Pametni algoritam najveće društvene mreže, ili kako se već zove to nešto što nam čita misli, upravo me podsjetio na točno mjesto na kojemu sam stajao u isto ovo vrijeme prije pet godina. Ulaz je to na peron pariške željezničke postaje Gare du Nord s koje je redovna linija gradskog vlaka prevozila ljude prema Stade de Franceu.
Najmanje pet sati prije utakmice doslovno se nije moglo prići vlakovima pred čijim su vratima stajale tisuće ljudi. Djelovalo je pomalo nestvarno, s obzirom na to da me samo dva dana ranije u press centru sa stotinama praznih stolica dočekalo tek poznato lice usamljenog Jonathana Wilsona — i na to me, naravno, podsjetio Facebook. U danima koji su prethodili prvoj utakmici prvenstva između Francuza i Rumunja euforije uopće nije bilo, i govorilo se gotovo isključivo o sigurnosnoj situaciji i prijetnji od terorističkih napada. Kolege iz news medija svakodnevno su zvale za izvještaje, s pitanjima kao da smo na borbenoj liniji: jeste li sigurni, nosi li policija duge cijevi, jesu li tenkovi na ulicama, bojite li se sjediti u kafićima i restoranima?
Zato je scena na pariškoj stanici bila toliko nadrealna, ali je bila i svojevrsni kick: evo ga, tu smo, konačno počinje. Europsko prvenstvo u nogometu.
Tu smo noć posao dovršili daleko iza dva sata, a već rano ujutro — dakle, na današnji dan 2016. — bili smo u fići koji je ne pretjerano velikom brzinom, zajedno sa još stotinama auta većnom sa zastavama u crvenim i crnim bojama, jezdio prema Lensu. Ondje su nas u Alleé Marc-Viven Foe, ulici posvećenoj preminulom kamerunskom nogometašu pored stadiona Bollaert-Delelis na kojem su tog dana igrali Švicarska i Albanija, dočekale tisuće veselih Albanaca i Švicaraca, neki od njih i u dresovima koji su do pola bili s bijelim križem, a od pola oni s crnim orlom. Atmosfera je bila vesela i, bez obzira na rezultat, slavljenička za sve.
Ovog ljeta je važno ne napraviti početničku pogrešku i generalno očekivati puno
Vratili smo se u Pariz na vrijeme da gledamo remi Rusa i Engleza, ali snimke nereda iz Marseillea nisu kvarile karnevalsku atmosferu koja nas je pratila niz Boulevard de Clichy na putu do stana na Montmartreu. Ukrajinci i Rumunji zajedno su pjevali ispred Moulin Rougea, a u pubu pored su pivo ispijali jedni i drugi Irci, forsirajući već tada legendarno skandiranje ‘zapaljenom’ Willu Griggu.
U moru njemačkih, francuskih, švedskih i turskih dresova isticali su se kvadratići hrvatskih navijača koji su odavno ispunili Pariz u kojem će sutradan golčinom Luke Modrića Vatreni savladati neugodne Turke.
Osjećaj je bio poseban; tek nas je čekao pravi Tour de France automobilma, vlakovima, autobusima i avionima, preko Bordeauxa, Lyona, Toulousea, Nice i Marseillea natrag do Pariza, još mnogo neispijenih boca vina, suhih sendviča i kasnonoćnih hamburgera, još mnogo neispisanih i potpuno bijelih stranica, ali osjećaj je bio univerzalan — ovo je veliko natjecanje, turnir kakav treba biti.
Pet godina kasnije stvari su drastično drugačije.
Prije svega, stvari je zakomplicirala UEFA. U paničnoj borbi za glasove Michel Platini je došao na ideju da Europsko prvenstvo 2020. zajednički organizira Europa, pa je domaćinstvo otišlo u ruke 13 ničim povezanih gradova diljem kontinenta, skoro i izvan njega. Ono što je na papiru zanimljiva ideja zapravo je logistička noćna mora — i za same ekipe, ali mnogo više za navijače koji ni u idealnoj situaciji ne mogu planirati svoja putovanja i podršku svojim reprezentacijima.
