Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Genijalni idiot

Slučaj wannabe-Zlatana Marka Arnautovića

Ne volim siječanj i gomila je razloga za to. Za početak, hladno je. I snijeg je. A mrzim snijeg. U mom kraju postoji i savršena izreka koja kaže da je bolje stati u govno nego u snijeg. Puno bolje, dodao bih. A ako nije snijeg, onda je kiša. I sivo je. Crno je. Kada pijem prvu kavu i dalje je mrak, kada otvaram prvo pivo opet je mrak. Stalno je mrak.

I neprestano smo bolesni i nos curi; a ako ne curi, onda je začepljen i grlo boli; a ako ne boli, onda je suho i kašljemo i temperatura je visoka; a ako nije visoka, onda se smrzavamo. Nešto je, stalno je nešto. I svi su depresivni, a oni koji nisu depresivni glume da su depresivni. Da se ne bi izdvajali iz depresivne mase. I svi samo pričaju o tome kako su se preko praznika, eto, neplanirano usvinjili, jer valjda inače nismo svinje. Na kraju krajeva, ne volim ni Balaševića i njegovo prenemaganje o tome kako je nije mazio i pazio i kako eto baš zato ne voli januar.

Ustvari, nije da ga ne volim, ja mrzim i januar i siječanj.

Mrzim ga je i zato što je nogomet u stanju hibernacije. Na većini mjesta — poput ovog vašeg, ali i onog mog — toliko je u zaglibio u blatu da gotovo nije u stanju funkcionirati i čeka malo ljepša vremena te svjetlo na kraju tunela. Opet, tamo gdje ga igraju. najčešće ga — čast izuzecima — igraju preko neke stvari i zabava nije ni blizu one na početku ili na kraju sezone, a nije ni blizu one kada se utakmice igraju za vrijeme blagdana. Između svega toga, ono što najviše mrzim s nogometom u siječnju je zimski prijelazni rok.

Osjećaj je danas da je ta rečenična konstrukcija stara koliko i sama igra, ali nije — nju je FIFA nametnula tek u zimu 2003. Cilj je bio ograničiti vrijeme za transfere igrača koji su dotad slobodno mijenjali klubove sve do 31. ožujka, ali je upravo činjenica da nogomet u to vrijeme hibernira od ovog perioda napravila ružno i neželjeno čudovište.

Duge i i hladne zima naučile su nas da siječanj nije vrijeme velikih i ozbiljnih transfera i da se — opet čast izuzecima i češće ponekoj anomaliji — njime bave većinom oni (igrači, treneri, agenti i klubovi) koji su očajni, frustrirani ili pohlepni, oni koji pate od anksioznosti i napadaja panike i koji ne znaju što rade, ali nešto bi radili. Ta kreatura sastavljena od različitih dijelova nogometnih mrtvaca u teoriji je trebala biti prekrasna, ali je ispala, kako to obično biva, odvratna, prevelika i unakažena — nazovimo je Transferstein! — i s vremenom je postala gotovo isključivo hrana za klikova gladne medije. Nedostatak konkretnog nogometa i nogometnih tema u ovom mjesecu generira gomilu dosadnih i nerealnih spekulacija namijenjenih naivnima, a one mučenike koji sudjeluju u toj grandioznoj igri laži tjera da lupaju kolosalne gluposti po kojima ćemo ih dugo pamtiti.

Arnautović je i dalje igrač koji misli da je bolji nego što stvarno jest

Takvu jednu je prošlog tjedna u eter ispalio izvjesni Daniel Arnautović.

Daniel je, ako niste znali, bivši nogometaš koji je karijeru gradio u Wiener Stadtligi, četvrtom po redu rangu austrijskog nogometa, a kratko je igrao i među amaterima u Nizozemskoj. Nije uspio kao igrač pa je danas ovaj 32-godišnjak vlasnik menadžerske agencije čiji je kapitalac (i prema Transfermarktu jedini klijent) igrom slučaja njegov tri godine mlađi brat Marko. Njega znate — on je po brojkama i izvedbama prošle, ali i ove sezone možda i najbolji West Hamov igrač, a ove zime sve češće ga se povezuje s transferom u veliki klub.

Još dok je Jose Mourinho bio u Manchester Unitedu spominjao se kao moguće pojačanje za momčad s Old Trafforda. Sam Daniel je u studenom u razgovoru s Gianlucom Di Marzijom — novinarom koji je karijeru napravio pričama o transferima — potvrdio da ga žele i prate Chelsea i Everton “i mnogi drugi” te da je Marko spreman za korak naprijed u karijeri, da “možda pokuša osvajati trofeje, možda i Ligu prvaka, jer statistika je na njegovoj strani”. Onda je prošlog tjedna na West Hamovu novu adresu stigla i prva službena ponuda — neimenovani kineski klub, a vjeruje se da se radi o tamošnjem aktualnom prvaku Shanghai SIPG-u, za otkup njegova ugovora ponudio je 35 milijuna funti.

