Bio je 26. svibnja 2018. i navijači Aston Ville sporo su se vukli niz Španjolske stepenice i Olympic Way prema stanicama tubea i overgrounda, iza sebe ostavljajući raspjevanim Fulhamovim navijačima točno do pola ispunjen Wembley na kojemu su upravo izgubili finale play-offa. Bio je to mnogo veći poraz od pukog gubitka prilike za povratak u Premier ligu. Bio je to prvi korak prema bankrotu i mogućem gašenju kluba kakvog poznaju.
Na Villa Parku ih je već čekao račun sa zaglavljem Porezne i carinske uprave Njenog veličanstva. Dug od 4,5 milijuna funti koji je Aston Villa imala prema HMRC-u ustvari je bio samo kap u moru, ali kap koja je prelijevala čašu.
Aston Villa je u sezoni 2015./16., u kojoj je ispala iz najjačeg engleskog natjecanja prvi put nakon 1987., potrošila 81 milijun funti više nego što je zaradila, da bi u iduće dvije u Championshipu minus porastao za dodatnih 30 milijuna. U međuvremenu je promijenila gazdu, Amerikanac Randy Lerner (koji je i gazda Cleveland Brownsa) većinsko vlasništvo prodao je kineskom biznismenu Dr. Toniju Xiji, ali nakon konstantnog upumpavanja novca i Kinez je ostao bez rješenja. Više od pet milijuna funti mjesečno je Xia prebacivao na račun Aston Ville, ali u svibnju 2018. novac nije legao — kineske vlasti postrožile su uvjete za transfer novca i Villa je bila na koljenima.
Spas je, dakako, bio u plasmanu u Premier ligu, ali gol Toma Cairneya kojim je Fulham slavio na Wembleyu srušio je svaku nadu navijača, kao i kineskog gazde. Nitko više nije želio kupiti ime stadiona ili trening centra, sponzora je svakako bilo sve manje, a jedina preostala ideja bila je da klub proda parking u blizini Villa Parka kako bi radnicima isplatio plaće. Nekoliko dana kasnije Xia je nekako uspio prebaciti novac na račun Ville, postignut je dogovor s Poreznom, radnici u klubu nisu morali biti otpušteni, ali je Xia u otvorenom pismu navijačima poručio — novca više nema, budžet će biti skresan, uštede na račun momčadi i administracije ogromne i radikalne, a Aston Vila više neće biti klub kakvog poznajete. Kraj.
Pronašli su način kako preživjeti. Sada moraju pronaći način kako živjeti
A klub kakvog navijači poznaju i već desetljećima žele ustvari je jedan od najvećih u povijesti engleskog nogometa.
Princ William, vojvoda od Cambridgea, danas je jedan od najpoznatijih navijača Aston Ville, ali u Engleskoj je jedan drugi William razlog zašto se ovaj klub smatra nogometnom aristokracijom. Škotski tekstilac William McGregor krajem 1870. preselio je u Birmingham i u njegovom predgrađu Astonu otvorio prodavaonicu zavjesa. Velikog zaljubljenika u nogomet sedam godina kasnije pozvali su da bude dio uprave Aston Ville, nogometnog kluba koji su 1874. osnovali članovi lokalnog kriket tima koji su se željeli okušati u novom sportu, i koji je imao stadion u susjedstvu McGregorova lokala. To što je za momčad igralo nekoliko Škota potaklo ga je da financijski pomaže klub, kojemu je dopustio da koristi njegovu prodavaonicu kao klupsku prostoriju.
Uskoro je McGregor postao najvažniji čovjek kluba, ali i jedan od najcjenjenijih nogometnih radnika u Britaniji tog vremena. Frustriran činjenicom da je novi sport katastrofalno organiziran, Škot je 2. ožujka 1888. upravi svog kluba, ali i Blackburna, Boltona, Preston North Enda i West Bromwicha, poslao pismo kojim je pozvao na osnivanje profesionalne nogometne lige na nacionalnom nivou. Do rujna iste godine održana su dva sastanka u Londonu i Manchesteru, a ukupno 12 klubova je uključeno u ono što će od te godine biti poznato kao najstarije nogometno ligaško natjecanje na svijetu.
McGregor je bio prvi predsjednik lige, a Aston Villa njen sudionik od samog početka. Tri godine prije nego što će se 1897. preseliti na Villa park na kojemu i danas igra, Aston Villa je osvojila svoju prvu titulu prvaka, dok je u prvoj sezoni na novom stadionu osvojila i dvostruku krunu. Brzo su se prometnula u jedan od najpopularnijih klubova u zemlji, a 1899. oborila i rekord gledanosti lige s preko 20 tisuća navijača u prosjeku. Kad je 1905. trijumfom nad Newcastleom osvojila svoj peti FA Cup, finale je na Crystal Palaceu u južnom Londonu gledalo 101.117 gledatelja.
