Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Espanyol: Na putu prema dolje

Kako Barçino prisustvo i problemi s identitetom potkopavaju drugi gradski klub

“Biti Espanyolov navijač”, objašnjavao je izvjesni Quim Torrecillas u jednom od rijetkih javnih istupa navijača ovog kluba koje se uopće može i pronaći, “to vam je kao da ste danas vlasnik nekog malog biznisa, nekog malog dućana… Osoba koja zapravo ne želi imati sve, nego raditi ono što voli, i imati samo ono što je stvarno zaslužio svojim svakodnevnim radom. To je ono što obilježava Espanyolova navijača, ali i ono kakvi su pravi Katalonci. To vam je stvarno snaga osjećaja.”

La Força d’un Sentiment.

Bez obzira kako završe posljednje dvije Espanyolove utakmice u prvenstvu, u četvrtak protiv Valencije i u nedjelju protiv Celte, bit će ovo najlošija sezona u 119 godina dugoj povijesti ovog kluba.

Četvorica trenera — David Gallego, Pablo Machin, Abelardo Fernandez i Francisco Rufete — s momčadi koja je lani izborila Europa ligu (doduše, bez Borje Iglesiasa koji je s bivšim trenerom Rubijem otišao u Betis i Marija Hermosa koji je prešao u Atletico Madrid) i u koju je dodatno uloženo ukupno 52 milijuna eura, uspjela su mu donijeti ukupno pet pobjeda. Los Perequitos su izgubili zadnjih sedam utakmica, a poraz od Barcelone na Nou Campu — od svih mjesta — značio je i konačno ispadanje iz La Lige. Prvi put još od 1994. i tek peti put u povijesti. Samo su Barcelona, Real Madrid i Athletic Bilbao odigrali više sezona u Primeri; Espanyol je četiri puta osvajao kup, igrao je dva finala Kupa UEFA i jedan je od osnivača španjolskog nogometnog prvenstva.

Ljubav je s koljena na koljeno teško prenijeti dok morate putovati u provinciju da biste gledali poraz za porazom, dok u susjedstvu imate sportskog monstruma

Međutim, nitko nikad jedan takav klub, koji je službeno u ovu godinu ušao s 27.883 sociosa, nije svrstavao među najveće ili najvažnije u španjolskoj nogometnoj povijesti. Štoviše, identitet koji je Espanyol gradio od samih početaka zapravo je od njega napravio totalnog autsajdera, klub manjine i izopćenika iz društva, kontraša koji uz svesrdnu pomoć države predstavljaju antipod svemu što u njihovoj okolini.

A stvari u životu i nogometu nikad nisu tako jednostavne. Espanyol jest nastao kao kontrateza starijem i većem klubu iz najvećeg katalonskog grada, ali iz potpuno drugačijih pobuda. Naime, Barcelonini su navijači bili stranci, u tom klubu su većinom igrali oni, pa je skupina studenata predvođena Angelom Rodriguezom napravila tim u kojemu će igrati lokalni dečki. Među njima nisu bili samo Katalonci, nego i studenti iz ostalih španjolskih gradova, pa su se nazvali Sociedad Española de Futbol i tako postali prvi čisto španjolski klub u toj zemlji. Do 1912. bili su jednako popularni kao i drugi klubovi u gradu, a često su mijenjali ime. Zvali su se čak i Club X.

S vremenom se mijenjala društveno-politička klima u Kataloniji, a Barcelona je svoj kozmopolitski pristup širila podržavajući sve prisutniji katalonski nacionalizam, i gradeći svoj identitet na njemu. Priča se za Espanyol, koji je u međuvremenu dobio i kraljevski prefiks, gotovo automatski razvijala u suprotnom smjeru. Njega se vezalo za španjolski nacionalizam i uskoro je postao jedini stvarni simbol toga u gradu, što je osobito došlo do izražaja prije i neposredno nakon građanskog rata, kada su ga falangisti prigrilili kao svoj.

Naravno, stvorila se i ogromna razlika u percepciji dvaju kluba — prvo u samoj Kataloniji, a onda i u čitavom svijetu. Barcelona je svoju veličinu na početku gradila lokalno, upravo na račun povezivanja s lokalpatriotizmom i identitetom najvažnijeg ambasadora Katalonije u borbi za neovisnost. Barça je, dakako, oduvijek bila i bogatija i uspješnija, ali onda je usporedno s globalizacijom taj rezultat popravila i u europskim okvirima i pretvorila se u giganta koji je svoje susjede pregazio, isto onako kako velike korporacije gaze male biznise.

I zapravo je bilo neizbježno da će takva Espanyolova povijest i njegov status u gradu i u moderno vrijeme od njega napraviti upravo klub izopćenika koji će sebi privlačiti i one najgore. Navijačka skupina Brigadas Blanquiazules jedna je od najradikalnijih desničarskih u Španjolskoj, poveznica s fašistima gotovo je neizbježna, a slučajevi rasizma na stadionu događali su još i ove godine, kada su navijači vrijeđali Inakija Williamsa.

Ali Espanyolov problem s identitetom zapravo je mnogo veći nego što se na prvi pogled čini.