Na primjer, Velšani — koji su u Francuskoj bili među najbrojnijima i doživjeli pravi mali delirij plasmanom u polufinale — dvije će utakmice odigrati u Bakuu, a onda jednu na rimskom Olimpicu. Poslije toga mogu završiti u Londonu ili Amsterdamu, a ovisno o rezultatu mogu na put i u Sevillu, Bukurešt ili Glasgow. Budu li imali sreće, odnosno igrali dobro kao u Francuskoj, mogli bi i natrag u Baku.
Hrvatska je imala malo više sreće; lakše je planirati putovanje iz Londona u Glasgow i natrag, a osvoji li prvo mjesto, iz Londona bi do finala tek jednom trebalo skoknuti u Rim. Drugo mjesto već vodi u Kopenhagen, iz njega u Sankt-Peterburg, treće vas može ispaliti u Sevillu, ostaviti u Glasgowu ili prebaciti u Budimpeštu. Ili nešto tako, nije nemoguće da sam se pogubio. Uključite u te opcije onda i moguća četvrtfinala u Münchenu ili Bakuu, i dobijete staro dobro pitanje s potpuno novim i puno ružnijim kontekstom — čovječe, tko to može platiti? Veliko natjecanje je prostom administrativnom odlukom, koju su u Nyonu u spletu bizarnih i gotovo karikaturalnih događanja nekako opisali romantičnom, zapravo lišeno svoje najveće čari za navijače i pretvoreno u drugačije iskustvo.
Televizijsko iskustvo.
Naravno, nisam vam trebao ja da to shvatite, znali ste to i ranije, ali činjenica da je da su i prije nego što je svijet zaustavljen pandemijom prošlogodišnje Europsko prvenstvo, koje će se igrom slučaja održati ove godine, nogometni vladari — oni koji će opet igrom slučaja nedavno spasiti nogomet od zločestih dečki i vratiti ga radničkoj klasi — potpuno promijenili tijek povijesti i prilagodili ga bogatima, odnosno sebi, promijenivši kompletnu atmosferu velikog natjecanja. Nismo još ni došli do COVID-a, a ovo je prvenstvo bilo osuđeno da bude drugačije, neobično iskustvo u kojemu će na pravi način uživati samo odabrani i najbogatiji.
A onda je došao taj COVID-19 i stvari su se dodatno zakomplicirale. I pogoršale. Kroz proteklih 18 mjeseci perspektiva gledanja nogometa potpuno se promijenila. Naviknuli smo se na prazne stadione, na nijeme tribine, na one iritantne zvukove koji na tim tribinama odzvanjaju još puno ružnije. Toliko da nam tih 30-ak posto popunjenog kapacatita, ovisno o lokalnim vlastima, djeluje kao osmo svjetsko čudo, nešto što nas održava na životu. Međutim, to je još jedna perspektiva zbog koje će ovo Europsko prvenstvo biti jedinstveno u povijesti, barem se nadam. Natjecanje je to koje će zapravo simbolizirati ono što ćemo, opet se nadam, u bliskoj budućnosti nazivati kratkom pandemijskom erom u nogometu.
Prije svega, bit će to turnir s osam domaćina, od kojih nitko neće imati onu pravu prednost domaćeg terena. Osim činjenice da će zbog spleta okolnosti i rezultata svi, ili barem većina, morati prije ili kasnije na neko putovanje, stadioni svakako neće biti puni, a ne pomaže ni činjenica da nema jedne zemlje-domaćina koja bi stvorila takvu domaćinsku atmosferu. Uza sve to, kroz period koji je iza nas igrači su navikli na specifične uvjete, pa i pored činjenice da je prednost domaćih moguća, ona neće biti ista kao ranije. Zapravo, najveća razlika bit će putovanja — neki će svoje utakmice grupne faze igrati u krugu desetak kilometara od svog kampa, a neki će veći dio vremena provesti u avionima koji će kružiti nad Europom.
