Njegova je menadžerska karijera započela prije malo više od dvije godine u Glasgowu, a rubrika s uspjesima i trofejima pored njegovog imena i dalje zjapi potpuno prazna. I pored činjenice da je konkurencija u škotskom nogometu u najbolju ruku slabašna, u te dvije godine Rangers FC nije osvojio ništa. Baš ništa, niti jedan jedini trofej, pa ni neki bezvezni Liga kup, ništa što bi barem malo pokrilo narativ o luzeru Stevenu, onaj koja ga prati još iz igračkih dana u kojima je — opet je riječ o paradoksu — u klupskom nogometu osvojio sve osim jednog trofeja.

Menadžer Steven Gerrard svoju će momčad večeras povesti u ukupno 26. utakmicu svoje treće sezone, a da još uvijek Rangers ne zna kako to zapravo izgleda biti poražen. Nekadašnji gigant iz Glasgowa u tih je nešto više od 2.250 minuta nogometa uspio zabiti 71 gol, s druge strane terena kapituliravši tek 11 puta, od čega samo triput u prvenstvu u kojemu je uvjerljivo prvi. Preostalih osam golova primili su Steviejevi momci u Europa ligi, ali ni tih osam nije bilo dovoljno da ih netko pobijedi, pa s Lechom igraju za prvo mjesto u skupini koje bi bilo samo dodatak na već osigurani plasman u iduću rundu natjecanja. Gotovo savršeno, ali i dalje lako lomljivo, i s dovoljno vremena da se na kraju rezultati zbroje u pogrešnom smjeru.

Gerrard izgrađuje klub, a u isto vrijeme i sebe kao trenera

Međutim, jasno je da pravi paradoks ove priče nije u brojkama i konačnom zbroju, koji — a upravo je ovaj primjer za to savršen — nekad iz manjeg pravi veće, a iz većeg puno manje. Pogrešan je, a u nogometu je prečesto tako, zapravo čitav narativ, onaj s početka ove priče po kojem se nekome treba suditi prema jednom jedinom faktoru, koji kada stoji sam može potpuno iskriviti pravu sliku o nekome i onome što je on napravio.

Gerrard je u Glasgow je stigao u ljeto 2018. Dvije godine ranije Rangers se, nakon likvidacije kluba i restarta iz četvrte lige, vratio u škotski Premiership, ali i dalje je bio svjetlosnim godinama udaljen od najvećeg rivala Celtica. Najveći problem za plavi dio Glasgowa bila je upravo činjenica da je tas na imaginarnoj vagi s druge strane i dalje bio Celtic. Desetljećima se snaga dvaju klubova mjerila njihovim međusobnim omjerima, pa je ogromna prednost koju je Celtic stvorio u godinama Rangersove agonije bila zamagljena. Iako donekle svjesni da je put do povratka na staro dug, navijači su osim konsolidacije tražili i rezultat.

Realnost je bila drugačija.

Godinu dana prije nego je Gerrard sjeo na klupu, Rangers je iz kvalifikacija Europa lige ispao od Progrès iz luksemburškog Niederkorna, nakon što je za Celticom zaostao 39 bodova. Sezonu kasnije to je smanjeni na -13, ali Gerrard je bio svjestan da će za smanjivanje razlike biti potrebno puno više od pukog stvaranja bolje momčadi.

Tek kada je prvi put prošao kroz vrata Auchenhowieja, Rangersova trening centra u Milngavieju, Gerrard je postao svjestan uvjeta u kojima će raditi. Činjenice da je klub već jednom financijski potpuno propao te da i dalje prolazi kroz pravnu bitku za vlastiti status, unazadile su Rangers prije svega na infrastrukturalnom i organizacijskom nivou, pa je vjerojatno i samom Stevenu već tada bilo jasno da rezultat neće biti instant-proizvod, kao i da će prije toga morati stvoriti uvjete.

Igrački kadar tako nije bio u prvom planu; Gerrard je prije dvije i pol godine započeo renoviranje Rangersa kao kluba, i to s ograničenim sredstvima. U samom centru improvizirane su ili izgrađene nove prostorije za stručni stožer, za medicinsku službu, nova teretana te soba za analizu i sastanke igrača, ali i nova kantina u kojoj su trebali provoditi što više zajedničkog vremena. Onda je i trening centar dobio najmoderniji teren s hibridnom podlogom, a njega je uskoro okružila visoka plava ograda, kako bi stvari koje se događaju na terenu ostajale unutar ekipe.

