Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Enough is enough, Arsene

Svi napreduju, Arsenal stoji u mjestu. I tako će biti dok god je Wenger ondje

Da je bilo neko drugo vrijeme, da je bila neka druga situacija, vjerojatno se ne bih ni osvrnuo, ne bih ni primjetio, a kamoli razmišljao o tome. Engleski navijači možda više nisu glasni i sigurno nisu aktivni kao prije, ali i dalje vole dobru zajebanciju na račun protivnika. I ništa neobično u subotu nije bilo na Stamford Bridgeu kada su se – uz golove i jedini put toga dana – ljudi na sve četiri strane stadiona podigli na noge i udružili u pjesmi.

We want you to stay, we want you to stay. Arsene Wenger, we want you to stay.

Trolanje na n-tu.

Šutjela je, dakako, samo gotovo polovica Shed Enda ispunjena Arsenalovim navijačima. Eden Hazard upravo je osramotio obranu njihovog kluba, na semaforu je stajalo 2-0 i nade za svakoga od njih tko je ikada pogledao neku nogometnu utakmicu – pogotovo utakmicu Arsenala u posljednjih nekoliko godina – više nije bilo. I dalje su svi bili na svojim mjestima, većina njih pognutih glava, svjesni da pravog odgovora nema. Tek su rijetki među njima ipak stajali na nogama, frustrirano mahali rukama ili gestikulirali prema igračima ili istočnoj tribini na kojoj je sjedio Wenger. I možda se zato i mogao tako lijepo i jasno primjetiti jedan među njima, s ne prevelikim crvenim papirom na kojemu je bijelim slovima pisala jednostavna poruka.

Enough is enough. Time to go.

Conteova momčad u međuvremenu je u potpunosti ubila utakmicu i ubila Arsenal, vjerojatno i prvenstvo, davši prostora za razmišljanje o tom jednostavnom pitanju. Je li stvarno došlo vrijeme da se podvuče crta pod Wengerov rad i da ga se natjera na prigodni govor, uruči ručni sat s posvetom i radna knjižica? Ili su oni koji tako misle i na glas kažu zaista, kako ih Gary Neville javno prozva, idioti?

Kad je u listopadu 1996. Arsene Wenger preuzeo Arsenalovu klupu pratio ga je mnogo veći upitnik nego ikada prije ili poslije u njegovoj karijeri. Stigao je iz Japana, kao drugi izbor nakon što je Bobby Robson odlučio ostati u Portu, a da gotovo nitko nije znao o kakvom se treneru doista radi. Doduše, problem nije bio isključivo u Wengeru, nego u rigidnom engleskom nogometnom sustavu, u kojemu stranci i sve što se događa preko vode i nije bilo toliko važno.

“Arsene Who“? bio je naslov u Evening Standardu na priču o njegovu dolasku u Arsenal. Preveliko odijelo, prevelike naočale i jaki francuski naglasak bili su dovoljni da mu Tony Adams i društvo nataknu nadimak Inspektor Clouseau, no mršavi i duguljasti Francuz će kroz samo godinu dana u Arsenalu napraviti revoluciju koja je promijenila engleski nogomet. Desetak pinti piva subotom navečer više nije bio način da se momčad opušta nakon utakmice; u engleski nogomet uveo je nove načine prehrane i sportskog života generalno.

Wengerov problem ustvari možemo nazvati “It is I, LeClerc” problemom. Arsenal se iz sezone u sezonu ponavlja do te mjere da je postao karikatura konstantnosti

Uostalom, ovaj dio priče već odavno poznaju svi. Bila je to početna prednost u odnosu na konkurenciju, kao i činjenica da je bio prvi koji je posvećivao detaljnu pažnju statistici individualaca i skautiranju stranih igrača. Već se u Monacu koristio softverom nazvanim Top Score, pomoću kojeg je izdvojio igrače poput Georgea Weaha, Liliana Thurama ili Emmanuela Petitea, a taj je segment u Arsenalu podigao na višu razinu, pa su na Highburyu završili igrači poput Thierrya Henryja, Patricka Vieire ili Marca Overmarsa. Arsene je svojim sustavom prepoznavao i stvarao igrače te ih pretvarao u zvijezde.

