteta i profila i dok god može odigrati i minutu vrijedno ga je imati. Dakle, srce nije upitno, nikad nije ni bilo upitno, a sasvim solidne argumente za ostanak nudi i razum, ali da su stvari tako jednostavne, davno bi odlučio i Edin i bili bismo svi sigurni. Ali nisu, nikako nisu.

Prije svega, činjenica je da je Džeko ovog mjeseca proslavio svoj 38. rođendan. I s psihofizičke strane to nije problem, jer ove sezone i redovito igra i redovito trpa golove. Međutim, jednom kad u ožujku sljedeće godine krenu kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, kapetan će u isto vrijeme proslavljati svojih 39. Lopta će se na Azteci prvi put na Mundijalu zakotrljati tek godinu i kusur kasnije, 11. lipnja 2026. Tek dvije godine nakon toga slijedi novo europsko prvenstvo i šanse BiH za plasman na veliko natjecanje prije toga su skoro minimalne.

Pitanje koje se, naravno, odmah aktualiziralo, je ono treba li Bosni i Hercegovini novi izbornik. Milošević u kratkom mandatu nije stigao pokazati nikakvo posebno umijeće, izuzev solidnih malo više od sat vremena protiv Ukrajine. No, tko je taj koji s ovom ekipom može garantirati rezultat? Odnosno, da parafraziramo prema realnosti, koga ovakav NSBiH uopće može dovesti na klupu? Naravno, reprezentaciji su prijeko potrebne promjene u organizacijskoj strukturi, ali kako trenutno stoje stvari, ta je borba utopijska.

Ne treba biti pretjerano mudar da se zaključi kako ovoj selekciji treba potpuni reset, remont, novi početak, nazovite to kako hoćete. S javnosti koja će prihvatiti da je sljedeći — ili aktualni, svejedno — izbor za selektora ujedno i taj koji će imati vrijeme i prostor da radi na konačnom cilju, a to je, realno, plasman na Euro 2028. Ove su godine Zmajevima preostale prijateljske utakmice protiv Engleske i Italije, odnosno skupina Lige nacija sa Njemačkom, Nizozemskom i Mađarskom. Ukratko, najteža moguća godina u kojoj u crnom scenariju treba računati na seriju loših rezultata, koja opet ne bi smjela utjecati na izbornika i konačni cilj.

Dakle, nekakvoj ‘novoj’ Bosni i Hercegovini — kakva bi imala temelj u mladim igračima koji su igrali u zadnjem ciklusu, odnosno baražu — ne nedostaje potencijala, a ima i pristojne kvalitete. Međutim, nedostaje joj samopouzdanja, možda i karaktera, pobjedničkog mentaliteta, odnosno stvari koje se same grade.

I koje se najbolje grade iz temelja, od samog početka.

Nakon pet neuspješnih baraža, odnosno pet neuspješnih uzastopnih ciklusa od kojih su zadnja dva bila katastrofalna, najgora u povijesti, ovoj selekciji treba novi početak. A za novi početak prvi preduvjet je — završetak. BiH mora povući crtu i krenuti od nule, što bi, kad je sam kadar u pitanju, značilo i povlačenje onih najiskusnijih. A među njima i onog najboljeg.

I naravno, drugačija odluka ne bi nužno bila loša, jer i dalje može, ali bila bi to poruka da lider, vođa čopora, najbolji i najveći među nama, te njegovi senatori koji bi ga pratili, ima povjerenje u generaciju koja dolazi. I kojoj će, objektivno, trebati vremena, puno vremena, bar četverogodišnji ciklus da bi opet bila kompetitivna na nivou na kojem je Džekina generacija na svom vrhuncu bila. Jer možda bi baš tako rekao i Nurija, sve jednom mora završiti da bismo gledali novi početak. Ma koliko teško bilo.

 

Šta sam radio, sve ove godine?
O čemu pjevao, trideset ljeta?

Prvih deset – o ljubavi.
O ljubavi – drugih deset.
I još deset – o ljubavi.

Kako je nemam, o ljubavi pjevao.
Kad se, natren, dogodi, ljubav slavio.

Podari mi, Bože, još koji dan i godinu
– da o ljubavi jednu pjesmu skrojim.

Abdulah Sidran, Pjesma