West Ham je tu prvu ponudu odbio, ali Arnautović stariji se potrudio klubu dati do znanja da bi je trebao prihvatiti. Putem talkSPORTA je u Markovo ime poručio da je vrijeme za prodaju, i to — pazite sada — zato što on u Kinu želi kako bi osvajao trofeje.

Da se razumijemo, nemam apsolutno ništa protiv ogromnog kineskog ulaganja u razvoj klubova i lige i skupocjenu kupovinu polovnih imena. Njihov novac, imaju pravo da ga troše kako hoće i na koga hoće. Još manje problema imam s činjenicom da Marko Arnautović želi u Kinu. Već mu je 29 godina, a Shanghai navodno nudi plaću od 10 milijuna funti godišnje. I nema apsolutno ništa pohlepno u tome što Marko želi udvostručiti svoja primanja i dodatno osigurati svoju budućnost, pogotovo iz situacije u kojoj se on nalazi, odnosno zbog činjenice da igra za tek prosječnu momčad Premier lige i teško da može napraviti puno više u svojoj karijeri. Međutim, ono što stvarno bode oči je ta konstrukcija koju je u njegovo ime sastavio stariji i zreliji brat — želi u Kinu osvajati trofeje.

Jer, budimo ozbiljni.

Doduše, Arnautovićev boravak u West Ham Unitedu bio je za njegove standarde toliko miran da bi bilo čudo da se ne završi nekom kolosalnom glupošću i cirkusom kakav je ovaj. Onamo ga je u ljeto 2017. doveo Slaven Bilić i to za 20 milijuna funti kao jednu od svojih najvažnijih investicija za boravka u Londonu. Ovaj mu je vratio užasnim partijama i dobrom zajebancijom, pa je u sedam prvenstvenih utakmica stigao zaraditi tek jedno isključenje. Međutim, s dolaskom Davida Moyesa stvari su se promijenile. Škot ga je pomaknuo prema naprijed i pretvorio u klasičnog napadača, a to se Arniju svidjelo više nego je i sam očekivao. U 44 utakmice koje su uslijedile utrpao je više nego solidnih 19 golova i dodao osam asistencija, prometnuvši se u najvažnijeg West Hamova igrača. I navijačima omiljenog.

A nije Marko Arnautović navikao biti omiljen, daleko od toga. Njegovu karijeru obilježile su prije svega gluposti i naslovnice tabloida koji su ga obožavali gdje god da je igrao.

Arnautović je u dobrom komadu te karijere s razlogom izgledao kao wannabeZlatan; nije pokušavao iskopirati samo njegove pokrete i poteze, nego je i njegova osobna priča trebala biti slična. Teško odrastanje klinca iz imigrantske obitelji u memli i blatu Floridsdorfa, šakački obračuni sa starijim dječacima, nogomet u kavezu 21. Bezirka. Samo što je u njegovu slučaju tata Tomislav bio malčice više od kafanskog pjevača — radio je za austrijsku razvojnu agenciju i dobro pazio na nestašne sinove.

Marko je kao dječak promijenio sedam klubova jer niti jedan trener nije želio raditi s njim i njegovim nedostatkom discipline i poštovanja autoriteta. Na kraju se na tatin nagovor odlučio oprobati u inozemstvu. Drugi dan dvotjedne probe Twente mu je ponudio ugovor, a za juniorsku momčad je u prvoj sezoni zabio 27 golova u 32 nastupa, osiguravši joj nacionalnu titulu. Fred Rutten ga je promovirao u prvu momčad, a uskoro su Nizozemci o njemu pisali kao o budućoj svjetskoj klasi.

Stigla je i Chelseajeva ponuda, ali nije prošao liječnički pregled; to nije predstavljalo problem Interu, pa je preselio na posudbu u Milano, gdje je sobu dijelio s Mariom Balotellijem. U Interu, gdje je češće sjedio na tribinama nego na klupi, zapamtili su ga tek po anegdotama. Prvo je od Samuela Eto’oa posudio novog Bentleya kojeg je netko ukrao dok je ručao, a onda ga je Mourinho nazvao “neodgovornim dječakom” nakon što je ovaj na kopačkama dao ugravirati “pobjednik Lige prvaka 2010.” iako u tom natjecanju nije odigrao ni minute za Inter. Nakon učestalih kašnjenja Mourinho je prije početka jednog treninga skinuo sat s ruke i poklonio mu ga. Međutim, vremena više nije bilo; Jose je otišao u Madrid, Inter odlučio ne aktivirati otkupnu klauzulu, a Twente je Arnautovića proslijedio u Werder Bremen.