Proširenje natjecanja donijelo je i promjenjen sustav, koji po defaultu više odgovara snažnijim reprezentacijama. S obzirom na to da iz četiriju od šest skupina u drugi krug natjecanja idu i trećeplasirane reprezentacije, jasno je da postoji veći prostor za kiks koji se lako može popraviti. Uostalom, najbolji primjer je aktualni europski prvak Portugal, koji je iz skupine u Francuskoj izašao bez pobjede, a do trofeja došao iz jedne pobjede unutar 90 minuta, one protiv Walesa.
Međutim, u obzir ovaj put treba uzeti još jednu specifičnost koju je u nogomet unijela pandemija. UEFA je povećala broj igrača u rosteru; reprezentacije će na raspolaganju imati i vrijednih pet izmjena koje će donositi svježinu i koje olakšavaju situaciju ekipama sa širim kadrom, ali umor bi ipak mogao biti važan faktor. Na jednoj strani imate najveće favorite s igračima koji u nogama imaju i 50-ak utakmica u sezoni koja zapravo nije ni završila i koje su mnogi siti. S druge strane stoje ‘male’ reprezentacije s puno manje kvalitete na raspolaganju i puno manje odigranih minuta u nogama i glavi, ali s ogromnim motivom.
Uza sve to, ovo je reprezentativni nogomet i u njegovoj površnosti važan faktor je ‘napaljenost’ u igranju za reprezentaciju. Moguće je, naravno, i pucanje bubblea, poput onog španjolskog ili švedskog, stvari kakvima nikada prije nismo svjedočili, kad izbornici moraju mijenjati čitave ekipe ili igrati s drugim momčadima.
Što nas dovodi do ključne stvari kada je u pitanju doživljaj Europskog prvenstva 2020. koje se igra u ljeto 2021. — očekivanja. Naime, ovog ljeta je važno ne napraviti početničku pogrešku i generalno očekivati puno.
Reprezentativni nogomet nekoć jest bio vrhunac ove igre, ali već desetljećima to nije. Stvari su se potpuno promijenile i danas je klupski nogomet daleko ispred. Kako je gore spomenuti Wilson jučer odlično zaključio, gotovo da smo došli u situaciju da se radi o dva različita sporta. Danas je nemoguće očekivati da veliko natjecanje ponudi nešto revolucionarno ili spektakularno jer sve je prilagođeno maksimalnom iskorištavanju kratkog vremena koje momčadi imaju zajedno. To u praksi znači i pojednostavljivanje stvari, jer je to ono što u konačnici donosi rezultat. To što ćemo vidjeti više od 50 utakmica u mjesec dana garantira, naravno, da će neke od njih biti i izuzetno zabavne i da će neke ponuditi neočekivane rezultate, ali teško je očekivati da će kvaliteta većine njih biti na razini koju je dostigao vrhunski klupski nogomet. I to je sasvim normalno.
Ranije su tu sliku popravljali puni stadioni, more navijača, posebna atmosfera posebnih zemalja, pa i, ako hoćete, prepuni kafići i trgovi i zajednička gledanja. Ovog ljeta očekuje nas nešto posebno i drugačije — turnir koji će ostati zapisan kao jedini takav u povijesti i koji će sasvim sigurno ostati u pamćenju, što god da se dogodi. Ovo je prvo i zadnje veliko natjecanje u ovakvim uvjetima i na njemu je svašta moguće. Nikad prije i, nadajmo se, nikad kasnije nećemo gledati ovakvo nešto — i ma koliko to bilo daleko od onoga što volimo, čemu smo se nadali i veselili, sada je pred nama i trebamo uživati u njemu.
Kick, makar televizijski, je tu, i počinje. Europsko prvenstvo u nogometu.
