Ne postoje pravi novinarski tekstovi ili priče o Miroslavu Ćiri Blaževiću. Baš sve što je napisano o njemu zapravo je osobno iskustvo, nekakav skup sjećanja, nekih anegdota ili naprosto zajebancija koje ste proživjeli s njim. Ne postoji nitko kome Ćiro nije ostavljao dojam bliskosti do te mjere da se osjećao poseban — radilo se o igraču, novinaru, vlasniku kluba, predsjedniku države, konobaru u hotelskom baru ili običnom prolazniku koji je sasvim slučajno došao u priliku razmijeniti par rečenica s njim. Bez obzira nato jeste li se s njim slagali, jeste li se s njim sukobljavali, jeste li ga voljeli, jeste li ga uopće poznavali, Ćiro je sa svima bio prisni prijatelj. Ili se barem tako ponašao.
Recimo, kao izbornik Bosne i Hercegovine često bi me, kao jednog od najmlađih među ekipom koja je pratila reprezentaciju i bez ikakvog radnog ili životnog iskustva, nakon konferencija za novinare, zajedničkih kava u hotelu na Ilidži ili onoga što smo zvali “mali noćni razgovori” — njegove duge rasprave s novinarima dan prije i dan poslije utakmice tamo nekad iza ponoći — izdvojio, zagrlio i objašnjavao kako je, eto baš jutros, pročitao moj tekst i kako sam nešto u pravu, ili kako bi me rado “poslušao”, ali i kako je to što ja pišem puno bolje nego što ostali kolege pišu. Vjeruj meni, sine, ja znam, ti si najbolji.
Sutradan bi, ili čak samo nekoliko minuta kasnije, izdvojio nekog drugog i ispričao mu istu stvar. Pa onda sljedećeg, pa sljedećeg. I svi smo znali kako stvari stoje i znao je i Ćiro da znamo kako stvari stoje, ali bio je to njegov način kontroliranja situacije. Baš kao što bi nekoga poslao u pizdu materinu, prekinuo ga usred intervjua, obećao mu da će ga izbaciti iz aviona u letu ili, opet u mom slučaju, pred svima ga prozvao neprijateljem nacije i nogometa.
“Vodim te sutra u Zürich pa ću tebi u inat izvući tu tvoju zajebanu Francusku, napasti je svim silama, izbaciti iz baraža i odvesti moju Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo”, vikao je nakon što sam ga nakon teškog poraza od Španjolske, u kojem je curilo na sve strane, naivno upitao razmišlja li o malo defenzivnijoj varijanti protiv, štajaznam, neke Francuske u baražu.
Galvanizacija je činila svoje i nema tko nije ponavljao onu poznatu Ćirinu — da ćemo im jebati majku. I zamalo jesmo
Ćiro se u Bosnu i Hercegovinu — koja je, naravno, odmah opet postala “njegova” — vratio u najboljem mogućem trenutku za njega, ali i za njegove poslodavce.
U nekoliko navrata je on i ranije dovođen u vezu s mogućim poslom na klupi tada još uvijek Ljiljana, ali previše mu se zamjerao njegov odnos s Franjom Tuđmanom i vladajućom partijom u Hrvatskoj u krvavim 1990-ima. Iako je bio jedan od najzaslužnijih za malonogometnu utakmicu u kojoj je u Zagrebu BiH svladala Hrvatsku, iako su mnogi igrači posvjedočili da im je pomogao napustiti ratna područja i iako je navodno pomogao i da BiH otputuje na svoju prvu službenu utakmicu u Tiranu, ondje su mu pamtili i poteze poput onog iz kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj kad je jedini odbio zamijeniti domaćinstvo s BiH, pa je ova zemlja svoju prvu povijesnu domaću utakmicu u kvalifikacijama odigrala u Bologni i izgubila od Hrvatske.
No, u ljeto 2008. je ljudima u Nogometnom savezu BiH očajnički trebao netko da im spasi glave. I to skoro pa doslovno: navijači su ratovali sa savezom, igrači su odbijali igrati, svjedočili smo i fizičkim sukobima, prekidima utakmica, prijetnjama, a onda je nakon otpuštanja Mehe Kodre djelovalo kao da se sprema prava revolucija. Utakmicu protiv Azerbajdžana u Zenici odbili su igrati svi tadašnji reprezentativci i na tribinama se našlo 50-ak ljudi, većinom rijetkih članova obitelji koji se nisu osjećali osramoćeni i agenata koji su se busali nastupom svojih igrača. Savezu je trebala nekakva PR vratolomija.
Jedino moguće rješenje bio je Ćiro Blažević.
On je tada već bio prošao svoj vrhunac, već mu se dogodilo ispadanje od Iraca i obećanje da će se objesiti, već mu se dogodio sukob sa Zdravkom Mamićem, već mu se dogodila sramota s Debrecenom i ono što je on sam brendirao kao “povratak kući” bilo je savršeno rješenje. Lako se dogovorio čelnicima Saveza i postao, u doslovnom smislu te riječi, zaštitno lice reprezentacije BiH. Sve što se događalo u idućih malo više od godinu dana skrivalo se iza njegova nasmijanog, prijateljskog lica i njegove galvanizacije.
