Znali smo što hoćemo i kako to postići. Znate već, jedna je to od često upotrebljavanih fraza među manje elokventnim trenerima i igračima koji pokušavaju opisati kako su došli do pobjede protiv na papiru favoriziranog, ali i u samoj utakmici boljeg suparnika. U srijedu kasno navečer u utrobi torinskog Allianz Stadiuma euforični Unai Emery je u ulozi Villarealova trenera, nakon što je iz Lige prvaka izbacio Juventus, objašnjavao kako je njegova momčad imala sreće, pogotovo kod one šanse Dušana Vlahovića kada je pogodio prečku i zbog činjenice da je vratar Geronimo Rulli imao svoju noć, ali i da se planirano postavila tako da duboko apsorbira suparničke napade i maksimalno strpljivo čeka na prostor koji se na kraju otvorio i preko kojeg je kaznili suparnika te izborila neočekivano četvrtfinale Lige prvaka.
Hoće reći, samo u malo više brzo izgovorenih španjolskih riječi, da su Žuti znali što hoće i kako to točno postići.
I zapravo je to najveća razlika između Emeryja genijalca, četverostrukog osvajača Europa lige, vrhunskog trenera koji od svoje momčadi izvlači maksimum bez obzira na njene limite, te Emeryja neznalice, izgubljenog trenera koji nije u stanju kontrolirati svlačionice kao što je PSG-ova ili Arsenalova ni s njima ispuniti mnogo veće potencijale koje imaju. Točno zna što hoće, kako to napraviti, ali i kako to prenijeti ekipi.
Lako je, naravno, zaključiti da je Emery majstor kup sustava, odnosno pripreme utakmica na ispadanje. Marljiv i analitičan je to trener koji savršeno prepoznaje pogreške i rupe kod suparnika, a onda na njih reagira tako da ih do maksimuma koristi. U takvim utakmicama, pogotovo u situaciji kada je njegova ekipa na papiru autsajder, Emery izvlači najbolje od svog ogromnog znanja, ali i najviše od svojih igrača. Sa Sevillom je oduševljavao Europu i uvezao tri osvojene titule u Europa ligi, postavivši tako suvremeni rekord koji će samo potvrditi i činjenicom da je prvo s Arsenalom igrao u finalu, a onda s Villarrealom ponovno osvojio to natjecanje.
Trijumf nad Juventusom, pogotovo na ovaj način da njegova momčad čeka suparničku pogrešku i koristi je, nije nekakvo veliko iznenađenje
Međutim, oduvijek je bilo lako zaključiti i da je upravo to Emeryjev forte, ali do te mjere da njegovi nedostaci lako dolaze do izražaja u utrkama na duge pruge. Zapravo niti u jednom od svojih klubova prije Seville — Almeria, Valencia i Spartak iz Moskve — Emery nije mogao ni do 50 posto pobjeda, što je, bez obzira na realne limite ekipa koje je vodio, daleko od vrhunskog rezultata.
Onda su upravo Sevilla i tri sezone u kojima je osvajao Europa ligu, bili savršena ilustracija za sve njegove prednosti kao reaktivnog trenera, ali i mane i probleme s dugoročnom strategijom. U tom je periodu Sevilla, koja jest bila daleko od Real Madrida i Barcelone po kvaliteti, ali je u najmanju ruku bila izjednačena s ostatkom gornjeg dijela ljestvice, svoju najbolju prvenstvenu sezonu imala kada je završila na 18 bodova manje od prvaka; u preostale dvije taj je minus iznosio 27, odnosno 39 bodova.
Ipak, činjenica da je pojas kitio nokaut trofejima ga i jest dovela onamo gdje je takav trener, u teoriji, nedostajao. PSG je bio prva velika prilika za Emeryja u kojoj se ovaj nije snašao. No, to nas, na isti način kao i njegovo iskustvo iz Arsenala koje je uslijedilo nakon toga, dovodi do one stare priče po kojoj u nogometu ništa nije samo crno i bijelo i da se, s obzirom na sve faktore koji utječu na individualce, a onda i na njih kao skupove, ne bi tako ni smjelo predstavljati.
Emery je u Pariz došao u izuzetno nezgodnom trenutku. Naslijedio je Laurenta Blanca, ali i negativnu atmosferu koja je ostala zajedno sa neočekivanim zaostatkom za Monacom. U svlačionici je izgubio najkarizmatičnijeg lika, Zlatana Ibrahimovića, koji je bio na vrhu hranidbenog lanca. Trebao je nanovo ustrojiti hijerarhiju, ali ispalo je da naprosto nije sposoban za to, pa mu je momčad — što nije samo njegov, nego i problem svih ostalih trenera poslije njega u tom klubu — prečesto djelovala kao improvizacija koja je titulu osvojila tek na individualnu kvalitetu, ali i dvaput lako poklekla u Ligi prvaka.