Ovaj klub danas u Kataloniji podržava tek četiri posto ljudi, što je drastično manje od, recimo, Real Madrida, koji i u tom dijelu zemlje osim klupskih shopova ima i svoje škole nogometa. No, potpuno zanemariti Espanyolovu povezanost sa samom Barcelonom kao gradom, odnosno Katalonijom, potpuno je pogrešno. Njegova navijačka baza jesu domaći ljudi — oni čija se politička uvjerenja međusobno razlikuju i veliki dio kojih se osjeća Kataloncima više nego Španjolcima koliko i njihovi sugrađani koji navijaju za Barçu.

Kada su Rodriguez i prijatelji osnovali Espanyol, oni su to uradili u Sarriji, danas jednom od najspecifičnijih gradskih kvartova. U to vrijeme još uvijek predgrađe nadomak centra, s vremenom je sraslo s gradom, pa danas sa svojim uskim ulicama i malenim kućama ostavlja dojam posebnog gradića unutar velikog grada. Zapravo, tek dvije godine prije nego što će 1923. Espanyol izgraditi svoju Bijelu kuću u Sarriji, ovo je mjesto postalo zadnje neovisno selo koje je grad Barcelona pripojio sebi. Takva struktura naselja stvorila je i posebnu lokalnu zajednicu, koja se opet, između ostalog, okupljala i oko lokalne nogometne momčadi.

Espanyol je zapravo — usporedo s promjenama režima u Barceloni mijenjao, pogotovo nakon završetka Građanskog rata — neprirodno rastao i prerastao svoju lokalnu zajednicu, pretvarajući se u tim čiji se stvarni identitet isprepleo s onim koji mu je nametnut, ali koji je i objeručke prihvatio, misleći da tako širi bazu. I ustvari onda kada su u klubu mislili da se spašavaju i da rastu, tada su sami sebi zadavali najteže udarce.

Tako je 1997. klub bio natjeran otići iz svog prirodnog staništa. Espanyol je za grad Barcelonu svakako bio neželjeno dijete, a onda su mu još jedno uvalili na čuvanje. Klub opterećen dugovima natjerali su da Estadi de Sarria proda građevinskoj kompaniji koja je tu izgradila stanove, te da na korištenje preuzme olimpijski stadion na Montjuicu. Iz vatrene atmosfere svog starog nogometnog stadiona preselili su na onaj kojeg vežemo za Linforda Christieja i Javiera Sotomayora, na koji se nogomet nikako nije uklapao.

No, stvari su još manje-više funkcionirale. Položaj Montjuica je i dalje povezivao Espanyol s njegovom lokalnom zajednicom, pratili su ga i solidni rezultati, a La Força d’un Sentiment se i dalje prenosila s koljena na koljeno. Međutim, taj neprirodni rast se nastavio, a klub je prije 10 godina ispunio svoju veliku želju i konačno dobio vlastiti dom — moderni nogometni stadion kapaciteta 40 tisuća ljudi u Corneliji, odnosno El Pratu. Dalo je to Espanyolu osjećaj veličine, ali ga je i odvelo ne samo daleko od Sarrije, nego i daleko od centra Barcelone, dodatno ga udaljivši od onoga što je od početka mogao i trebao biti njegov stvarni identitet.

Espanyol je u međuvremenu dobio i kineske vlasnike koji su obećavali velika ulaganja i plasman u Ligu prvaka, a išlo se toliko daleko da se govorilo i o kvarenju planova velikom bratu. No, čak i kada je djelovalo da Espanyol ide u dobrom sportskom smjeru, njegov stari problem ponovo je dolazio na površinu. Na Montjuicu prosjek gledatelja nikada nije padao ispod 20-ak tisuća, na novom je stadionu na početku narastao na nevjerojatnih 29.000. No, sa svakom novom sezonom ta se brojka topila. Prošle sezone, u kojoj je Espanyol nakon 13 godina prvi put izborio Europu, prosječno ga je gledalo 19.000 ljudi. Ove sezone je to spalo na 16.500.

Iduće sezone Espanyol će igrati Segundu, i njegov imperativ bit će ekspresni povratak u društvo najboljih. Četiri puta dosad je ispadao i svaki put se odmah vraćao, a ovaj put će mu u tome ćpomoći i 30 milijuna eura iz ‘padobran’ programa koji imaju momčadi koje ispadnu iz Primere. Međutim, ovo će biti i posebno iskušenje; bit će najiskusniji i među najbogatijima, ali i prvi put da će Segundu igrati izvan grada, daleko od svoje Sarrije.

A ondje se sve rjeđe vide plavo-bijele zastave na prozorima i ondje je, kao i u ostatku grada, Barcelona postala dominantna. Ljubav je s koljena na koljeno teško prenijeti dok morate putovati u provinciju da biste gledali poraz za porazom, dok u susjedstvu imate sportskog monstruma, jednu od najboljih momčadi na svijetu predvođenu najboljim igračem na svijetu. Za nove generacije iskušenje je preveliko i teško je reći kakva sudbina čeka Espanyol, čija navijačka baza postaje sve manja.

I nije samo biti njegov navijač poput malog biznisa. Sam Espanyol zaista jest poput nekakvog lokalnog trgovca, nekakve male knjižare koja je na životu pored velikih i sjajnih megastoreova ostala zahvaljujući susjedima i prijateljima, onima koji vjeruju u tradiciju i ideale, ali koja je onda narasla i odlučila preseliti na selo, onamo gdje će ona biti blještava i velika, a zapravo nikoga ne poznaje i nije sigurno da ondje uopće vole čitati.