Ta je riječ postala simbol Ćirine BiH. Ponavljao ju je doslovno u svakom kontaktu s medijima, od prvog okupljanja pa sve do ispadanja od Portugala. U prvoj utakmici je izgubio od Bugarske, ali vratio je sve igrače u momčad i još privukao 7.000 ljudi na Bilino Polje. Navodno je — on je to, naravno, demantirao nakon što je dao ostavku — njegov ugovor uključivao zaradu od sponzora koje sam privuče, pa je odjednom BiH bila atraktivna. Na prvom putovanju kod europskog prvaka u Španjolsku pred hotelom u Murciji nas je s tompusom i viskijem dočekao Davor Šuker; uskoro su BiH redovito pratili i Tomislav Židak za Jutarnji i Branko Stipković za Sportske novosti, a kamermani bi se samo smjenjivali pred njim u nebrojenim intervjuima i razgovorima.
Bosna i Hercegovina, koja se gotovo raspadala i nije imala ozbiljnu reprezentaciju, preko noći je postala europski hit.
Samo četiri mjeseca nakon one utakmice s Azerima i vrhunca rata sa Savezom, BiH je pred krcatim Bilinim poljem utrpala nesretnim Estoncima sedam komada i postala ozbiljan kandidat za plasman na SP. Međutim, najvažnija utakmica Ćirine ere, ali i ona za koju se smatra da je definitivno okrenula reprezentaciju u drugačijem, pozitivnom smjeru, bilo je gostovanje Belgijcima u Genku u ožujku 2009.
Pred više od 10.000 navijača BiH je najvećoj sceni samo potvrdila buduće superzvijezde najbolje generacije ikad. Predvodio ih je Emir Spahić, zabili su Zvjezdan Misimović i Edin Džeko, par minuta dobio je mladi Miralem Pjanić, a BiH je razbila domaćine s 4-2. Odnosi sa Savezom i dalje su bili zategnuti, čak 12 minuta trajao je prekid zbog navijačke bakljade, ali još pet minuta prije kraja Ćiro je došao na svoje; otrčao je pred navijače i dobio ogromne ovacije, a Marjan Mijajlović iskovao je nadimak Zmajevi.
Navodno se tada prvi i jedini put u životu napio; tri dana kasnije BiH je još jednom dobila Belgiju i zaletjela se prema Južnoj Africi. Nitko nije mario za nekakve neobične prijateljske utakmice, poput one u Taškentu protiv Uzbekistana ili u Cannesu protiv Omana; i sve manje su se spominjale one torbe s kešom koje su bile problem nekoliko mjeseci ranije; nikad prije nisam vidio toliko stranih neutralnih novinara na Bilinom polju kao u onom ključnom remiju s Turcima u rujnu 2009.
Galvanizacija je činila svoje; pa kada je BiH iza Španjolske, a ispred Turske i Belgije izborila baraž s Portugalcima, nema tko nije ponavljao onu poznatu Ćirinu — da ćemo im jebati majku.
I zamalo jesmo. BiH je u Lisabonu odigrala pristojnu utakmicu; prgavi Portugalci su dominirali u posjedu, nakon pola sata zabili jeftini gol, ali u pamćenju je ostala prečka Senijada Ibričića s kraja prvog poluvremena, odnosno nevjerojatna šansa iz posljednje minute utakmice u kojoj je Edin Džeko pogodio prečku, a Zlatan Muslimović na odbijanac i prazan gol stativu. No, u toj utakmici parne kartone dobili su Elvir Rahimić i Spahić, mladi ljubimac navijača i novinara Pjanić je dobio samo tri minute, a Misimović odigrao slabu utakmicu i tu je počeo kraj Ćirina stolovanja u BiH.
Otišao je onako kako je i došao. Burno.
Sukobio se prvo s novinarima, svi smo redom bili krivi za nešto, a onda, nakon što je Misimović zbog ozljede preskočio revanš, optužio ga je za izdaju i to u dosluhu sa srpskim političarima. U međuvremenu je navodno već pregovarao sa Šangajem, vrtio se po dijaloškim emisijama, javno i burno raspravljao s navijačima i novinarima, ali i Misimovićem koji se čak i oprostio, branio na petogodišnju zatvorsku kaznu osuđenog omraženog generalnog tajnika Muniba Ušanovića, najavljivao siguran ostanak i plakao za odlaskom, sve dok jednog dana nije osvanuo u Kini s potpisanim milijunskim ugovorom.
Kako se to često i događalo u njegovoj karijeri, od omiljenog lika i majstora opet je postao omraženi “peder”, ali valjda je i to bio dio tog njegova čuvenog šarma. U BiH se vratio pet godina kasnije kad je tuzlansku Slobodu izveo iz nižeg ranga, ali je bilo jasno da je vrhunac njegove karijere bio daleko. No, kako to obično biva, s vremenskim su odmakom Ćiru u njegovoj Bosni zavoljeli još i više. On je znao točno kada, što i kako im reći, a s vremenom je tama s njegova imena izblijedljela, a on dobio legendarni status. Njegov kraj, na kojemu je zapravo postao dio nogometnog problema i internih ratova u BiH, potpuno je zaboravljen, a on je ostao upamćen kao čovjek koji je postavio temelje generaciji koja će pod Safetom Sušićem izboriti jedini nastup na SP-u ikad.
I bez obzira na to što mislili o njemu, jeste li se s njim slagali i jeste li ga poznavali, ostao je upamćen kao legendarni trener. Svima bliski, simpatični, ali svim bojama premazani zajebant, koji nas je, barem prividno, pokrenuo s mrtve točke i za trenutak — kratki, ali slatki — uspio galvanizirati. Počivaj u miru.
