Ruku na srce, dugo su i stranci izdržali bez tog magičnog i mističnog pitanja, koje se istina vraća uvijek, ali i potpuno nepravilno; nikad ne znate kada i od koga će doći. Znate samo da hoće – najčešće u vrijeme velikih nogometnih natjecanja, a nekad, kao sad, iz čiste dosade – i da će u jednom trenutku netko pretjerati s prelistavanjem Wikipedije, da će mu u oči upasti mjesto rođenja nekoliko vrhunskih nogometaša, pa će mu čitava priča zazvučati kao fantastična ideja. Vidi, pomislit će neki nadobudni praktikant ili veteran potrošenih ideja, pa ovi ljudi su nekada živjeli u istoj zemlji. I zajedno igrali nogomet. I zamisli da je ostalo tako, da nisu brutalno i krvavo ratovali, podijelili se na ni sami ne znaju točno koliko zemalja i da danas imaju jednu nogometnu reprezentaciju.

Pitanje je, dakako, ono kako li bi danas izgledala momčad sastavljena od nogometaša s prostora bivše Jugoslavije.

Prije nekoliko ga je dana ponovno potegnuo njemački Transfermarkt, koji je otišao korak dalje i valjda svojih fiktivnih početnih jedanaest fiktivne Jugoslavije sastavio prema fiktivnoj tržišnoj vrijednosti igrača. Prema lovi kao kriteriju najviše je Hrvata, njih šest, iz Srbije su unutra dvojica, dok Bosanci, Crnogorci i Slovenci imaju po jednog ‘predstavnika’.

I ovo je samo najsvježiji primjer; prije Nijemaca su svoju najbolju jugoslavensku momčad prema proizvoljnim kriterijima sastavljali i Talijani, Francuzi, Britanci, sastavljao ju je i Eurosport valjda u ime čitave Unije… I iako momčad nikome nije bila ista, unisoni je zaključak gotovo bez iznimke bio da bi to bila fantastična ekipa koja bi konkurirala za naslove na Europskim i Svjetskim prvenstvima.

Sporni mentalitet pomiješan s favoriziranjem po interesnom ključu nauštrb kvalitete oduvijek je bio stvarnost reprezentativnog nogometa kod nas – prije i poslije raspada

Međutim, takav je zaključak, da pojednostavim – neosnovan i nema apsolutno nikakvog smisla.

Ne samo zbog činjenice da je ta zemlja nestala prije već 26 godina i da današnji svijet nema gotovo nikakvih dodirnih točaka sa onim što se živjelo od druge polovice 1940-ih do početka 1990-ih na Balkanu, nego prvenstveno iz razloga što ta momčad iz mašte nikada nije stavljena u pravi kontekst. U kontekst balkanskog nogometa kao specifikuma.

Naime, oni koji danas tezu da bi igrači iz svih republika ujedinjeni pod jednu zastavu bili legitimni kandidati za titulu svjetskog prvaka predstavljaju kao logičnu, zaboravljaju vrlo važnu i lako dokazivu povijesnu lekciju. Jugoslavija nekada zaista jest postojala i imala je i jednako vrhunske igrače kao što ih ima i sada. I svejedno nije došla do nekog velikog uspjeha – nakon 1960-ih, kad je dvaput igrala u finalu EP-a i jednom u polufinalu SP-a, on je u desetljećima koja su uslijedila izgledao sve dalji i dalji.

Još od prvog Svjetskog prvenstva u Urugvaju, gdje su putovali samo igrači iz Srbije, FSJ je bio žestoko podijeljen po nacionalnoj, klupskoj i političkoj liniji. I bilo je to tada normalno stanje stvari, bilo je tako i u socijalizmu, a bilo bi u nekakvom fiktivnom vremenu nakon pada Berlinskog zida, kako god da bi se Jugoslavija istesala kao zemlja i društvo. Uostalom, dovoljno se osvrnuti oko sebe i vidjeti u što su se profilirali savezi i reprezentacije nastale raspadom Jugoslavije.

Hrvatska je daleko najsnažnija ekipa, kojoj su jasno izraženi kult reprezentacije i osjećaj pripadnosti bili vrlo važni faktori kod pravljenja velikih rezultata u recentnoj povijesti. Međutim, svjedoci smo i toga da je status reprezentacije u društvu drastično promijenjen, zahvaljujući interesima jednog kluba i jednog čovjeka. HNS se pretvorio u sramotnu organizaciju koja je sama sebi svrha, a reprezentacija je s vremenom postala svojevrsna platforma za ostvarivanje tih interesa. Je li kvaliteta jedini kriterij po kojem su se u posljednjih desetak godina birali hrvatski reprezentativci?