Nakon Prvog svjetskog rata uslijedio je pad, pa je 1936. Aston Villa prvi put ispala u Drugu diviziju, a kontinuiteta rezultata nije bilo ni nakon Drugog svjetskog rata. Pobjeda nad ‘Busbyjevim bebama’ Manchester Uniteda u finalu FA Cupa 1957. bila je najveći ostvareni rezultat, ali već 13 godina kasnije prvi i jedini put Villa je igrala u Trećoj diviziji.
Međutim, ono što je uslijedilo na kraju 1970-ih i početkom 1980-ih bilo je zlatno doba kluba iz drugog najvećeg grada u Britaniji. Nakon što je 1975. još kao drugoligaš osvojili Liga kup (koji su uzimala ukupno pet puta) šest godina kasnije osvojila je i svoju sedmu prvenstvenu titulu. Momčad predvođena fantastičnim napadačem Peterom Witheom, Dennisom Mortimerom i Tonyjem Morleyem iduće se sezone u statusu autsajdera prošuljala tadašnjim Kupom prvaka. Nakon izbacivanja berlinskog i kijevskog Dinama te Anderlechta, u finalu su na rotterdamskom De Kuijpu Villini igrači trebali biti statisti u Bayernovu velikom slavlju, pogotovo nakon što se na samom početku ozlijedio iskusni vratar Jimmy Rimmer. Zamijenio ga je Nigel Spink, koji je dotad imao jedan seniorski nastup, i bio najbolji igrač utakmice, pa je Witheov gol bio dovoljan za europski naslov.
Deset godina kasnije u Engleskoj je s pojavom Premier lige uspostavljen novi nogometni poredak, a u njemu se Aston Villa nije najbolje snalazila. Jes u prvoj sezoni zajedno s Norwichem bila najozbiljniji konkurent Manchester Unitedu, ali osim dva Liga kupa u 1990-im joj je najozbiljniji rezultat bio šesto mjesto nekoliko puta krajem 2000-ih. Nakon 2010. uslijedio je težak pad, a konstantna borba za ostanak završena je u travnju 2016. kada je Villa porazom od Manchester Uniteda završila 105. sezonu u prvom rangu i potvrdila ispadanje u Championship.
Nagomilani troškovi i dugovi dočekali su Xiju, koji je unatoč tome najavio da od Ville želi napraviti najuspješniji engleski i europski klub. No, na pitanje koliko stvarno Kinez ima novca i koliko ga je spreman uložiti nitko nije saznao odgovor. Sigurno je da je više od 150 milijuna potrošeno u njegove dvije godine, ali bez jasnog plana i sustava, pa se totalni raspad činio kao neminovnost. Međutim, nekoliko dana nakon njegova pisma koje je zvučalo kao smrtni hropac stigao je spas za Aston Villu. Kinez je svoja vlasnička prava prodao egipatsko-američkom dvojcu milijardera Nassefu Sawirisu i Wesu Edensu.
Oni su financijskom injekcijom konsolidirali klub, ali momčad je i dalje bila daleko od konkurentne u jednoj od najtežih liga na svijetu. Kada je Steve Bruce nakon jedne pobjede u 10 utakmica dobio otkaz, malo tko je i razmišljao o plasmanu u Premier ligu; cilj je bio preživjeti sezonu i konsolidirati se.
No, onda su novi vlasnici novog trenera pronašli u susjedstvu.
“Rekao mi je da je on Dean Smith, a ja sam mu rekao da nije”, prepričao je upoznavanje sa svojim novim trenerom Edens. Amerikanac, koji je i vlasnik Milwaukee Bucksa, znao je samo jednog Smitha, a taj je bio legendarni trener koji je 36 sezona vodio košarkašku momčad sveučilišta North Carolina. Ovaj Smith koji mu je pružio ruku bio je relativno nepoznat čak i u engleskim okvirima. Prije nego što je došao na Villa Park, samostalno je vodio tek Walsall i Brentford, ali na ovom stadionu bio je više puta nego bilo koji njegov prethodnik. Smith je odrastao u Astonu, samo nekoliko kilometara od stadiona na kojemu je njegov otac radio kao redar. Ljubičasta krv tekla je njegovim venama; on nije ovaj posao uzeo kao trener nego kao navijač.
To najčešće nije dobitna kombinacija, jer trenerski posao na ovom nivou nije onaj u kojemu emocije mogu biti odlučujuće. No, za Villu se pokazao kao pun pogodak. Smith je pored sebe instalirao Johna Terryja i tako, osim iskusnog savjetnika za igrače i sebe, dobio i spužvu koja savršeno apsorbira pritisak; medijima je dobri stari John uvijek bolja priča od nekog tamo lokalnog dečka koji je radio u miru.