Početak stvaranja trenerske filozofije bazirao je na specifičnim principima, kopirajući u svoj notes glasno izrečeni stav Jürgen Kloppa po kojemu je najveća pogreška menadžera to što misle da sve znaju. Okruži se ljudima koji znaju više od tebe o različitim stvarima i slušaj ih, dopusti sebi da naučiš ono što ne znaš, jer to je ono što čini pravog vođu.

Gerrard je tako u skromnim uvjetima polako oko sebe stvarao savršen tim. Liječničku službu, kao i onu zaduženu za fizičku spremu igrača pojačao je novim šefovima, a u stručni stožer je pored iskusnog Garyja McAllistera instalirao Michaela Bealea.

Ovaj mladi trener u svojoj je karijeri radio doslovno sa svim generacijama, od šestogodišnjaka na početku u Chelseaju do prve momčadi São Paola. Bio je i trener u Liverpoolovim akademijama, gdje se zapravo Gerrard i upoznao s njegovim radom. Bealeu je u ruke prepustio mjesto trenera prve momčadi, odredio i specijalizirane trenere za defenzivu i za napad, te zajednički krenuo u ostvarenje konačnog cilja, a to u Glasgowu znači samo jedno: biti bolji od Celtica.

Međutim, činjenica je da je i Gerrard u čitav ovaj posao ušao s tek 18 mjeseci iskustva na klupi Liverpoolove mlade momčadi. I on sam je u čitavom procesu učio i bilo je jasno da će trebati i vremena i stpljenja da dođe u priliku napraviti nekakav značajan rezultat.

Momčad je uz sve to bila ograničena malenim budžetom, pa su se pojačanja tražila, između ostalog, i u Osijeku — odakle su u kolovozu 2018. došli Eros Grezda i Borna Barišić — te Slaven Belupu, koji je u zamjenu za novac Rangersu ustupio Nikolu Katića. U međuvremenu su stigli i igrači poput Joea Ariba i Ryana Kenta, iz Genka je doveden Ianis Hagi, a iskustvo u momčad kojoj je godinama ranije nedostajao pravi lider trebao je donijeti Jermain Defoe. Ego Gerrardu nije zasmetao da i na tržištu traži pomoć, pa je Rangers Rossa Wilsona instalirao za sportskog direktora koji je sudjelovao u transferima.

Dva dobra starta sezone Gerrardu nisu na kraju donijela ništa, ne u rezultatskom smislu, s obzirom na to da je Rangers prvo završio 12 bodova iza Celtica, a u prekinutoj prošloj sezoni imao -13. No, bilo je to daleko od potrošenog vremena: Gerrard je stvarao discipliniranu i organiziranu momčad, stvarao osobnu povezanost s njima, ali i kroz samopouzdanje, poraze i pobjede, stvarao potpuno novi mentalitet Rangersa. Uz sve to, momčad ali i sam Steven taktički su se izgrađivali. Kroz utakmice je prvo klasični 4-3-3 prelazio u 4-2-3-1, da bi se do ulaska u novu sezonu formulirao u sustav 4-3-2-1, božićno drvce kroz koje Gerrard ima izuzetno organiziranu obranu, ali i mehanizme kojima – donekle poput Kloppa – pokušava rano oduzeti loptu i protivnike dokrajčiti brzom tranzicijom.

U novu sezonu Rangers je ušao s objektivnim ograničenjima.

Klub i dalje ima financijskih problema, pa i pored za njega velikih investicija u kadar svoje igrače godišnje plaća 20-ak milijuna funti manje nego što na svoj roster troši Celtic. Usto je Gerrardov izbor igrača uži, pa je Celtic prije prvog udarca lopte bio veliki favorit i za 10. uzastopnu titulu prvaka.

No, stvari su se i za Rangers poklopile; u prvih 16 kola momčad nije izgubila niti jednom. Prvi put nakon 1997. Celtic je dvaput zaredom dobila na Parkheadu, a u pobjedi iz listopada uspjela je gradskog rivala ostaviti bez šuta na gol. Primila je samo tri pogotka, i nakon gotovo polovice odigranog prvenstva s dvije utakmice više ima 13 bodova prednosti u odnosu na Celtic. U Europi je od Gerrardova dolaska Rangers izgubio samo četiri utakmice, a odigrao ih je 40.

I jasno da je Steven Gerrard još uvijek jako daleko od izgrađenog trenera, bar onoliko koliko je Rangers daleko od vraćanja na ono što je bio prije nego što je upao u financijske probleme, ali ono što Stevie radi na Ibroxu zapravo je samo potvrda da nije sve u brojkama, pobjedama i trofejima, čak ni kada oni jednog dana dođu. Gerrard izgrađuje klub, a u isto vrijeme i sebe kao trenera; zasad mu ide jako dobro.