Borba za moć u Savezu realnost je i srpskog nogometa, u kojemu su stvari postavljene tek malo drugačije. Ondje su na sceni dva kluba koja su naslijedila i do besmisla ojačala centralizirani sustav u kojemu se međusobno izmjenjuju kada je u pitanju snaga utjecaja i koji su svjesno i sustavno uništili bilo kakvu mogućnost napretka manjih sredina, opet pretvarajući nogomet u servis za ispunjavanje sitnih interesa pojedinaca i dva najveća kluba.

BiH je na svoje prvo povijesno prvenstvo otputovala obilježena pričom o Safetu Sušiću i njegovom nećaku Tinu Svenu. Nije više ni važno je li tadašnji igrač Hajduka zaslužio put u Brazil, minute i mjesto u startnoj postavi protiv Irana; ono što jest važno je da su Bosanci i Hercegovci sebi dopustili da atmosferu pokvari jedan poziv i da na prvom velikom ispitu padnu radi mentaliteta mahale.

Istu su sudbinu imali Slovenci u Japanu i Koreji 2002., kada su se još za vrijeme SP javno sukobili izbornik Srečko Katanec i kapetan Zlatko Zahovič. Makedonci su, između ostalog i ne bez sumnje u namještanje, jednom izgubili od Andore.

I tako je, kažem, oduvijek; sporni mentalitet pomiješan s favoriziranjem po interesnom ključu nauštrb kvalitete oduvijek je bio stvarnost reprezentativnog nogometa kod nas – prije i poslije raspada države – i alternativna bi povijest jugoslavenskog bez sumnje umnogome ovisila o najsnažnijem u borbi za prevlast. Jedan od ključnih faktora u izgledu, ambicijama i realnim dosezima nacionalnog tima bio bi tko kontrolira savez i na koji način.

Jasno, najmoćniji bi – zvuči poznato? – imao i zadnju riječ kada je izbornik u pitanju. Posljednji jugoslavenski savezni trener bio je Ivica Osim, Sarajlija koji je dogurao do četvrtfinala SP, ali je žestoko kritiziran zbog svog izbora igrača – u kojem je, kao nikada prije toga, bilo toliko puno Bosanaca. Desetljećima ranije upravo su Bosanci smatrali da su njihovi igrači zakidani za reprezentativne kapice, kako bi se forsirali nogometaši velike četvorke. Stavimo li stvari u realno vrijeme, previše je pitanja koja bi direktno utjecala na izgled momčadi; koliko bi izbornik uopće bio kompetentan izbor i bi li bio u stanju nositi se s toliko velikim egoistima i iskoristiti ih za boljitak momčadi?

Ili, evo konkretnog primjera; tko bi završio u špicu jugoslavenskog napada u sustavu s jednim napadačem?

Edin Džeko najbolji je strijelac u povijesti reprezentativnog nogometa u regiji. Prošlog tjedna postigao je svoj 50. gol za BiH. Nitko od aktualnih igrača nije mu ni blizu: od nekadašnjih, iza je Davor Šuker s 45, dok u Srbiji, koja se smatra pravnim nasljednikom jugoslavenske reprezentacije, još uvijek iz prethodne države rekord drži Štef Bobek s njih 38. Džeki bi danas najbliža konkurencija bili Hrvati Nikola Kalinić, Mario Mandžukić i Andrej Kramarić. Pitanje je iz koje perspektive bi izbornik gledao na ono što napadači rade u svojim klubovima, a što u reprezentaciji.

I opet, bi li jedini kriterij bio kvaliteta?

Na sve to treba dodati i specifičnu mješavinu prevelikog samopouzdanja i ogromnih očekivanja karakterističnu za našu javnost. Oduvijek vjerujemo da smo bolji nego što jesmo, da možemo napraviti više nego što realno jesu dometi, pa je i razočarenje snažnije, emotivnije i dolazi mnogo brže nego ostalima. I opet, tako je oduvijek, tako je i sada kad je nekadašnja ekipa razbijena na sedam različitih momčadi koji se natječu pod kapom UEFA-e. Od njih bi se, istina, mogla izvući jedna vrhunska, ali i s astronomskim očekivanjima.

I zato niti jedna momčad koja vam u ovom ili bilo kojem trenutku padne na pamet, bez obzira koliko se nastojali držati realnih i objektivnih kriterija, vrlo vjerojatno ne bi bila ni blizu nekakvih startnih 11 ‘Jugoslavije’. Takvi su izbori besmisleni, kao što je besmislena i teza da bi ta momčad bila kandidat za titulu svjetskog prvaka. S mentalitetom koji nam je svima dobro poznat, s uvijek najvišim očekivanjima koja nam svima otežavaju i s načinom na koji već desetljećima funkcionira nogomet u ovom dijelu svijeta, nikako ne bi.