Osim što je momčad zaigrala bolje i ugurala se u borbu za vrh, najveći dobitak za Villu bio je ustvari povratak vlastitom identitetu. Američko-egipatsko ulaganje omogućilo je klubu da zadrži Jacka Grealisha, lokalnog dečka koji je još sa 16 debitirao za klub u Premier ligi i brzo stekao status jednog od najtalentiranijih Engleza svoje generacije. Iako je u međuvremenu imao problema s formom i disciplinom, Grealish je bio taj oko kojeg se gradila momčad i kojeg su svi vidjeli kao vođu. To što je mladić čiji je prapradjed igrao za Aston Villu u onom finalu FA Cupa 1905. s 23 dobio kapetansku vrpcu bila je za navijače barem prividna potvrda povratka korijenima kluba koji je u povijesti dao najviše engleskih reprezentativaca.
Ključni trenutak sezone bio je gradski derbi s Birminghamom igran početkom ožujka. Villa je bila u velikoj krizi rezultata — pobjeda nad Derbyjem (4-0) bila je tek druga u 14 utakmica i trijumf nad gradskim rivalom Birmingham Cityjem na St. Andrewsu bio je imperativ. U 10. minuti utakmice navijač domaćih je utrčao u teren i s leđa šakom u lice udario Grealisha. Ovaj je reagirao tako da je zabio pobjednički pogodak u trijumfu koji je galvanizirao momčad — u idućih 13 utakmica, uključujući jučerašnje finale koje je Jack odigrao u razderanim sretnim kopačkama, Aston Villa je izgubila samo dvaput, od čega jednom od WBA u polufinalu koje je dobila na penale.
Ostanak domaćeg heroja jedan je od najvažnijih ciljeva koje imaju vlasnici Aston Ville prije početka iduće sezone, nadajući se da Greailish neće poželjeti da netko aktivira 60 milijuna vrijednu otkupnu klauzulu. Smith želi oko ovog sjajnog ofenzivnog veznjaka graditi tim za Premier ligu, ali bit će to težak zadatak. Sad kada je konačno gotova pomalo dosadna priča o “najvrijednijoj utakmici” u nogometnom svijetu, Aston Villa će se susreti s mnogo realnijim narativom za koji onih gotovo 200 milijuna funti ne znači toliko koliko na prvu djeluje.
Od posljednjih pet pobjednika play-offa samo je Huddersfield uspio sačuvati premijerligaški status i to samo da bi bio daleko najlošija momčad ove sezone. QPR i Fulham su gotovo potpuno promijenili momčadi, dok su i Hull i Norwich bili blizu toga, ali ni blizu ostanka u ligi. Priča o identitetu jest lijepi začin na Villin uspjeh, ali je činjenica da su petorica igrača koji su igrali u ponedjeljak na platnim listama drugih klubova i posuđeni su Smithu.
Među njima i Anwar El Ghazi (Lille), Tyrone Mings (Bournemouth), Tammy Abraham (Chelsea) i Axel Tuanzebe (Manchester United), redom igrači koji su imali važnu ulogu u ovoj sezoni — za razliku od Lovre Kalinića, koji je zimus stigao kao pojačanje ali je branio tek u sedam utakmica od kojih je jedna bila pobjeda.
Zarađeni novac je ogroman, ali potrošeni bi mogao biti još veći.
Za početak, katastrofalnim ugovorom između bivših vlasnika Lernera i Xije, plasmanom u Premier ligu Villa je Amerikancu — koji je klub i doveo do Championshipa i skoro do raspada — dužna 30 milijuna funti, te još 10 ako ostane u ligi. Barem dvostruko toliko će morati potrošiti samo ako želi zadržati sve posuđene igrače i biti na nivou na kojemu je danas, a to je, pokazala je recentna povijest, dovoljno tek za sigurno ispadanje i novo gomilanje dugova. Ekipi će trebati i dodatni remont, a to košta, jako puno košta i ne bude li ekstremno velikih ulaganja novih vlasnika Aston Villa će tek sada biti pred pravim i najvećim ispitom.
Bio je 27. svibnja 2019. i Villini su navijači još dugo nakon trijumfa njihova kluba nad Derbyijem pjevali i plesali na točno do pola punom Wembleyu. Veliki klub vratio se onamo gdje mu je mjesto — i to, između ostalih, s ponosnim domaćim dečkima na terenu i klupi, Lavovima koji su nadjačali sve probleme kada im više nitko nije davao nikakve šanse. Pronašli su način kako preživjeti, a sada ih čeka najvažniji i najteži posao ikada. Pronaći način kako živjeti.
