Ondje je u nedjelju popodne — točnije u istanbulskom predgrađu Pendiku, u kojemu obitava tamošnji prvoligaš Pendikspor, opet brojao do tri. Fenerbahçe je u svom 10. pokušaju upisao i 10. pobjedu u prvenstvu, slavivši s 5-0, a on je postigao treći, četvrti i peti pogodak. Ovaj posljednji — prihvatio je loptu leđima okrenut golu, napravio dribling i namjestio se na ‘slabiju’ lijevu nogu — bio je njegov 10. u turskom prvenstvu, 12. ukupno u Fenerovu dresu i, ako je vjerovati internetskim sajtovima koji se bave statistikom, ukupno 416. u profesionalnoj karijeri koja traje 20 godina.

Najbolje što Edin Džeko radi je postizanje golova.

Edin Džeko svaki je klub u svojoj karijeri birao stvarajući sebi preduvjet da mu da maksimum, ali i da od njega za svoju karijeru dobije maksimum

Međutim, za igrače poput njega nije stvar u dokazivanju i malo je onih koji su to shvatili. Ono što je Džeko trebao dokazati — svoju generalnu, a onda kao napadač i golgetersku kvalitetu — on je dokazao mnogo prije Istanbula, Milana ili Rima; ovo što Džeko danas radi zapravo je produžetak karijere za koji je zaslužan isključivo on sam. Odnosno taj njegov savršeni izbor klubova.

Na prvu, Fenerbahçe za mnoge ne bi bio. Süper Lig već godinama za mnoge iskusne i jednako dokazane igrače predstavljala posljednje utočište; kad je došao u dodir s inflacijom i ekonomskom krizom u zemlji, eksplodirao je balon koji je stvorilo prekomjerno trošenje ionako nepostojećeg novca. Velika trojka se mučila, trofeji su počeli odlaziti u, uvjetno rečeno, manje sredine, a iako završna ljestvica to ne pokazuje, Fener je prolazio kroz ogromne probleme i često je djelovalo kao da će završiti u borbi za ostanak. U međuvremenu je klub prolazio i kroz priču o namještanju utakmica koja je počela još 2011. i iz perspektive igrača koji je napravio gotovo sve što se moglo napraviti u najjačim ligama na svijetu, bilo je to mjesto na koje se ne ide.

Džeko je prošle sezone odigrao ukupno 52 utakmice za Inter u svim natjecanjima. U njih 33 je bio starter, a ukupno je igrao nešto više od 55 minuta u prosjeku po susretu. Posljednja mu je utakmica bila ona u Istanbulu, kad je Manchester City slavio s 1-0 u finalu Lige prvaka; i u toj, najvećoj i najvažnijoj utakmici sezone, Edin je odigrao 57 minuta, prije nego što ga je zamijenio Romelu Lukaku. Takav bi napadač u trenutnoj formi i dalje sasvim sigurno bio pojačanje za ogromni broj klubova u najjačim europskim ligama — većinom kao backup, negdje kao čovjek za par minuta, ali za mnoge klubove i kao potencijalno ključni igrač u borbi za Europu, sredinu ljestvice ili eventualno borbi za ostanak.

Najveći problem velikog broja vrhunskih nogometaša je zapravo to što gotovo da nemaju dodir s realnošću. Znate već priču o dečku iz susjedstva koji je bez problema probacivao kroz noge džekama iz svog okruženja, ali ga nisu voljeli treneri ili nije imao sreće. S vremenom ta priča kod mnogih nogometaša raste proporcionalno kvalieti koju imaju; mnogo njih vjeruje da zapravo može i treba mnogo više nego što realno mogu i trebaju. Džeko nikad nije bio jedan od takvih; on je na kraju svake sezone realno sagledavao svoje mogućnosti i sljedeći korak u karijeri radio isključivo prema potencijalu koji je mogao pretvoriti u maksimalni učinak.

Tako je kao dječak napustio Grbavicu, na kojoj je procijenio da nema što napraviti, ne uz otpor koji je imao s tribina i u toksičnoj atmosferi u kojoj egzistiraju najveći klubovi u BiH. Češka je možda bila jedina opcija, ali su se u njoj dobrim igrama otvorile nove; posudba u manji, a kasnije i napredovanje kroz nešto veći, ali dovoljno mali klub.

Wolfsburg je bio savršena nova stepenica, pogotovo što su se ondje poklopile stvari koje su mu omogućile da taj svoj potencijal iskoristi i više i brže nego je možda i sam očekivao. I zato je odlazak u Manchester City bio logičan; bio je to, realno, dolazak na vrh. Ondje se minute i golovi drugačije dijele, očekivanja su veća i kritike glasnije, ali zabijena 72 komada, ključni gol u legendarnoj utakmici s QPR-om, ukupno pet titula i brojne individualne nagrade na vrhu, to je ono što mu je stvorilo preduvjete da svoj silazak prema kraju karijere pretvari u dugi slalom umjesto uobičajenog spusta.

Rim je mjesto u kojem, realno, nisu naviknuti na trofeje i oni svoje legende i mitove grade na nečemu drugom, a upravo je to ono što je Džeko mogao ponuditi. Borbenost, predanost i lojalnost, onoliko koliko je ona bila moguća na tom mjestu; ostao je obilježen kao jedan od najboljih napadača u klupskoj povijesti. Ondje je pronašao idealnu ligu i idealnu situaciju za sebe, što je bila i idealna situacija za klub. Istim se motivom vodio po prelasku u Inter; bio je to iskorak u natjecateljskom smislu, ali taman onoliki koliki si je jedan 35-godišnjak mogao priuštiti. I sam je klub očekivao da to bude njegov labuđi pjev, i bilo je jasno da su i Inter i Edin itekako svjesni šta mogu ponuditi jedan drugome. I realno je da su izvukli maksimum, mnogo više nego što su i sami očekivali na početku te priče o njegovu kraju.

I zato nije nikakvo čudo da je Džeko odabrao Fener kao svoju sljedeću destinaciju.

Nikad nije ni skrivao da mu kultura i mentalitet tog grada savršeno odgovaraju, a takvi su ga razlozi vodili i pri ranijem odabiru Rima i Milana. On se ondje osjeća ugodno, osjeća se kao kod kuće, a u takvim je uvjetima i njegov nogomet bolji. Jasno da je kvaliteta natjecanja niža u odnosu na vrhunsku europsku klasu, ali i dalje dovoljno dobra da mu održava ogroman natjecateljski duh; u Istanbulu je dobio velike derbije koje obožava igrati, dobio je europska natjecanja, dobio je borbu za vrh. I ligu u kojoj svjesno može dozirati svoj doprinos na terenu.

Edin Džeko svaki je klub u svojoj karijeri birao stvarajući sebi preduvjet da mu da maksimum, ali i da od njega za svoju karijeru dobije maksimum. Odlazak u Fenerbahçe, kako god da se završi, već sad je puni pogodak za njega, ali i za klub. Jer ono što je prije dvije sezone trebalo biti početak kraja, sad je već dugi labuđi pjev u kojem uživaju svi.

A najviše sam Edin.