Billy Beane, GM Oakland Athleticsa i glavni lik sada legendarnog Moneyballa, Wengera je nazvao “nesumnjivo najboljim menadžerom u svijetu sporta” zbog njegove sposobnosti da savršeno žonglira između ograničenih sredstava i sportskog uspjeha. Wenger je na Sveučilištu u Strasbourgu završio ekonomiju, pa je oduvijek smatran za jednog od onih koji najbolje procijenju value-for-money vrijednosti igrača. Usto, besmislena je i priča da nije htio trošiti novac na velike zvijezde – kada ga je imao na raspolaganju i Wenger ga je koristio za dovođenje igrača za koje je smatrao da će biti pojačanja. Savršen menadžer za biznis kakav je Premier liga, pogotovo kada je na taj način bio u stanju praviti i rezultate.

No, ovo je priča koju ste svi čuli, koja je mnogo puta prepisana, a original je napisan još na prijelazu iz 1990-ih u novi milenij.

Od posljednjeg Arsenalova prvenstvenog naslova prošlo je 13 godina. Kane Hope, dugogodišnji navijač koji je držao natpis na Stamford Bridgeu i kojeg je Neville pred milijunskim auditorijem nazvao idiotom, potrošio je preko 60.000 funti samo na ulaznice i putovanja. Wenger je u isto vrijeme zaradio oko 75 milijuna funti na račun plaća i bonusa.

Da se razumijemo, 13 godina kasnije Wenger je i dalje najbolji menadžer lige u smislu poslovnih i poteza u interesu financijske stabilnosti kluba. Nastavio je biti savršen menadžer za biznis, momčad i pored izgradnje novog stadiona održavao u borbi za trofejima, vodio je do Lige prvaka i počesto završavao iznad realnih rezultatskih mogućnosti. Međutim, 13 godina kasnije stvari su za navijače postale poprilično jednostavne.

Posao je posao, ali navijači hoće pobjede i trofeje.

Ključna stvar danas je u tome da najveći problem Wengera nikada nije ni bilo to što ne troši kao drugi. Niti je to što su njegove metode iskopirali svi, pa i oni bogatiji, niti što njegov sustav više tako lako ne izbacuje igrače koji prave razliku.

Wengerov problem ustvari možemo nazvati “It is I, LeClerc” problemom. Arsenal se iz sezone u sezonu ponavlja do te mjere da je postao karikatura konstantnosti; Arseneova momčad igra samo koliko je dovoljno za cilj, a to je biti iznad crte i čini se da on ne zna kako to promijeniti.

Kada je 2014. Bacary Sagna prešao u City, poručio je da se u Arsenalu osjećao previše u komfort zoni. Godinu kasnije je Per Mertesacker kazao kako su igrači na sastanku odlučili da moraju izaći iz komfort zone, a lani je Olivier Giroud u mikrofon rekao kako sam sebe mora pogurati iz komfort zone. Fraza je to koja se ponavlja i ponavlja. Igrom slučaja, u subotu je jedan današnji igrač – off the record – u neobaveznom razgovoru ponovio gotovo isto.

“Stvari su previše opuštene, sve dok smo iznad crte i dok smo u igri za Ligu prvaka. Nitko ne želi doći u konflikt, nitko ne želi preuzeti rizik, odgovornost. Nije problem taktika, sustav, kvaliteta igrača. Problem je što nemamo čovjeka koji će nas ohrabriti kad se rezultat lomi, koji će nas povući prema naprijed, pokazati pobjednički mentalitet. Nitko ne želi izvan svoje komfort zone, koja mu osigurava mir. Sve je previše opušteno kada bi najmanje smjelo biti, kao danas”.

Arsenal 1990-ih nije prihvaćao mentalitet koji nije bio pobjednički, iako je imao financijski podređenu ulogu, pogotovo u odnosu na Manchester United. Danas je njegov mentalitet mutirao u onaj koji teži samo držanju “iznad crte” i pretvorio ga u naviku. Igrači dolaze i prolaze, ali to je svakodnevnica koja se već desetak godina ne mjenja i koja je konstantna koliko monsieur LeClerc.

Utakmice poput one s Chelseajem prolaze, sezone prolaze, sada već i desetljeća, a Arsene Wenger i njegov Arsenal ostaju u komfort zoni dok svi ostali idu naprijed. Enough is enough.