Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Europa liga je mrtva

… samo što to nitko ne želi glasno reći

Stockholm se jutros najednom probudio kao nogometni grad.

Oni ovdje nogomet doživljavaju s manje emocija, pobjede i porazi su sastavni dio igre, život ide dalje i takve priče. Zato je imati goste u gradu ispalo kao sjajna stvar. Ulice su pune navijača, na svakom koraku je gužva, pubovi i kafići su natrpani glasnim fanovima koji svako malo učmalost i sterilnost hladnog grada razbiju nekom pjesmom. Doduše, može biti i od muke zbog cijena pića, ali da ne cjepidlačimo.

U centru je osvanula i svojevrsna fan zona u kojoj je opet nogometni teren i svekolika zabava za mase, a čak ni Zlatanov izostanak nije pokvario atmosferu; samo se o nogometu priča. Sve je spremno za finale, skupi Manchester United Josea Mourinha ovdje piše malo drugačiju povijest, ima priliku prvi put osvojiti Europa ligu, dok je Ajax u situaciji da s vlastitim klincima pokušava dokazati kako se u nogometu rezultat može napraviti i vizijom širom od ulaganja.

Međutim, kazati da Stockholm nije nogometni grad inače bila bi notorna glupost. Da, oni su drugačiji, igri pristupaju drugačije, ali glavni i najveći švedski grad je mnogo je više ‘nogometni’ nego bilo koji kod nas, samo to ne pokazuje na isti način.

Znate, mi se vozamo u karuselima, bubnjevima i topovskim udarima budimo suparničke igrače, danima samo pričamo o nogometu, kad izgubimo plačemo i naričemo, svi sebe nazivamo navijačima i stručnjacima za nogomet i velimo da živimo za klubove i igru. Samo ne baš uvijek. Treba nam neki veliki povod da se pokrenemo.

Stockholm, kao i čitava sjeverna Europa, to radi malo drugačije.

Oni za razliku od nas ne kite grad i ne raspravljaju samo o nogometu, ali zato idu na stadione, redovito. U pet dosadašnjih kola, od četiri najgledanije ekipe u ovoj kvalitetom slabašnoj ligi tri su iz Stockholma; Hammarby ima 23.606 u prosjeku, AIK je na 19.562, dok Djurgården (izgovara se Jurgorden, a ne Đurgarden) ima 17.872. Ukupno je preko 500 klubova registrirano kod lokalnog nogometnog saveza, a smatra se da je u nogometu stalno aktivno više od 100.000 ljudi, od najmlađih do veteranskih momčadi, od trenera do sudaca. Samo u mom dijelu naselja, u kojem živi jedva 5.000 ljudi, dva su nogometna terena s umjetnom travom i jedan s prirodnom.

No, grad je od jučer obojan u boje UEFA-e, njegova Europa League branda i boje dva kluba koja imaju veliku povijest, tradiciju i gomilu navijača koji ih prate; navodno će Unitedovih biti i 20.000, dok je Ajax najavio 15.000. Ulaznice se prodaju i za 1.000 eura. Po svemu je, dakle, ovo velika utakmica, druga najvažnija u Europi; utakmica koja će biti vrhunac zanimljivog natjecanja, drugog najvažnijeg u Europi, u kojemu je sudjelovalo ukupno 188 momčadi i u kojemu je odigrano ukupno 395 utakmica.

Ali, je li stvarno tako?

No, hajde da se vratimo na sami početak. Dakle, idemo s najjednostavnijim mogućim pitanjem koje vjerojatno nikada nije i neće biti postavljeno u nekom kvizu. Nemojte guglati, samo iz glave odgovorite: što je točno UEFA Europa League?

Ne ide?

Ne brinite, ne znaju ni u UEFA-i. Na njihovoj stranici možete pročitati povijest natjecanja, priču o trofeju i himni, osnovna pravila i način distribucije novca među klubovima, ali odgovora na pitanje što je točno ovo natjecanje nema. Hrvatska Wikipedija ga jednostavno definira kao europsko klupsko nogometno natjecanje, dok engleska dodaje još i to da u njemu sudjeluju klubovi koji na to steknu pravo.

Jasno, bio je to i Kup UEFA, odnosno Kup velesajamskih gradova, natjecanja koje je Europska liga naslijedila. No, objašnjenje je tada bilo mnogo logičnije; na početku je to bilo natjecanje klubova iz gradova koji su imali godišnje sajmove – između ostalih i Londona, Barcelone, Berlina, ali i Zagreba i Beograda – po čemu je dobilo ime, dok je nakon 1971. to bilo natjecanje u kojemu su sudjelovali viceprvaci, kasnije i trećeplasirane momčadi u nacionalnim prvenstvima koji su se borili za pehar nazvan Kup UEFA, po čemu je i natjecanje dobilo preimenovano. Usto se u to vrijeme igrao i Kup pobjednika Kupova, u kojemu su igrali, pazite sada, pobjednici nacionalnih kupova.

I naravno, i tada je Europski kup – ili, kako smo ga mi zvali, Kup prvaka – bilo najvažnije natjecanje, ali veliku važnost imali su i Kup UEFA i Kup kupova.

Prema tome, ako ćemo sami pokušati definirati današnju Europsku ligu, bojim se da ćete morati duboko udahnuti prije nego što to izgovorite. Probajte: Europska liga je natjecanje u kojemu sudjeluju po tri tima, od kojih je jedan pobjednik nacionalnog kupa, koja nisu prvaci svojih zemalja ili se nisu plasirali u Ligu prvaka iz svake zemlje članice UEFA (izuzev Lihtenštajna i Gibraltara, koji imaju samo po jednog predstavnika), kojima se u jednoj fazi natjecanja pridruže još 33 momčadi koje su ispale iz Lige prvaka i čiji pobjednik osvaja mjesto u Ligi prvaka iduće sezone te trofej koji se zove Kup UEFA. Logično.