Arsenal je zato trebao biti dugoročni projekt koji će Emeryju dati priliku za napredovanjem, ali i dokazivanjem da je on na nivou većem samo od osvajanja kup natjecanja iz perspektive autsajdera. No, uvjeti su u sjevernom Londonu objektivno bili još i teži nego u Parizu, i samo su potvrdili probleme koje Emery kao šef ima. Bask je na Emiratesu zamijenio Arsenea Wengera, koji je u ovom klubu bio mnogo više od nogometnog trenera. On je bio taj koji je revolucionarizirao Arsenal, ali i dobar dio engleskog nogometa, pa je imao ulogu i važnu riječ u svakom segmentu kluba. Iako se od Emeryja nije očekivalo da radi isto, ipak se, kao i u Parizu, očekivalo da bude duboko involviran u mnogo više od onoga što je on sam želio.
I tu je, pokazali su Pariz i London, najveći Emeryjev problem. On je odličan nogometni trener, ali nije sve ono što klubovi poput PSG-a ili Arsenala žele da netko na takvom mjestu radi.
To što je u samo 18 mjeseci klub vodio od najboljeg starta u prvenstvu u njegovoj povijesti, preko plasmana u finale europskog natjecanja i na korak od plasmana u Ligu prvaka, pa do najgore serije rezultata u 30 godina, sve govori o njegovoj evoluciji. Na početku je donio svježinu, drugačiji način rada, drugačiji taktički pristup. Ljudi su bili oduševljeni, pohvale su pljuštale. U svim klubovima nitko ne poriče da je veliki radoholičar koji analizira baš sve detalje u svojoj i suparničkoj ekipi i iz njih pokušava izvući maksimum. Međutim, njegov pristup svemu ostalom drugačiji je od onih koje su su imali Wenger ili Blanc, ili od onog koji ima Mikel Arteta.
Prije svega, u Engleskoj je imao jezičnu barijeru: s igračima i medijima je pokušao stvoriti odnos na svom lošem engleskom i, kasnije će se pokazati, to je bilo kontraproduktivno. Osim što su ga engleski mediji, a s njima i navijači, nakon prvih kiksova pretvorili u dežurnog pajaca, utjecalo je to i na svlačionicu koja se distancirala, ali i kojoj naprosto nije mogao iskomunicirati sve što je želio na način na koji je želio. Usto se u potpunosti udaljio i od svih drugih dijelova kluba koji su očekivali njegov snažan input i izgubio njihovu podršku. Na kraju je pored klupe sve češće bespomoćno mlatarao rukama, vikao i mrljmao sebi u bradu, kao da je potpuno sam, isključen iz svega i izgubljen u njemu nepoznatom vremenu i prostoru.
Što je i bio. Pokazalo se to čim se vratio kući, u svoje prirodno okruženje; u dobro organizirani, ali maleni, gotovo obiteljski klub u kojemu je jasna hijerarhija i u uredima i u svlačionici, u kojemu je jasna uloga trenera i u kojemu su jasni ciljevi. To što su oni prioritetno vezani za iskorak koji je moguć gotovo isključivo kroz kup natjecanja, tim bolje. I naravno, činjenica da svoje napredne nogometne misli opet može izraziti na materinjem jeziku i na način na koji ga svi razumiju — sve to su uvjeti koji su mu omogućili da ponovo u prvi plan dolazi njegov rad i da bude unutar svoje zone komfora.
I u Villarrealu, kao i u svakom drugom klubu gdje je radio, Emery je imao instantni utjecaj, ekipa je napravila seriju od 18 utakmica bez poraza, ali i osvojila prvi trofej u povijesti — naravno, u Europa ligi. Ali kad su stare boljke s dugim stazama izašle na površinu — u prvih 15 utakmica ovosezonske La Lige upisane su tek tri pobjede — Emery se, za razliku od prethodnih klubova i rada u mnogo drugačijim uvjetima, mogao posvetiti ispravljanju njih na terenu, ali i održavanju vlastitog renomea kroz Ligu prvaka, za tako mali klub veliko natjecanje u kojemu nema velikih očekivanja. Win-win situacija za sve.
Zato trijumf nad Juventusom, pogotovo na ovaj način da njegova momčad čeka suparničku pogrešku i koristi je, nije nekakvo veliko iznenađenje. To je s ekipom kakva je njegov solidno posloženi Villarreal sasvim realan domet reaktivnog trenera kakav je Emery. I nikome tko se nađe s druge strane u četvrtfinalu neće biti lako, jer Villareal će skupo prodati svoju kožu.
Jer Unai Emery opet je u idealnoj situaciji, onoj u kojoj su i i on i njegov klub potpuno svjesni svojih limita i mogućnosti. U situaciji kad točno znaju što žele i kako to postići.