Boravak u Interu i interes velikih klubova pretvorio ga je u njegovoj glavi u boljeg nego što jest, ali i veću zvijezdu nego što je trebao biti. Sterilna Austrija je pored uglađenog bavarskog đaka Davida Alabe trebala lošeg momka, a Marko je rado prihvatio tu ulogu. Skupi automobili, dugi noćni provodi, tučnjave i svađe sa suigračima i Arni je postao tamošnja pop-nogometna zvijezda.

Njegov nogomet je trpio, ali nije ga bilo briga — Arrogantović, kako su ga zvali u Bremenu, imao je tek 14 golova u 72 bundesligaške utakmice kada je policajcu koji ga je zaustavio u tri ujutro u Beču poručio da ga “može kupiti” i sebi kasnije posljedično osigurao kraj karijere u Werderu. Ondej ga već odavno nitko više nije ni želio; klupski Twitter od njega se oprostio fotografijom dok priča na mobitel, poručivši tako valjda da nikada nije ni bio “unutra”, a lokalnom frizeru koji je irokezu nazvao po Arnautoviću i usudio se to reklamirati u izlogu, taj su izlog i razbili. Doduše, Bild mu je posvetio ljubavno pismo, žaleći što više u Njemačkoj neće igrati čovjek “koji je uvijek bio tu kada su bilježnice bile prazne”.

Dva milijuna eura, koliko je Werder uzeo od Stoke Cityja, činila su se kao bonus; “genijalni idiot”, kako ga je prozvao jedan reprezentativni suigrač, u tom je trenutku izgledao kao karikatura od profesionalnog nogometaša. Međutim, Arnautović se brzo poklopio s Markom Hughesom — obitelj veća za suprugu i dvoje djece preselila je u mirni i pitoreskni Stoke na Trentu, a Marko je izbjegavao nevolje iako su ga austrijski tabloidi nastavili opsjedati, pogotovo za vrijeme reprezentativnih okupljanja. U prve dvije sezone na Britanniji Arnautović nije zabijao puno, ali je zato često asistirao (ukupno 16 komada) i bio jedan od ključnih igrača. Hughes je govorio kako je to vrhunski igrač kojemu samo treba dati prostora i pustiti ga da igra svoj nogomet.

No, na kraju je dobio previše slobode. Nakon što je s 11 golova i šest asistencija (i samo dva žuta kartona!) bio najbolji igrač momčadi u sezoni 2015./16., dugo je zavlačio klub i odugovlačio s potpisivanjem novog ugovora, koji je uvjetovao mnogo višom plaćom. Nju je i dobio, ali mu se ondje više nije igralo — u idućoj je sezoni imao tek šest golova (devet žutih i jedan crveni karton), a na ljeto je, pravdajući ga željom za napredovanjem, podnio zahtjev za transfer. U klubu nisu htjeli ni čuti, pa su Daniel i Marko ušli u otvoreni sukob s Hughesom koji je kulminirao njegovim odlaskom u West Ham, ali i činjenicom da je Arnautović u Stokeu od heroja postao omraženi prevarant i cirkusant.

Danas stvari nisu mnogo drugačije. U West Hamu su valjda svjesni da je nezadovoljni Marko Arnautović tempirana bomba u svlačionici, a Daniel je i ovaj put jasno i glasno poručio da će Marko biti nezadovoljan ako ga ne puste.

I da, mora biti teško biti navijač West Hama, kluba koji gubi igrače čim ovi zaigraju dobro — izgubili su Rija Ferdinanda, Franka Lamparda, Joea Colea, Jermainea Defoea, Michaela Carricka, Paola Di Canija i Dmitrija Payeta, morali su istrpjeti onaj tragikomični film s Frodom, a sada najvjerojatnije opet gube svog najboljeg igrača. Međutim, realnost je da skoro 30-godišnjeg Arnautovića nikome nikada više neće moći prodati za 35 ili 45 milijuna nečega, koliko će navodno Kinezi ponuditi iz drugog puta. Realnost je i da Arnautović nije igrač kojeg West Ham neće moći nadomjestiti, pogotovo s tim novcem u džepu. Realnost je da je i ovakav Arnautović i dalje samo igrač koji misli da je bolji nego što stvarno jest. Realnost je i da West Ham ne može pretjerano visoko niti pretjerano nisko, da je Arnautović u pravu i da se stvarno neće boriti za trofeje. A Shanghai vjerojatno hoće.

Zato bi čitav ovaj cirkus bio logični kraj europske karijere Marka Arnautovića, čovjeka koji je oduvijek predodređen da u jednom trenutku bude najveća prijevara nekog dosadnog, tmurnog i hladnog siječnja. Neka to bude ovaj; neka konačno ispuni svoj dječački san i ide negdje gdje će se boriti za trofeje.