Dakle, prvi i najveći problem je to što Europa Liga već godinama ne zna točno što je.

Za evoluciju je kasno – Kupu UEFA, odnosno Europskoj ligi, nije dovoljan novi rebranding. Natjecanje je to koji treba potpuni restart

Drugo po snazi europsko klupsko natjecanje metak u nogu dobilo je od svojih osnivača i to 1990-ih godina, kada je upravo Šveđanin Lennart Johansson kontinentu predstavio Ligu prvaka. U ono je vrijeme to bio potpuno logičan UEFA-in potez – natjecanje najboljih pretvorila je u lukrativni biznis, promijenivši mu sustav i organizaciju. Međutim, u isto je vrijeme potpuno zanemarila njenog manjeg brata, čija se bit egzistencije u potpunosti izgubila.

I nema sumnje da su u Nyonu pokušavali situaciju popraviti, mijenjajući sustave i načine kvalificiranja, ali stvari su s vremenom postajale samo još kompliciranije i neatraktivnije. Gasili su požar benzinom. Prvo je postojanje Kupa kupova izgubilo smisao, jer većina osvajača iz velikih zemalja igrala je u Ligi prvaka, pa je ovo natjecanje stopljeno s tadašnjim Kupom UEFA, baš kao i Intertoto kup. No, greška koju je UEFA konstantno ponavljala bila je u tome da je s Europa ligom pokušavala kopirati Ligu prvaka.

Umjesto da dopusti evoluciju Kupa UEFA, koji nekad jest bio prestižno natjecanje i čije je osvajanje bilo ogromna čast, odlučila je napraviti njegov rebranding i silom ga mijenjati kako bi ga napravila atraktivnijim. Napravila je grupnu fazu kako bi povećala broj utakmica za televiziju i privukla veći broj gledatelja, pretvorila natjecanje i u zaštitnu mrežu za one koji ne uspiju u Ligi prvaka, nadjenula mu novo ime i novo ruho.

Ali nova fasada ne znači nužno i da je zgrada iznutra u boljem stanju.

Stvar je u tome da rebranding nije donio nikakve promjene na tržištu – pardon, među navijačima – i da je ovo natjecanje, sad i više nego ikada prije, smatrano drugorazrednim. Istina, natjecanje je popularno među klubovima i u zemljama koje su nogometno zaostale za onim najvažnijim i najbogatijim, ali i to važi gotovo isključivo za grupnu fazu do kojih se oni koji to najviše žele i najteže probijaju, a usto i dolaze sa siromašnog tržišta. S druge strane, imamo one koji bi trebali biti atraktivni, ali ih samo natjecanje, do njegove završne faze, ustvari ne zanima i ne vide ga kao izazov. Ekipe igraju s kombiniranim sastavima, navijači ne kupuju ulaznice, a šire (i donekle neutralno) tržište nije zainteresirano i odmara od dva dana ionako često dosadne Lige prvaka.

A ako nema interesa tržišta i gotovo da nema interesa klubova, kakva je uopće svrha ovog natjecanja?

Jasno, kako vrijeme prolazi i ulog raste, pogotovo sada kada je u igri i Liga prvaka, utakmice postaju zanimljivije i gledanije, ali ovako masovno natjecanje ne bi smjelo ovisiti o par susreta i jednom finalu, poput ovog stockholmskog. Uostalom, bez obzira na ulog i mjesto u Ligi prvaka, koliko bi ovo finale bilo marketinški, medijski i tržišno atraktivno da su u njemu, recimo, Celta i Lyon? I koliko bi nas uopće upalilo kanal s ovom utakmicom na televizoru u srijedu navečer?

Vraća nas to na pitanje – što je budućnost ovog natjecanja?

S novim promjenama u Ligi prvaka, Europa Liga će dodatno izgubiti ne samo na važnosti, nego i na atraktivnosti i zanimljivosti i još će jedan čavao biti zabijen u taj kovčeg. Natjecanje koje ne zna što je, tko u njemu zapravo ima pravo igrati i što mu je krajnji cilj na kraju ne može ni preživjeti. Greškama u prošlosti UEFA ga je napravila ovisnim o Ligi prvaka, a danas je tu ovisnost skoro pa nemoguće izliječiti. U suštini, ovakva Europska liga već sada je mrtva, samo nam to još nisu rekli. To što je na aparatima joj, nažalost, više ne može pomoći.

Za evoluciju je kasno – Kupu UEFA, odnosno Europskoj ligi, nije dovoljan novi rebranding. Natjecanje je to koji treba potpuni restart, revoluciju kojom će ponovno dobiti ako ne na važnosti, onda na atraktivnosti i zanimljivosti. I možda će to biti regionalizacija natjecanja, možda drugačiji sustav, bolja raspodjela ukupno zarađenog novca u europskim natjecanjima, vraćanje korijenima i igranje knockout utakmica od starta, ili možda jedne knockout utakmice i pretvaranje svake utakmice u svojevrsno finale. No, u svakom će slučaju u Nyonu morati napraviti konkretni korak i ovo neželjeno dijete pretvoriti u potpuno novo i svrsishodno natjecanje.

Natjecanje koje će, baš kao nogomet u Stockholmu danas, imati smisla i kada se skinu zastave i ugase reflektori, kad cirkus ode iz grada.